Sve je začeto davne 1999., u vrijeme kada je mrežno igranje tek bilo u povojima, zahvaljujući vizionarski nastrojenim časnicima američke vojske, koji su procijenili kako bi bilo dobro iskoristiti računalne igre pri edukaciji regruta, ali dati pristup i civilima, kako bi zainteresiralo mlade za profesionalno bavljenje vojnim zanimanjem. Prijedlog je usvojen, valjda su troškovi bili zanemarivi u odnosu na što sve vojska sprži milijarde dolare, pa su formirali vlastiti developerski tim i počeo je razvoj igre, jednostavno nazvane – America's Army.

Kako se radilo, očito, o promidžbenoj igri koja se financirala iz vojnog budžeta, ponuđena je igračima širom svijeta potpuno besplatno, što je za to vrijeme bila rijetkost, pa je baš zato brzo i stekla veliku popularnost. Očito je i nadmašila očekivanja svojih tvoraca, kada je tako dugo opstala na životu. Prva verzija America's Armyja (Recon) izdana je sredinom 2002. i dosad je imala preko 40 verzija, zaključno s nadogradnjom America's Army: Proving Grounds, izdanom početkom 2014. godine.

Radilo se o taktičkoj pucačkoj igri, u kojoj su sudjelovale suvremene postrojbe (prvih godina isključivo pješačke), opremljene autentičnim naoružanjem američke vojske. Ingeniozna ideja autora igre bila je da su svi igrači američki vojnici, podijeljeni u timove (2vs2, 4vs4, 6vs6 itd), no i jedni i drugi timovi protivnike bi vidjeli kao pripadnike neke neprijateljske frakcije (talibane i sl.), opremljene oružjem tipičnim (znači ruskim) za takve jedince. Tako su izbjegli situaciju da se netko mora boriti kao neprijatelj, svi su igrači uvijek bili na "pravoj" strani.

U to smo se doba povezivali sporim modemima, no sve muke i nestabilnosti tih veza doživljavali smo kao nešto prirodno. Širenjem popularnosti mrežnih igara, početkom ovog stoljeća, pojavio se trend udruživanja igrača u klanove. Kako smo skloni sve prve stvari u životu (prvi bicikl, prvi auto, prvi poljubac…) doživljavati kao nešto onostrano i dotad najvažnije, tako smo i mi tada silno držali do svog klana, kao da se radilo o nekom bratstvu ili masonskoj loži. Ako bi netko prelazio iz jednog u drugi, pa treći klan – dolazio je na loš glas. Takvima se nije vjerovalo… Možda i nije kod svih bila takva mantra, ali među mojima je!

Širenjem popularnosti mrežnih igara, početkom ovog stoljeća pojavio se trend udruživanja igrača u klanove.

Naime, baš 2000. godine, na preporuku HR_Baste (uobičajeno je da se međusobno nazivamo svojim klanovskim nadimcima, čak i danas, kada ženi spomenom da sam se čuo s prijateljem iz Zadra, ni tada ga ne nazivam njegovim pravim imenom, već klanovskim, što je i njoj postalo normalno), tadašnjim Bugovim autorom, pridružio sam se HR.Squadu. Osnovao ga je godinu prije HR_Sincro, s ekipom s kojom je igrao Delta Force, a kada sam ja došao, upravo je bilo vrijeme kada je počelo ludilo oko Unreal Tournamenta, megapopularne mrežne pucačine. Klanovi su nicali poput gljiva nakon kiše, gotovo svi koji su imali afinitet prema mrežnom igranju, ušli su neki klan.

Jedna od značajki HR.Squada bila je ta da nismo primali klince – naši najmlađi članovi bili su studenti, većinom smo bili zaposleni, dio već oženjenih s djecom, pa smo se tako i bolje razumjeli, nije među nama bilo generacijskih razlika. Bili smo vrlo šaroliko društvo, različitih profesija, i to je naše druženje činilo osobito zanimljivim: troje nas iz redakcije, pa onda dvojica iz turističkog sektora, nekolicina informatičara, automehaničar ZET-a, piloti vojnih helikoptera, aviomehaničari, časnik specijalne policije, studenti…

Nismo bili loši u UT-u, ali mora se priznati da nam je ključni igrač bio HR_The_Butcher, on je donosio prevagu; bilo je još dobrih (da ih sada ne nabrajam), većinom smo ipak bili prosječni. Moji zvjezdani trenuci bili su u razdoblju kada sam igrao preko redakcijskog stalnog linka i zahvaljujući nižoj latenciji, bio precizniji i uspješniji od drugih, što, nažalost, nije dugo potrajalo.

Nakon dvije godine pomalo smo se zasitili UT-a i vječnog Facea, pa smo se prebacili na America's Army, koji nije odmah svima sjeo (kada se umre, nema oživljavanja, mora se čekati pasivno dok meč ne završi, puno je puzanja, sporog osvajanja terena, taktiziranja), ali vrlo brzo pohvatali smo konce. Radili smo taktičke pripreme za mečeve (tu sam napokon bio koristan), točno definirali zadatke, i uključili se u međunarodna natjecanja. Tako se dogodilo da smo neka od prvoorganiziranih natjecanja osvojili, naravno, hvalilo nas se na stranicama Buga, ali bilo je to zanimljivo i drugim medijima. Tako smo čak bili temom dana u Jutarnjem listu, o nama je snimljen i priloga za HRT (arhivsku snimku, na žalost niske razlučivosti, možete pogledati ovdje youtu.be/stwR9N1YnJM).

Iskopao sam ovih dana kako je HR_The_Butcher 2005., nakon što smo se zasitili AA i cheatera koji su ga preplavili, na klanskom webu napisao: "U stožeru HR.SQUAD-a atmosfera je turobna, a većina djelatnog osoblja igra WoW. No, je li ta gay igra dostojna zamjena za zabavu uz neku pravu, muškaračku igru? Zapravo, ima li takvih igara danas, a da vrijede pišljiva boba?". Na odgovor se još čeka. Odavno HR.Squad nije aktivan, ugasila nam se i web-stranica (s užasom sam otkrio da NAŠE ime koristi sada neka human resources agencija), ali mi, veterani, još smo u kontaktu, čujemo se povremeno, i još uvijek nadamo nekom novom okupljanju…

Danas mrežne igre imaju ugrađene napredne sustave za organiziranje igrača u masovne alijanse, ako se radi o manjim timovima, oni se formiraju "u hodu", puno toga je automatizirano i odvija se generički. Oni najbolji organiziraju se u profi timove, igraju esports turnire, osvajaju ozbiljan novac, i to više nema veze s ležernom zabavom, pretvara se u posao. Nama s masonskom odanošću svojim starim virtualnim suborcima preostalo je samo da uz roštilj i pivo prepričavamo – kako je nekad dobro bilo!