Hawking je fizičar koji je prosječnom čovjeku vjerojatno jednako poznat kao Albert Einstein. Za razliku od Einsteina koji je dobio Nobelovu nagradu (još jedno zvučno priznanje poznato najširoj publici), Hawking svoju nije dočekao (ali je, ipak, dobio Nagradu Alberta Einsteina, među brojnim drugima).

Ovo ne znači da njegov rad nije u rangu s Einsteinovim, već samo da je splet okolnosti takav da njegov rad nije uspio biti valoriziran i na ovaj način. Njegov rad (s drugim fizičarima) na crnim rupama odavno je međunarodno priznat kao jedinstven doprinos shvaćanju kozmosa (a kozmos je, kao što kaže Carl Sagan, „… sve što jest, sve što je bilo i sve što će ikada biti“) pa je tako Hawking odavno tražio da mu na nadgrobnoj ploči za epitaf stoji formula:

Hawkingova jednadžba  - formula koja opisuje entropiju crne rupe

S u formuli je mjera entropije, A je područje obzora događaja crne rupe, k je Boltzmanova konstanta koje govori o odnosu energije i temperature, c je, naravno, brzina svjetlosti, h Planckova konstanta i G Newtonova konstanta. Vjerovali ili ne, ali ova se formula smatra jednostavnom i elegantnom u svijetu fizičara, a oni su u tom pogledu vrlo izbirljivi – smatraju da su elegantna rješenja sama po sebi lijepa i na neki način bliže istini od neelegantnih.

Pored ovoga, Hawking je radio i na drugim projektima, a između ostalih vjerojatno je najpoznatija njegova knjiga Kratka povijest vremena, odavno prevedena i u nas, u kojoj s nevjerojatnom jasnoćom i lakoćom objašnjava nama, laicima, neke vrlo kompleksne teorije i hipoteze u fizici toga doba – kasnih 80-tih godina kada je knjiga nastala. Snimio je i nekoliko serijala za Nat Geo u kojemu, ponovo, objašnjava temeljne postavke suvremene kozmologije i astrofizike, ali na osnovu najnovijih istraživanja i podataka dobivenih 30-tak godina nakon njegove knjige.

Sve ovo je radio prikovan za kolica gotovo pola stoljeća, nesposoban za direktnu komunikaciju, već samo preko posebno napravljenog računala kojim je upravljao u početku pomicanjem usana i jezika, a kasnije samo pokretom očiju.

Dakle, ne samo da je bio vrhunski znanstvenik, kozmolog i fizičar, već je bio pravi medicinski fenomen kojega njegova ekstremno teška bolest nije nimalo obeshrabrila da se bavi onim što mu je bio poziv. Dapače, nikada nije kukao nad svojom sudbinom – u intervjuima je uvijek govorio da ima ispunjen i sretan život – dvaput se ženio (i razvodio) i dobio troje djece.

Ali, treba imati na umu da Hawking, usprkos njegovoj nesumnjivoj vlastitoj sposobnosti i snazi karaktera i duha, nije to sam postigao. Imao je sreću da se rodio, odrastao i živio i radio u društvu koje je usvojilo ideje solidarnosti, ako ne već i jednakosti, koje, igrom slučaja, tom društvu (britanskom) sve do iza Drugog svjetskog rata nisu bile naročito bliske. Drugi svjetski rat, pored sve bijede i nesreće koju je izazvao, poslužio je i kao veliki katalizator za prihvaćanje ideja socijalne države i društvene solidarnosti i usvajanje politika i mjera koje su stvarale ono što danas nazivamo državom blagostanja koja se, na žalost, od 80-tih godina i thatcherizma i reaganomike rastače.

Stephen Hawking je preživio, kako je sam rekao, zahvaljujući NHS-u (National Health Services), britanskoj verziji zdravstvenog osiguranja koje je bazirano na ideji društvene solidarnosti i dostupnosti svima, odnosno totalnom izostanku bilo kakve komercijalizacije. U svijetu u kojem sada živimo, ovo, naravno, ne odgovara svima. Stoga se pokušava sve da se zdravstveni sustav u Velikoj Britaniji komercijalizira, odnosno barem dijelom komercijalizira, a to se radi sustavno uništavajući postojeći, smanjenjem financiranja, odnosno „reorganizacijom“ i „uštedama“ koje uništavaju njegovu funkcionalnost i društvenu korisnost.

Stoga je zadnjih nekoliko godina u Britaniji vrlo živahna rasprava između konzervativaca i oporbe o budućnosti NHS-a, kojoj se, u gornjem članku, pridružio i sam Hawking svojom potporom NHS-u iznošenjem jednostavne i vrlo istinite tvrdnje da on zasigurno ne bi preživio da toga sustava nije bilo kada je njemu dijagnosticirana njegova bolest.

Ali, nije NHS jedini ostatak tog „neefikasnog“ sustava društvene solidarnosti kakav je bio uobičajen za europske zemlje koje su se izgrađivale iz pepela Drugog svjetskog rata. I sama katedra i posao koji je dobio u Cambridgeu („reader in gravitational physics“) je, realno, prilagođena ljudima s daleko manjim stupnjem invaliditeta od onoga koji je njega zadesio. Njegova predavanja, kojih nije bilo mnogo, bila su čuvena po nerazumljivosti i nejasnosti. Koliko god savršeno jasno razmišljao i pisao, Hawkingove mogućnosti neposredne trenutne interakcije s ljudima oko sebe bile su bitno narušene razmjerima njegove teške bolesti.

Usprkos tome, Hawking je dobio okolinu u kojoj je mogao nesmetano razvijati svoj genij i baviti se znanošću svojim tempom i s infrastrukturom koja se prilagodila njemu, shvaćajući o kakvom se izuzetnom umu radi.

Hawking nije jedini – o matematičaru teško pogođenom paranoidnom shizofrenijom (također medicinski fenomen sličan Hawkingu po sposobnosti da se nosi sa svojom teškom bolešću) Johnu Nashu snimljen je film Genijalni um (A Beautiful Mind) s Russelom Croweom u glavnoj ulozi, a koji je također nježno integriran u društvo u akademskoj okolini koja mu je davala svu podršku i onda kad nije bio funkcionalan.

Tu je i Peter Higgs kojega znamo po (teoretskom) otkriću Higgsovog bozona, čestice koja drugim česticama daje masu, a koji je za sebe samoga rekao da u današnjem svijetu „streamlinea“ svega i traženja mahnite, strojevske „efikasnosti“ od istraživača koji stalno moraju nešto objavljivati ili gube posao, on sigurno ne bi uspio napraviti svoje životno djelo za kojega je imao vremena i mogućnosti u tom starom načinu znanstvene organiziranosti.

Steven Hawking nije bio nobelovac, više igrom slučaja nego zato jer nije zaslužio, ali je bio više od mnogih drugih znanstvenika, od kojih su neki društveno neangažirani nobelovci.

Bio je aktivan u antiratnom pokretu (bunio se protiv rata u Vijetnamu), zagovarao je dostupnu i opću zdravstvenu skrb, brinuo se o budućnosti Čovječanstva i njegov glas, koliko god fizički nečujan, zahvaljujući potpori društva, solidarnosti, čuo se nadaleko.

Ne treba, stoga, svoditi Hawkinga samo na ono što je radio kao fizičar, bio je veći i impresivniji od toga, ma kako njegovi znanstveni uspjesi bili impresivni sami po sebi.