Zahvaljujući Covidu-19 i svim popratnim učincima koje je projicirao na planetarnoj razini, zadnjih tri godine smo se o temi virusa, infekcija i imuniteta svi zajedno naslušali i načitali više nego u tri prethodna desetljeća, pa i stoljeća. Jedan od relativno čestih zaključaka kojega se moglo izvući iz tog obilja izjava, emisija, napisa, te umnih i bezumnih, stručnih i laičkih rasprava po akademskim panel-diskusijama i okruglim birtijskim stolovima jeste onaj da se neki ljudi – cijepljeni ili necijepljeni, maskirani ili nemaskirani – praktički nikada u životu nisu zarazili niti bolovali od virusne bolesti.

To je, uostalom, za sebe oduvijek tvrdila i M.P.B. (Moja Pokojna Baba).

Još dok je bila živa (a ja mlad i nadobudan svježe diplomirani liječnik), pokušao sam joj dokazati kako je to praktički nemoguće, no M.P.B je bila tvrdoglavo uporna – nikada u životu nije bila ni prehlađena. Istina, ni ja se nisam mogao sjetiti da sam ju ikada vidio i čuo kako kašlje ili kiše, da joj je ikada curio nos ili je imala povišenu temperaturu, ali sam joj pokušao dokazati kako to jednostavno nije moguće: „Majko, pa preboljeli ste kao dijete male boginje ili zaušnjake ili vodene kozice ili crljenac, zar ne?“ (morbilli, parotitis, varicelle, rubeola – sve redom dječje virusne bolesti protiv kojih se naši stari nisu mogli cijepiti jer ta cjepiva još nisu postojala, op. a.)

M.P.B. bi me pogledala i osmijehom rekla: „Ne, nisam. Od kozica je moj strikan Joza kao mali dobio upalu mozga i ostao navijeke blentav, a tetkina mala Kaja je od boginja dobila vodu u pluća i umrla još kao dijete … ali ja nisam imala nijednu od tih bolesti!“. I zaista, čini se da je M.P.B. kao i još neki drugi ljudi uistinu proživjela život bez ijedne ozbiljne infekcije. A živjela je na slanini, čvarcima, crnom kruhu i izdašno posoljenom luku, bez antibiotika, vitaminskih napitaka, cjepiva, "super-food" prehrane, jutarnjih "detox-smoothieja"…

Svaka zapanjena kokoš upitala bi se: „P'kooaaakkk?“, ali neumitna činjenica je da je postojanje takvih „prirodno imunih“ osoba – neumitna činjenica. Analiziramo li velike pandemije u povijesti, ne može se primjerice zanemariti desetkujuće letalni učinak kuge, Crne Smrti koja je u više navrata harala Europom i u nekim područjima doslovce prepolovila broj žitelja... pa ipak, neki ljudi ni u tim vremenima nisu oboljeli. Ili recimo kolera, koja je u nekoliko navrata nemilice uzimala živote po Europi… ali su neki ljudi ostali posve zdravi iako su jeli istu zaraženu hranu i pili istu zaraženu vodu kao i tisuće onih koji su umrli dehidrirani od nemilosrdnih koleričnih proljeva. Ili primjer endemske lepre, kod koje su se neki liječnici i medicinske sestre posvetili višegodišnjem radu u brazilskim, afričkim i azijskim plemenima gubavaca, a ipak nikada nisu dobili infekciju.

Tijekom španjolske gripe 1918. dvije neovisne grupe liječnika u Bostonu i San Franciscu provele su kontrolirane epidemiološke pokuse na skupinama od 62 i 50 dragovoljaca koji su tijekom najvećeg vala obolijevanja ostali zdravi. Bez obzira na to što je sve poduzeto u pokušajima da se ti ispitanici inficiraju (čak i izravno unošenje sluzi i drugih tjelesnih tekućina oboljelih osoba u oči, nos ili grlo zdravih dragovoljaca!), nitko se od sudionika nije zarazio.

Tijekom pandemije Covid-19, jedno kvalitetno provedeno istraživanje objavljeno 2022. u časopisu Nature pokazalo je da je od 34 zdrava dragovoljca inficirana virusom SARS-CoV-2 intranazalno (izravnim uštrcavanjem u nos), samo nešto više od polovice oboljelo – a i tada samo s blagim simptomima – a druga polovica je ostala nezaražena. Ovi povijesni podaci i suvremeni znanstveni eksperimenti potvrđuju da se neki ljudi zaista ne zaraze čak ni kada su izravno izloženi uzročniku bolesti koja se epidemijski razbuktava u njihovoj okolici. Bez lijekova, bez zaštite, bez cjepiva – oni ostaju zdravi. I točka.

Virusi mogu prepoznati ljude s oslabljenim imunitetom

Zaista, zašto i kako se to događa? Koji su to mehanizmi unutar njihovih tijela koji osiguravaju infektološku nedodirljivost za neke bolesti? Odgovori se nalaze u uzajamnom odnosu imunološkog sustava (fiziološkog mehanizma otpornosti kojega svi posjedujemo, ali je kod nekih ljudi očito učinkovitiji i snažniji od populacijskog prosjeka) i samih uzročnika bolesti – u ovom slučaju virusa.

Oslikajmo to ovako: dok gladnom lavu svi ljudi izvana izgledaju jednako, pa u načelu ne bira koga će pojesti, virusi u svojem mikroskopskom svijetu naše organizme vide vrlo različito. Imunološki sustav svake osobe se virusima prezentira i izgleda drugačije. Kaže se da virusi mogu 'nanjušiti' one među nama koji su pogodniji kao žrtve, baš kao što znaju 'osjetiti' ljude sa snažnim imunitetom, te odmah odustati od pokušaja da ih inficiraju.

Imunološki sustav s kojim smo rođeni dizajniran je na vrlo sofisticiran način: u našem tijelu posložio se sloj po sloj sve preciznije i sve ubojitije imunološke obrane koji se ponaša poput vrhunski uvježbane vojske koja nas neprekidno, danju i noću, kroz duge godine štiti od raznih uzročnika bolesti. A virusi su posebni i neobični mikroorganizmi, pored ostalog i po tome što su im za razmnožavanje potrebne točno odgovarajuće stanice domaćina koje moraju zaposjesti: respiratorni virus treba ući u stanice respiratorne sluznice da bi se u njima mogao razmnožiti, što znači da na stanicama probavne sluznice ili sluznice mokraćnog sustava uopće nema učinka.

No, ako se nečije respiratorne stanice nalaze u „antivirusnom stanju“, u takvim ljudima čak ni respiratorni virusi ne vide pogodno tlo za širenje, pa ih niti ne zaražavaju. Recimo, epitelne stanice respiratorne sluznice u našem nosu sposobne su automatski izlučivati interferone, skupinu kemijski srodnih molekula koje imaju sposobnost epitelne stanice dovesti u „antivirusno stanje“, jer interferoni ometaju replikaciju (umnožavanje) virusa i razgrađuju njegove proteine, enzime i RNK, tako da virus u tim stanicama ne može preživjeti.

A ako od epitelnih stanica u nosu krenemo još dublje u unutrašnjost našeg organizma, vidjet ćemo da u svojoj krvi, na sluznicama i unutar tkiva posjedujemo cijeli niz specijalnih imunoloških stanica, kao što su stanice prirodne ubojice (natural killers, NK), makrofagi i limfociti. Svaka od tih stanica je opremljena i trenirana poput specijaliziranog, dobro naoružanog vojnika koji posjeduje posebne vještine za borbu protiv virusa. Ako je vaš imunološki sustav stabilan, zdrav i jak, sve i ako se zarazite, oboljet ćete samo u blagom obliku i brzo ćete se oporaviti. To vrijedi i za Covid-19: istraživanje objavljeno u časopisu Scientific Reports of Nature dokazuje da što je više interferona prisutno u ranoj fazi infekcije, to je manja pojavnost teških simptoma Covida. Naprotiv, ako osoba ima slab antivirusni imunitet, veća je vjerojatnost da će virus zaraziti stanice, replicirati se i potpuno uspostaviti svoju razornu prisutnost u tijelu.

Dva stanja imuniteta

Jednostavno rečeno, postoje dva različita stanja imunološkog odgovora - jedno zdravo i učinkovito, a drugo je ono suprotno od toga. Učinkovito stanje je već ranije spomenuto antivirusno stanje, karakterizirano snažnim antivirusnim imunitetom koji prvenstveno dolazi od imunoloških stanica sposobnih izlučivati interferone, spojeve specijalizirane za iskorijenjivanje virusa. Ono drugo, neučinkovito stanje, nazivamo stanjem sustavne kronične upale. Takvo stanje čini ljude osjetljivima na virusne i druge infekcije.

Jedna velika meta-analitička studija (koja uspoređuje rezultate i zaključke desetaka kvalitetno provedenih ispitivanja i eksperimenata) objavljena u časopisu Nature Medicine, na jednom mjestu sustavno prikazuje uzroke kronične upale, kao i njezine posljedice, posebice iz kuta infekcije virusima, napose virusom SARS-CoV-2. Prema toj studiji, uzroci nastanka i razvija kronične sustavne upale u ljudi su tjelesna neaktivnost, pretilost, loša prehrana, socijalna izolacija, psihički stres i loš san.

Pozitivno razmišljanje potiče antivirusni imunitet

Jednostavnom reverznom logikom dolazimo do zaključka o tome kojim bi se postupcima i načinom življenja mogao smanjiti rizik nastanka kronične sustavne upale, a time i povećati snaga i učinkovitost našeg imunološkog sustava. Uostalom, nijedan od tih postupaka nam nije novost, kao što nije bio novost za M.P.B.: kada govorimo o jačanju imuniteta, ljudi najčešće pomisle na poboljšanje kvalitete prehrane i zdraviji stil života putem veće tjelesne aktivnosti i više odmora i sna.

Ti čimbenici zaista jesu važni: kvalitetna prehrana uz dodatak tjelovježbe sigurno će pomoći. No, istovremeno postoje i drugi, manje „fizički“ a više „unutarnji“ načini za poboljšanje naše sposobnosti borbe protiv virusa. To su naše emocije, misli, karakter i raspoloženje. Naše misli i emocije jesu neopipljive, ali zapravo imaju itekako konkretne fizičke, biološke učinke na naš organizma. Znanost i osobno iskustvo su nam to već puno puta dokazali. Takozvane negativne emocije - depresija, anksioznost, stres, ljutnja i strah - imaju široko rasprostranjene i dobro dokumentirane fiziološke učinke. Oni mogu utjecati na bitne aspekte naše biokemije, od proizvodnje hormona do naše percepcije boli. Ali, ne samo negativne emocije: i naše pozitivne emocije također imaju učinak na biokemiju našeg organizma, učinak koji ne mora isključivo biti pozitivan.

U psihologiji postoje dva široko prihvaćena koncepta sreće: hedonistički i eudaimonski. Hedonizam se odnosi na osjećaj zadovoljstva i sreće stečen kroz ugodna tjelesna iskustva kao što je ukusan obrok, topla kupka, ugodna glazba, dobar seks... Hedonisti postižu osjećaj sreće ugađajući sebi na tjelesnom i mentalnom planu.  Eudaimonizam, vjerojatno već nagađate, odnosi se na osobni osjećaj sreće koja proizlazi iz postizanja vlastite svrhe i smisla, odnosno samoostvarivanja kroz činjenje dobrog drugima - kao što je odgajanje djeteta, humanitarni rad, briga o potrebitima, rad na poboljšanju života u zajednici… Hedonistički osjećaj sreće je načelno kraćega trajanja, prolazan, pa često može navoditi osobu da ponovo i često traži hedonistički poticaj koji ju je uzrokovao: obrok ukusne hrane, gledanje filmova ili pijenje alkohola. Eudaimonska sreća je načelno trajnija jer je obično utemeljena u općeprihvaćenim trajnim vrijednostima altruizma, etike, kao i u zahvaćanju u trajno pozitivne aspekte našeg vlastitog karaktera. Jedna studija iz 2013. objavljena u visoko rangiranom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences otkrila je da ljudi koji su bili skloni pravdi i plemenitim ciljevima (eudaimonični karakteri) imaju veću ekspresiju gena za interferon, veću sposobnost proizvodnje antitijela i značajno manju ekspresiju gena za kroničnu upalu.

Nadalje, prema studiji Sveučilišta Harvard i Sveučilišta Kalifornija–Berkeley objavljenoj u časopisu Current Opinion in Psychology 2015., ljudi „poštenog karaktera“ (oni manje skloni laganju i varanju) su istovremeno i manje skloni virusnim infekcijama. To je zato što je osjetljivost na kortizol kod lažljivaca znatno veća nego kod onih koji govore istinu, a što je veća osjetljivost na kortizol, lakše dolazi do porasta razine stresnih hormona - kortikosteroida i kortizola - koji imaju inhibitorni učinak na imunološke stanice i potiskuju sposobnost tijela da se bori protiv virusa. Stoga će, zaključuju autori te studije, nepošteno ponašanje dovesti do pada antivirusne sposobnosti.

Osim toga, istraživanja su otkrila da ljudi koji ne dopuštaju da im se život događa, nego u životu traže svrhu, imaju jaču funkciju NK-stanica („prirodnih ubojica“), a time i snažniji imunitet. Istraživanje je proveo Rushov centar za Alzheimerovu bolest na Odsjeku za bihevioralne znanosti i neurološke znanosti u Chicagu, a istraživači su u rezultatima studije pokazali da snažniji osjećaj svrhe u životu statistički značajno i učinkovito sprječava smrtonosne događaje (teške infekcije, srčane udare, vaskularne incidente…). Osobe s visokim rezultatom postignutim na testovima mjerenja svrhe u životu imale su za 43% niži rizik od smrtnosti u usporedbi s osobama koje su imale niske rezultate na tim testovima. Stoga vam razvijanje i usavršavanje osjećaja vlastite svrhe može zaštititi zdravlje i potencijalno spasiti život.

Zaključno, postoje brojni i prilično uvjerljivi znanstveni dokazi koji podupiru od ranije prošireno vjerovanje da naše misli, način razmišljanja i moralni standardi mogu utjecati na gene koji definiraju značajke našeg imuniteta, kao i na ispravno funkcioniranje imunoloških stanica, te na razinu stresnih i antistresnih hormona, dakle da mogu na holistički način izravno utjecati na kvalitetu našeg antivirusnog imuniteta. Naši pozitivni životni stavovi mogu utjecati na to hoćemo li u epidemiji biti zaraženi ili nećemo, odnosno hoćemo li biti ozbiljno bolesni ukoliko se zarazimo.

Od ranije je u tradicionalnim kulturama opaženo da ljudi koji su ljubazni, altruistični, pošteni, smirenog srca i poniznog stava obično i zdraviji. Ljudi s ovim kvalitetama obično imaju stabilnu psihu i bolje mentalno zdravlje, te ne postaju lako tjeskobni, depresivni ili zahvaćeni negativnim i intenzivnim emocijama. Na temeljima novih znanstvenih postignuća i istraživanja, sada sve više razumijemo fiziološke mehanizme koji dovode do takvog „unutrašnjeg“ poticaja imunitetu: karakterno pozitivni ljudi proizvode visoke razine vlastitog interferona, imaju snažniju funkciju NK stanica i posljedično snažniji antivirusni imunitet. Takvi su ljudi manje osjetljivi na virusne infekcije.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}