Interesantno je povremeno baciti pogled na razmišljanja davnih filozofa, naročito grčkih, o njihovoj dalekoj viziji hipotetskih idealnih država. Jedna od njihovih teorija bila je potpuno razdvajanje rada i razmišljanja, a ukratko, preslikavali su je u viziju dvoklasnog društva, u kojem jedna klasa razmišlja i ne radi, a druga radi i ne razmišlja. I svi bi bili sretni ― pod pretpostavkom da su svjesni i zadovoljni klasom kojoj pripadaju. A "uvjeravanje" nevjernih radnika da je takav sistem ispravan bio bi prije svega posao mislioca.

Iako je takva država očito samo fantazija, koncept u kojem se nastoji smanjiti količina razmišljanja potrebnog pri radu nije nimalo nov. Štoviše, možemo reći da je praktički sav tehnološki razvoj civilizacije nastao upravo s ciljem smanjenja rutinskog ljudskog rada, mentalnog ili fizičkog. Jedna duhovita izreka tvrdi da je za inženjering uvijek dobrodošla mrvica lijenosti, i to itekako ima smisla: da se svima uvijek bezrezervno dalo sve kopati rukama, nitko nikad ne bi imao potrebe smisliti lopatu. Što važi i za gotovo svu drugu tehnologiju koju smo smislili: njen krajnji cilj je smanjiti angažman čovjeka kako bi se mogao posvetiti drugim stvarima, ili u kraćem vremenu napraviti više, ili se više odmarati.

To se jasno vidi i u današnjem IT-u (do kojeg, napokon, dolazimo). S izuzetkom onog primarno namijenjenog zabavi, uočite koliko se velik udio marketinga za "praktičan" hardver i softver usmjerava na poruku, izravnu ili suptilnu, kako su oni ovdje da odrade nešto dosadno i rutinski umjesto vas, čime ćete imati više vremena u životu za ono što uistinu volite. I što je sam po sebi posve legitiman i dobar cilj.

Posljednjih godina izrazito eksponirana priča o umjetnoj inteligenciji, strojnom učenju, i sličnim temama samo je to sve potencirala. Pod pretpostavkom da imate na raspolaganju dovoljno moćan hardver, čak i poslovi koji su se dugo smatrali "prepametnima" za računala su ona ipak počela obavljati razumno brzo i ― katkad ― impresivno kvalitetno. Za divno čudo, ušteđeno još više vremena i truda.

No je li to počeo postajati problem?

Manje posla, više slobodnog vremena

Pitanje nije toliko dramatično ni apstraktno kao što zvuči. Razmotrimo problem iz ovog kuta: kroz dosadašnju povijest, povremeni tehnološki koraci su doista "razdrmali" život kakav se do tada poznavao. Uzmimo samo prva tri očita: perilica rublja, traktor i hladionik su kumulativno zacijelo uštedili čovječanstvu bilijarde radnih sati koji su se stoga mogli preusmjeriti na nešto drugo, u pravilu ugodnije, što pak ima čitav niz svojih društvenih prednosti.

Današnji IT je počeo raditi nešto slično, ali s važnim izuzetkom. Vrijeme i trud koje nam IT štedi često samo vraćamo natrag u njega samog, što radi komocije, što radi faktora zaraznosti. Pola korisnika koji su posegnuli za svojim smartfonom kako bi platili uplatnicu mobilnim bankarstvom će, jednom kad to obave, dobar dio ušteđenog vremena za odlazak u banku samo provesti "skrolajući" kroz druge sadržaje, kad im je uređaj već u ruci.

Ni to samo po sebi ne predstavlja problem; naravno, nitko ne misli da se e-banking treba ukinuti a korisnici moraju opet ići stajati u redove pred šalterom.

Ali nevolja bi mogla biti upravo u kombinaciji IT-jevog, nazovimo ga tako, pojednostavljivanja života i ugode korištenja. Krećemo se u smjeru gdje su usluge izvanredno personalizirane, sve je nadohvat ruke, a količina raspoloživog sadržaja se stvara brže nego što ga je moguće konzumirati. Kad još i negdje nekakvo stravično moćno računalo bira sve umjesto nas ali prema našem naučenom ukusu, i to besplatno u neograničenim količinama, zapanjujuće je jednostavno i ugodno provesti cjelokupno slobodno vrijeme samo tumarajući svime i svačime na ekranu, polusvjesno, dok nas neki algoritam vodi za ruku.

Kako je jedan komičar primijetio: u začaranom krugu tapkanja na clickbait, prihvaćanja cookieja, gledanja prvih deset sekundi videa ili prve tri slike preskačući tekst, pa natrag na popis clickbaita, i tako u krug. Nije li tako postavljena tehnologija samo način treniranja klase koja radi bez razmišljanja, opisane na početku?

Kamp optimista i kamp pesimista

Da ne bude zabune, ne treba tu krivnju svaliti samo na modernu digitalnu tehnologiju. Industrijski rast iz druge polovice 20. stoljeća je jednako tako populaciji oslobodio milijarde sati slobodnog vremena, koji su većinom "otišli" na ― više gledanja televizije. No radi daleko veće personaliziranosti, obilja sadržaja i njegove ekonomike (što je cijela druga tema za sebe), IT je otišao još dalje.

Time dolazimo do srži stvari: s obzirom da je svrha većine potrošačke tehnologije da nas oslobodi truda rada i razmišljanja, a efikasno se uvukla u praktički sve, nastaje li doba u kojem o većini stvari više nema potrebe razmišljati? Jer razmišljanje traži napor, stroj to radi dovoljno dobro, i bira sve po našoj želji? I ako da, znači li to da nam atrofira sama sposobnost razmišljanja?

Debata nad tom pretpostavkom je zanimljiva i katkad vatrena. Mnogi su veliki međunarodni mediji, naročito oni s očitom politikom protiv Donalda Trumpa, njegovu izbornu pobjedu i održavanje na vlasti često tumačili kao rezultat upravo ove tehnologijom izazvane nesklonosti korištenju vlastitih neurona. Rolling Stone je u direktnosti otišao dovoljno daleko da se zapita kako se uopće moglo očekivati išta drugo od ovih poglupljenih TL;DR vremena u kojima nitko više nikad ne miče oči s mobitela, ali isto tako nije ni u stanju apsorbirati ništa kompliciranije od 140 znakova.

I druga strana ima svoje argumente; ona navodi kako su današnje mlade generacije, primarni korisnici tehnologije, ipak informiranije, povezanije i organiziranije nego ikad prije, daleko ranije postaju bistri "svjetski" ljudi, te su skloniji zdravorazumskoj skepsi prema ikakvim iole dogmatskim tvrdnjama. Primijetite da se stavovi ova dva kampa međusobno ne isključuju u potpunosti.

Doba polarizacije

Nisu se samo antički filozofi, već i klasični autori znanstvene fantastike pozabavili ovom, u to doba potpuno hipotetskom problematikom. Njihovo često viđenje bilo je da će čovječanstvo, jednom kad tehnologija ukine ikakve brige oko osnovnih egzistencijalnih potreba i zaposlenja, uplivati u novu renesansu i eksploziju umjetnosti, kulture, istraživanja, sporta i sličnog, te time završiti civilizacijsko djetinjstvo i uploviti u odrasle vode.

Naznake te renesanse se u stvarnosti donekle vide već danas. Količina sadržaja koja se stvara i prati ― video, blogovi, fotografija, a i mnogo toga nevezanog za tehnologiju ― je zapanjujuća i bila bi nezamisliva još prije samo nekoliko desetljeća, kad je daleko veći udio života morao biti rezerviran za esencijalne životne probleme. Ali istovremeno vidimo i renesansu površnog ekstremizma i podrške šašavim idejama, poduprtih klasičnim izjavama "To je istina! Imaš na YouTubeu" ili, još gore, "YouTube je to već ukinuo, jer ne žele da se za to zna". Je li i ovdje na djelu bila tehnologija koja ne traži ni tračak razmišljanja? Usto, taj udio publike je postao dovoljno velik da bude komercijalno zanimljiv, pa je njena potražnja stvorila i ponudu.

Djeluje kao da se spektar proširio, ali nije: kad populacija dobije više slobodnog vremena, lakše se uočava ono što ljudi zapravo žele raditi. A suprotno optimističnim snovima, to nisu uvijek umjetnost, kultura i slično. Ne možemo, jasno, uopće kriviti tehnologiju jer ona samo poslušno radi ono što joj je zadano.

Van kondicije

Kakav zaključak izvući iz ove zavrzlame tehnološke uštede vremena, uštede razmišljanja i njihovih implikacija? Možemo povući još jednu povijesnu analogiju, koja može i ne mora biti ispravna.

Otkrićem agrikulture i gradnje iole čvršćih nastambi (također tehnologija u punom smislu riječi), ljudi su si polako mogli početi dozvoljavati smanjivati svoju razinu tjelesne forme. Više nisu morali figurativno bježati za svojom lovinom, niti bježati pred opasnostima; jedno su si osigurali, a od drugoga su postali uglavnom sigurni. I to je u redu: život je postao nešto lakši i lagodniji time što se pokazalo da za preživljavanje i daljnji razvoj civilizacije tjelesna kondicija više nije presudna.

No, postavljamo li sadašnju tehnologiju kao da za daljnji napredak više nije presudna ni ― intelektualna kondicija?

_{(Foto: Sardaka)}