Iako to u tehnički opsjednutim krugovima možda nije naročito popularno reći, moram priznati da mi je format netbook računala bio i ostao interesantan od samih početaka. Dokle za poslove teške kategorije paralelno imam i standardni 17-inčni prijenosnik kao i stolni gaming rig, kroz godine mi se moj netbook (koji je evoluirao u 10-inčni Windows tablet s odvojivom tipkovnicom, ali to je sada manje važno) pokazao izvrsnim formatom za ponijeti sa sobom van ureda, kad i gdje god.

Naime, jednostavna je činjenica da podosta profesionalnog vremena provodim koristeći računalo za svrhe u kojima sam zapravo ja, a ne ono, ograničavajući faktor brzine. Web-aplikacije, surfanje, email, kolaboracijski alati, rad na uobičajenim dokumentima, povremena obrada grafike, pa i tu i tamo neka stara igra, u principu nisu naprezali moj tablet-u-netbookovom-ruhu do razine gdje bi mi performanse uistinu nedostajale. A kad sam znao da će mi performanse trebati, oslonio sam se na jednu od preostale dvije grdosije.

Sve to pišem u perfektu, jer su nedavno ipak nedavno nastupila vremena u kojima je moj vjerni Transformer počeo jasno pokazivati znakove starosti, i mučiti se čak s Teamsima i nekoliko novih web-aplikacija otvorenih istovremeno. Drugim riječima, pristojno mi je dao na znanje da je spreman za penziju. Ono gdje stvari postaju zanimljivije je što mi je to gotovo savršeno koincidiralo s jednakim znakovima starosti smartfona.

To me samo po sebi gurnulo prema očitom pitanju: mogu li naći jedan uređaj koji će mi zamijeniti oba prethodna? Mogu li tako nešto probati s preklopnim smartfonom? Kao praktičan čovjek sa stavom "postoji samo jedan način da to saznamo!" uskoro potom sam si nabavio novi preklopnjak – u ovom slučaju Samsung Galaxy Z Fold 4 jer je najšire dostupan, ali mislim da bi većina onoga što slijedi važilo za bilo koji preklopni smartfon punog formata.

Pripreme za "selidbu"

S obzirom da mi se ipak radi o sredstvu za rad a ne igrački, projektiću sam pristupio sistematično. Nakon popisivanja svih bitnih Windows aplikacija koje sam koristio na netbooku, bilo je olakšanje otkriti kako ih većina ima sasvim pristojne verzije za Android – dovoljno pristojne za svrhe za koje ih obično trebam. S izuzetkom igara, naravno, i nekih specifika kao što su Notepad++, programi za obradu zvuka i slike i slično, ali za koje Android ima solidne zamjene, iako ne uvijek besplatne.

Nekih izuzetaka ipak ima, no na njih ćemo se vratiti nešto kasnije. Primarno pitanje je ipak puka upotrebljivost preklopnog smartfona u ulozi uređaja za rad (dok je o njegovoj upotrebljivosti u ulozi smartfona već napisano dovoljno desetaka megabajta tekstova). Ovo se pitanje može razložiti na nekoliko pravaca.

Točka na kojoj si kompromise osobno nisam mogao dozvoliti je unos teksta. Prednost ovog formata smartfona je što se može otvoriti "napola", čime jedna cijela njegova polovica postaje tipkovnica, a druga standardni ekran – slično majušnom prijenosniku. Takva tipkovnica se, barem što se moje osobne tehnike tipkanja tiče, po praktičnosti nalazi negdje u sredini: nisam i vjerojatno nikad neću doći blizu brzine koju postižem na mehaničkim tipkama pune veličine, ali s druge strane, ipak mogu nekako tipkati s deset prstiju i biti red veličine brži nego s "običnim" virtualnim tipkovnicama kakve sa smartfona već dobro znamo – a da o greškama u tipkanju da i ne započinjem.

Što se pak ekrana tiče, nešto prakse mi je pokazalo da njegova praktičnost ovisi o vrsti posla koju treba obaviti. S obzirom da se radi o ekranu s prilično velikim omjerom stranica, rezultat je razmjerno širok i nizak prostor, što je izvrsno za rad na dokumentima, a pomalo nespretno za chat jer većina takvih aplikacija ne zna pametno iskoristiti to obilje horizontalnog prostora.

Teorija i praksa

Druge dvije potencijalno slabe točke su "mehaničke": u nedostatku miša, tapkanje po uspravnom ekranu traži dodir princeze na zrnu graška kako se ne bi klackao, a i on je još niže nego kod netbooka, što znači proporcionalno više vremena provedenog s ukočenim vratom.

Ali s druge strane, ipak nekih velikih drugih frustracija nije bilo. Dovoljna je slobodna površina veličine dlana za stvaranje mikro-radnog mjesta, i to radnog mjesta koje ne baca u potpuni očaj ako je potrebno proći kroz neke dokumente, napisati poduži email ili prokomunicirati s nekoliko kolega. Ili, možda bolje rečeno, ti nedostaci u odnosu na netbook su koliko-toliko kompenzirani samim time što sam sve što mi treba donio sa sobom u džepu. U taj sam kompromis svjesno ušao i zapravo nije loš.

Drugim riječima: u prelasku s netbooka na preklopni smartfon čista operabilnost mi se ipak još malo smanjila, ali je i dalje u sferi u kojoj rad ne postaje patnja, zauzvrat za jedan uređaj manje o kojem treba brinuti. Uzmemo li u obzir količinu vremena koju inače uzima taj fakt sam po sebi (sjetimo se osvježavanja Windowsa, sinkronizacije datoteka i sto drugih čuda), vrijeme "izgubljeno" u ovakvom sporijem radu je barem djelomično nadoknađeno.

Dodatni problem koji mi nije pao na pamet sve dok mi se nije pojavio u praksi je – imidž. Čak i ako na ovakvom improviziranom mini-računalu mogu napraviti sve što mi na jednom sastanku uživo treba, pitanje je želim li na konferencijskom stolu, okružen ljudima koji ozbiljno vade i otvaraju svoje prijenosnike veličine dječjeg madraca, izvući svoj smartfon i praviti se jednako ozbiljnim. Ako i sami razmišljate o ovom konceptu ali vas posao često gura na sastanke uživo, razmislite i o ovom aspektu. S druge strane, sve ovisi s kime se sastajete – nema sumnje da bi u mnogim relaksiranijim firmama tako nešto bilo upravo cool i donosilo pozitivne bodove, jednako kao što biste u nekom trećem okruženju najbolje prošli s blokom i nalivperom.

Truckamo, truckamo dalje

I tako je prvih nekoliko tjedana prošlo u mojem navikavanju na smartfon kao zamjenu za penzionirani netbook. Na većinu promjena formata rada sam se uspio mentalno preprogramirati bez previše bolova, ali povremeno bi mi se pojavio neki posao za koji je ekran jednostavno frustrirajuće premalen. Situacije gdje trebate proučavati neki dokument do finih detalja, uređivati slajdove, ili pak podugačkim emailom odgovarati na podjednako podugačak email na koji se referirate, pa je nužno imati ih oba istovremeno vidljiva. Ovdje je netbook mogao, na jedvite jade ali ipak mogao, ispuniti taj zahtjev. Ali polovica ekrana preklopnog smartfona jednostavno nije.

Na scenu zato dolazi hardverska pomoć. Malo oklijevajući, kao da sam sebi kvarim glavnu prednost cijelog koncepta, naručio sam sklopivu Bluetooth tipkovnicu normalne veličine, s malim trackpadom. Priznajem, ona je podjednake veličine pa i nešto šira od samog smartfona, čime je osnovna premisa super-mobilnosti narušena. Ali i dalje je posrijedi nešto što nije naročit problem nositi u džepu.

S prstima na mehaničkim tipkama i trackpadom pored njih, te sada i punom površinom ekrana smartfona potpuno raspoloživom za rad, ukupan dojam rada se napokon praktički izjednačio s (ne)prežaljenim netbookom. Razlika je ostala u izravnoj dostupnosti funkcijskih tipki (ali tko mi je kriv što nisam kupio takav model tipkovnice) i tome što za dulji rad treba smisliti neki zgodan način podići smartfon ili ga na nešto nasloniti. S druge strane, ova kombinacija ima i neke nove prednosti: mogućnost razdvojiti tipkovnicu i ekran za udobniji rad, jednostavno orijentirati smartfon onako kako je u danom trenutku praktičnije, te ekran koji se sa svjetlom na otvorenom nosi bolje nego netbook. Inače, za one koji nikad nisu imali prilike to isprobati, Android ima sasvim pristojnu podršku vanjske tipkovnice, s nekim kraticama na koje smo već navikli s računala.

Harmonija softvera i hardvera?

Naravno, na temi periferija bismo u teoriji mogli sastaviti čitavu listu želja. Ali realno, jedino što vam povrh ovoga treba ako se bavite ikakvim timskim radom su pristojne slušalice, i time je hardver za potpuno džepno radno mjesto zaključen. Ili točnije rečeno, za dva džepa u ovom potonjem slučaju.

Premda je svrha ovog teksta govoriti više o konceptu nego o konkretnom modelu, vrijedi ipak napraviti izuzetak i spomenuti Samsungov DeX. Načelno se radi o sličnoj ideji, u kojoj se bežično ili pomoću USB-C razdjelnika smartfon spaja na vanjski ekran, tipkovnicu i miš, eventualne druge periferije, i dobiva radno mjesto s radnom površinom koja više odgovara onoj poznatoj s računala, a baziranoj na Androidovim aplikacijama. Ideja nije loša, i zapravo funkcionira prihvatljivo u većini slučajeva (čitaj: uobičajenih aplikacija), ali je primjena ipak nešto drukčija. DeX ima više smisla u situacijama u kojima na raznim mjestima (primjerice, kod kuće, u firmi i u vikendici) već imate ekran, tipkovnicu i miš, i ukapčate svoj smartfon gdje god se zatekli, slično kao što to mnogi rade sa svojim prijenosnikom. Samo u ovom slučaju, očito, s manje kilaže sa sobom.

No, kao što je i ranije rečeno, Android ne može izravno zamijeniti Windows; određen podskup Windows aplikacija jednostavno nema nikakvu verziju za mobilne platforme – možda zbog performansi, a možda jednostavno radi uskog skupa korisnika. A ukoliko ste u bilo kojoj grani industrije, poprilična je vjerojatnost da ćete imati barem jednu takvu: neki opskurni VPN, ili program za neki specifičan proces, ili nešto slično. Što tada?

Tada je vrijeme za malo "varanja": na scenu stupaju alati poput Remote Desktopa, AnyDeska, TeamViewera, SteamLinka i sličnih, kojima ekran i kontrole svojeg primarnog računala preslikavate na smartfon. Naravno, time zaobilazite ikakve probleme s kompatibilnošću, jer efektivno i dalje zapravo koristite Windows, a smartfon sa ili bez dodatne tipkovnice samo kao njegov udaljeni terminal. Čak i nije nužno imati primarno računalo stalno uključeno – jedna internetski kontrolirana utičnica i postavka BIOS-a Auto Power On After Power Loss su dovoljni da ga uključite kad god želite, i otvorite koju god od svojih aplikacija želite.

S naglaskom na otvorite, jer to ne znači da ćete je tako željeti i koristiti.

Kad ne ide, ne ide!

Naime, koliko god do ove točke sve djelovalo kao idealan scenario gdje je kao u epizodi Profesora Baltazara svakom problemu nađeno rješenje, ovdje izlazimo iz zemlje leptira i jednoroga. Određeni poslovi, iako se na spomenuti način u teoriji mogu obavljati na smartfonu, jednostavno ne funkcioniraju na ekranu te veličine.

Razvoj softvera, paralelan rad na više dokumenata, iole sofisticiranije prezentacije, obrada multimedije, CAD i slični poslovi naprosto traže svoju minimalnu "kvadraturu" ekrana. Sporiji rad radi njenog nedostatka neće moći biti kompenziran nikakvom komocijom nošenja samo jednog uređaja sa sobom, već oni traže barem prijenosnik, ako ne i nekog stolnog monstruma. Za bilo koji od takvih poslova, a mnogi od njih su daleko efikasniji kad na raspolaganju imate dva ekrana, nikakav smartfon, pa ni preklopni, neće biti od neke pomoći (baš kao ni manji netbook, da budemo pošteni). Nemojte se ni pokušavati boriti protiv toga, jer je bitka a priori izgubljena.

Da, postoje legende o tome kako je Linus Torvalds razvijao Linux na 13-inčnom katodnom ekranu s matricom od 80x25 znakova, ali on nije imao mnogo izbora, a ako ste sad već navikli raditi s, primjerice, dva 24-inčna ekrana, svaki neuron će vam se opirati sabijanju cijele razvojne okoline u jedan, u usporedbi, ekrančić.

Nije za svakoga

Kakav zaključak naposljetku izvući? Ovaj koncept preusmjeravanja mobilnog rada na smartfon najviše ovisi o karakteru posla kojim se bavite, i za brojna zanimanja koja ne dozvoljavaju kompromise kvadrature ekrana ni performansi, kao što su prethodno spomenuta, on je nažalost besmislen. Za neka druga, naročito ako većinu posla već ionako obavljate malim prijenosnikom ili nekim formatom netbooka odnosno tableta s dodatnom tipkovnicom, to je zanimljiva mogućnost – ali prvo razmislite postoji li neka kvaka, tj. ipak neka vama nezaobilazna aplikacija koja ne postoji u varijanti za smartfon, a neupotrebljiva je na ekranu manjem od prijenosnikovog.

U krajnjoj liniji, ovaj koncept barem donosi komfor izbora: kad znate da vas toga dana, ili barem u nadolazećim satima, ne očekuje hardverski zahtjevan posao, legitimna je opcija osloniti se samo na smartfon. Kad slutite da bi moglo biti malo intenzivnije, zgodno je imati rasklopivu tipkovnicu sa sobom za potencijalno pojačanje kao svojevrsno srednje rješenje. A tegljenje prijenosnika sa sobom, i sve brige koje su time implicirane, tada više nisu dnevna obaveza nego su ostavljene samo za one dane kad slutite da kompromisa po pitanju performansi ni ekrana jednostavno ne može biti. A solidan udio uredskih zaposlenika čak takve dane u pravilu niti nema – što bi u ovom slučaju mogla biti poruka potencijalno jednako interesantna poslodavcima koliko i zaposlenicima.