Sav uronjen u beskraj slavonske ravnice, Osijek je lijeno opružen uzduž desne obale Drave, dvadesetak kilometara od njenog ušća u Dunav. Skoro pedeset godina živim u tom gradu i oduvijek sam ga doživljavao kao skladnu simbiozu ravničarski polaganog ritma gradskog života na obali spore rijeke i bogatog zelenila brojnih osječkih parkova i travnjaka, neometenu urbanim zagađenjima prerađivačke industrije i brojnih tvornica koje su se redom gasile i propadale ubrzo nakon dolaska demokracije i post-samoupravljačkog kapitalizma. Zauzvrat, Osijek se sve jasnije profilirao u smjeru profitabilnih IT-djelatnosti i kao grad sa sve većim brojem sveučilišta i studenata. Čista priroda, nezagađenost, zelenilo, rijeka, mladost i IT-biznis… „Idilična slika proljeća u gradu“, kako kaže naslov pjesme Starih kostiju, jednog od kultnih osječkih novovalnih bendova s početka osamdesetih.

I sve tako doživljavajući moj grad kao idealno mjesto za izležavanje u lipovom hladu pokraj rijeke, baš kao i većina mojih sugrađana nisam bio svjestan da je Osijek u posljednjih dvadesetak godina postao vodeće europsko žarište zdravstvenih nuspojava globalnog zatopljenja: prema rezultatima velikog istraživanja objavljenog prošle godine u medicinskom časopisu Lancet, ljetno vruće vrijeme se u posljednja dva desetljeća pokazalo smrtonosnijim u Osijeku nego u bilo kojem drugom gradu u Europi. U tom znanstvenom radu se, najkraće sažeto, opisuje kako su istraživači računalno modelirali i obradili podatke prikupljene iz 854 najveća grada u Europi o korelaciji kretanja temperature sa stopom smrtnosti (mortalitetom) i otkrili da se u tom razdoblju u Osijeku tijekom ljetnih mjeseci najvjerojatnije umiralo od - vrućine.

Temperature u 'crvenom alarmu'

Na prvi pogled, za takvo što nema ni razloga ni logike, jer se čini kako se Osijek ni po čemu ne ističe kao grad koji bi trebao trpjeti smrtonosne posljedice ljetnih vrućina: travnata i šumama bogata slavonska regija u kojoj se Osijek nalazi jeste nešto toplija od primjerice Zagreba, ali svakako nije toplija od obalne Dalmacije i dalmatinskog zaleđa. Nema ni razloga za povećanu smrtnost zbog eventualne slabije kvalitete zdravstvene službe: ona je u Osijeku podjednaka ili bolja u odnosu na druge gradove u Hrvatskoj. Uostalom, prosječna dob Osječana je u kontinuiranom porastu, osobito otkako je Hrvatska ušla u EU.

Da bi misterioznost bila veća, Osijek je prepun prirode koja bi ga trebala rashladiti, kako je već i rečeno: Dunav je nedaleko, a grad se smjestio na desnu obalu Drave, dok druga obala praktički gleda na Kopački rit, jednu od najvećih europskih močvara. Urbanisti su gradili i sadili brojne parkove u gradu još u vrijeme kada je bio pod vlašću Austro-Ugarske. Osijek je pun zelenila. Čak i mi koji smo odrasli u radničkim četvrtima Osijeka nismo bili okruženi samo betonom, jer i u većini osječkih stambenih naselja između višekatnica ili dvodomki ima velik broj parkića, travnjaka i drugih zelenih površina, na kojima se nerijetko može ugledati ježeve, kune, pa i poneku vjevericu. Osijek je manje betoniziran od većine drugih gradove njegove veličine.

No, podaci meteoroloških promatranja i mjerenja ukazuju na posve drukčije trendove od onih kakve bi se očekivalo vidjeti u tako ozelenjenom gradu okupanom obiljem svježe vode. Već u dvadesetom stoljeću počelo se bilježiti povremene ljetne skokove visokih temperatura koje dosežu do „u crveno“, ali ne  toliko često i s toliko visokim vrijednostima kao u zadnjih dvadesetak godina: na ekranima računala u Hrvatskom meteorološkom zavodu se u koloriranim tabličnim grafikonima temperaturnih upozorenja jasno ocrtava da su razdoblja s crvenim alarmima sve veća i traju sve duže kako se približavamo 2020-ima.

Gledajući unutar europskih okvira, po pitanju zdravstvenih posljedica ekstremnih vrućina Osijek jeste na vodećoj poziciji ali nije iznimka: pod utjecajem stakleničkog efekta izazvanog ugljičnim zagađenjem atmosfere, cijela Europa se u prvoj četvrtini 21. stoljeća pekla na nezanemarivo visokim temperaturama, pa su, vrućine su samo prošlog ljeta diljem europskog kontinenta ubile preko 70.000 ljudi (prema podacima objavljenim u velikoj epidemiološkoj studiji u siječnju ove godine), a ukupan broj umrlih u 2023., najtoplijoj godini u povijesti, mogao bi se pokazati još i većim.

Liječnici objašnjavaju kako zdravstvene posljedice toplinskog vala ne ovise samo o klimatskim čimbenicima, već i o tome koliko su ljudi osjetljivi i ranjivi na izlaganje vrućinama, koliko dobro na njih reagiraju i kako im se prilagođavaju. No, unatoč argumentiranim tvrdnjama o zdravstvenim opasnostima velikih vrućina, u praksi se premalo čini kako bi se ljudi zaštitili, pa čak i kako bi se uopće utvrdilo zašto umiru tako visokom stopom, premda u sve većem broju istraživanja znanstvenici, meteorolozi, epidemiolozi i liječnici raznih specijalnosti ističu kako je zdravstvena kriza daleko veća nego što se to shvaća i akceptira u široj javnosti: ta „javnost“ uopće nije dovoljno informirana i svjesna koliko vrućine pogađaju zdravlje široke populacije, a političari nisu ni voljni ni spremni da se takva vrsta informacije proširuje, a kamoli da se angažiraju na donošenju rješenja tog problema.

Mokri termometar i kronične bolesti

Kako je već rečeno, zagonetka visoke smrtnosti kao posljedice visokih temperatura nije problem samo Hrvatske. Stoga bi detaljno traganje za odgovorima - čitaj: kvalitetno provedeno znanstveno istraživanje i longitudinalne studije - provedeno u Osijeku (pa i u Zagrebu, gdje se vruće vrijeme pokazalo samo malo manje smrtonosnim nego na istoku Slavonije), moglo pomoći da se i drugi gradovi koji su diljem Europe pogođeni vrućinama prilagode novonastaloj situaciji. Jer je sve jasnije da suvremena klima postaje sve manje gostoljubiva za ljude.

U pokušaju razjašnjavanja neslavno rekordnog porasta broja umrlih u Osijeku, liječnici nude nekoliko teorija. Za početak, vodene površine koje okružuju Osijek su spore ili stojeće, zbog čega je povišena vlažnost zraka. A puno vlage u zraku znači da manje znoja isparava s kože, pa se posljedično tome iz tijela izvlači manje suvišne topline. Znanstvenici su upozorili da se u nekim dijelovima svijeta temperature „vlažnog termometra“ (TVT, wet-bulb temperature), koje uvažavaju kombinirani učinak topline i vlažnosti, opasno približavaju granicama koje ljudsko tijelo fiziološki može podnijeti.

S druge strane, navedena studija objavljena u Lancetu nije u svojim statističkim modelima uzimala u obzir faktor vlažnosti: glavni autor studije, Pierre Masselot s Londonske škole za higijenu i tropsku medicinu, ističe da neka novija istraživanja pokazuju kako vlažnost ipak nema prevelik utjecaj. „S epidemiološke točke gledišta, čini se da vlaga ne igra veliku ulogu u smrtnosti, premda se ne može poreći njezin dodatni utjecaj na osjećaj tropske sparine“, kaže Masselot.

Nadalje, osim vlažnosti, u „računicu smrtnosti“ treba uključiti i već postojeće kronične bolesti kod osoba izloženih toplinskom valu. Nerijetko se može vidjeti kako se vrućinu naziva 'tihim ubojicom' jer se kao neposredni uzrok smrti navodi samo kod malog postotka od ukupnog broja smrtnih ishoda u kojima se ponaša kao „suučesnik“: dok neki ljudi umiru od toplinskog udara na otvorenim prostorima poljoprivrednih farmi ili gradilišta, mnogo više ih umire u bolničkim krevetima i domovima za umirovljenike, gdje gube bitku u uzaludnom pokušaju istovremene borbe s tropskim vrućinama i kroničnom bolešću srca ili pluća. Vrući i sparni ljetni dani tjeraju njihova bolestima oslabljena tijela u iscrpljujući pogon, a vruće i sparne noći im onemogućuju oporavak. Rezultat je porast mortaliteta koji se izražava samo u statistikama smrtnosti od kroničnih bolesti, ali se rijetko kada pripisuje ljetnim vrućinama.

Spasonosne i smrtonosne tradicije

U raspravama i reakcijama na rezultate i zaključke članka u Lancetu, među brojnim teorijama o tome zašto je baš Osijek dospio na neslavni vrh ljestvice smrtnosti od rastućeg zatopljenja, ističu se dvije vodeće teorije: o učinku stresnih poremećaja i o učinku prehrambenih navika.

Studija iz 2020., koja je proučavala životne navike i zdravstvene ishode preživjelih u Vijetnamskom ratu, pokazala je kako izloženost ratnim zbivanjima može kasnije u životu u visokoj mjeri biti uzročno-posljedično povezana s nastankom srčanih bolesti, i to osobito kod žena (koje – spomenimo to kao dodatni statistički kuriozitet – i u toplinskim valovima umiru češće nego muškarci). U Osijeku, gdje i danas neke zgrade nose vidljive ožiljke od granata koje su tijekom Domovinskog rata nemilice padale po gradu, stanovnici posve sigurno u sebi nose manje vidljive, skrivene ožiljke koji ih čine dodatno osjetljivijim na izloženost nastanku ili pogoršanju postojećih kroničnih bolesti srčano-žilnog sustava.

A kada se govori o tome kako hrana može biti još jedan faktor dodatnog rizika za teže podnošenje izloženosti toplinskom valu, treba istaknuti kako upravo Hrvatska ima najveći udio osoba s prekomjernom tjelesnom težinom ili pretilošću u Europi. A kada u kontekstu nezdrave pretilosti kažemo 'Hrvatska', onda se valja podsjetiti da na njezinoj jadranskoj obali ljudi preferiraju mediteransku prehranu sastavljenu od ribe, povrća i vina… umjesto kontinentalno više preferiranog mesa, krumpira i piva.

Upravo se Osijek i drugi slavonski gradovi tradicionalno ponose svojom masnom i začinjenom kuhinjom, bližom srednjoeuropskim tradicijama oslonjenim na austrougarsku povijest. Stariji Slavonci masne svinjske kobasice i snažne mesne ljute gulaše i perkelte doživljavaju kao tradiciju koje se ne žele odreći. Jelovnici nacionalnih osječkih restorana nude slavonska izdašna jela, a i po kućanstvima se i dalje po receptima naših prabaka tradicionalno kuhaju obroci koja u dugoročnim statistikama znatno više začepljuju arterije i podižu krvni tlak nego srdelice, raštika, maslinovo ulje i bokun vina.

Još nam samo fali - malarija

Ne srljajući u prerano donošenje prebrzih zaključaka, znanstvenici ipak ističu da su ova objašnjenja za sada tek nešto više od nagađanja temeljenih na dostupnim činjenicama i informacijama.

Svakako bi kao jedan od potencijalnih uzroka većoj smrtnosti od toplinskih učinaka trebalo uzeti u obzir i tradicijske navike starijih ljudi u Slavoniji i kontinentalnoj Hrvatskoj: dok je u Dalmaciji tijekom ljeta posve normalno vidjeti vremešnoga barbu u majici bez rukava (ili posve bez majice) i u kratkim mudantima, s natikačama na bosim stopalima kako se izležava u hladu i hidrira se bevandom pokušavajući učiniti što manje pokreta („fjaka, ae…“), svaka poštena Slavonka i Slavonac koji drži do sebe će po kolovoškom zvizdanu od +42°C izaći do trgovine, pošte i tržnice u podne, pješice, u kompletnom (nerijetko trodjelnom) odijelu ili suknji do gležanja s debelim čarapama. Pritom, naravno, ni u ludilu neće sa sobom ponijeti vode.

Ustrajanje na tradicionalnim navikama u prehrani, odijevanju i načinu ponašanja tijekom ljetnih mjeseci u neskladu je sa notornom činjenicom da se meteorološka situacija ne ponaša kao ljudi, na tradicionalni način: ljeta kakva stariji Osječani pamte danas više ne postoje jer su u zadnjih 25 godina evidentno toplija i vlažnija. Statistike i podaci su okrutno jasni, ali ljudi nisu naučeni da im se prilagođavaju adekvatnim promjenama u navikama i ponašanju.

A treba još i istaknuti kako povišena stopa umiranja uz obale Drave od ljetnih vrućina vjerojatno nije jedina zdravstvena prijetnja vezana za zlokobnu stranu pogoršanja vremenskih uvjeta u ovom dijelu Hrvatske. Naime, kombinacija ljetne topline, visoke vlage i obilja plitkih stajaćih voda oko Osijeka pogoduje umnožavanju populacije insekata. Da, govorimo o komarcima, svojevrsnom trademarku Osijeka i istočne Slavonije: u toplo ljetno predvečerje, osobu koja sjedi na osječkoj promenadi uz Dravu, komarci mogu ubosti i preko 300 puta u jednom satu. Ukratko, u Osijeku je zabilježeno više ugriza komaraca po jedinici vremena nego primjerice u Burkini Faso.

Istina, osječki komarci još uvijek ne prenose smrtonosne bolesti poput malarije, ali stoji činjenica da ljetni toplinski valovi i poplave nakon pljuskova već godinama održavaju sve potrebne ekološke uvjete za širenje zaraznih bolesti prenošenih komarcima. Sve što treba za pokretanje tog širenja je okidač. Prema nekim procjenama osječkih zdravstveno-epidemioloških zavoda i fakulteta prirodnih znanosti na čijim katedrama rade u svjetskim razmjerima relevantni stručnjaci koji izučavaju životni ciklus komaraca, samo je pitanje vremena kada će se uz postojeće „nemalarične“ sojeve pojaviti i oni koji su „specijalizirani“ za prijenos krvnih parazita, uzročnika malarije.

Što se čini i što treba činiti?

Hrvatsko Ministarstvo zdravstva priopćilo je kako je upoznato sa istraživanjem objavljenim u Lancetu, ali da nije do sada provelo analize o tome zašto su konkretno Osijek i općenito Hrvatska tako teško pogođeni posljedicama ljetnih vrućina. U priopćenju se ističe kako u Hrvatskoj već postoji sustav ranog upozorenja i objavljivanja preporuka za zaštitu od vrućine. Međutim, ne navode hoće li i kada će biti objavljen akcijski plan i program za  rješavanje problema odnosa vrućina i populacijskog zdravlja.

A što se uopće i može učiniti? Osim smanjenja zagađenja stakleničkim plinovima, Hrvatska ima malo drugih načina kontrole nad globalnim porastom temperatura. Ono što danas može učiniti, kažu stručnjaci, jest poduzimanje jednostavnih koraka za spašavanje života tijekom toplinskih valova, kao što je educiranje i upozoravanje stanovništva, poticanje na promjenu prehrambenih i drugih navika vezanih uz ljetno doba, te pojačani zdravstveni nadzor i edukacija osjetljivih dijelova populacije (dakle, starijih i kronično bolesnih stanovnika).

Pojava nazvana efekt urbanog toplinskog otoka podiže temperaturu gradova iznad njihove okoline uslijed pojačane produkcije topline (industrijom, prometom, gradnjom zasnovanom na betonu, staklu i čeliku) i posljedičnim pojačanim upijanjem sunčeve svjetlosti. Dugoročno, gradovi bi mogli postati hladniji smanjenjem prometa koji zagrijava gradske ulice, izdvajanjem industrije izvan urbanih zona, te zamjenom betona i asfalta zelenilom, parkovima i drvećem.

Nažalost, čini se kako Osijek, koji još uvijek ima puno zelenila i sve manje ima industrije, zadnjih godina ipak kreće krivom smjeru: ako ste se prije tridesetak godina provezli osječkim ulicama obrubljenom krupnim drvećem koje je natkrivalo krovove dvokatnica, ukoliko se tim ulicama provezete danas, vidjet ćete da je prije dva desetljeća lokalna vlast u nekoliko gradskih četvrti zamijenila nekadašnja visoka stabla nižom vrstom drveća sa skromnijim krošnjama koje danas pružaju puno manje hlada, izlažući gole krovove ljetnom suncu. Prije trideset godina te krovove ne biste mogli vidjeti; sve bi bilo zeleno. Nitko tada nije razmišljao o smrtonosnim vrućinama koje dolaze.