Iako su upozorenja iz Kine o novom tipu virusa došla početkom godine, ostatak svijeta se uglavnom zanosio idejom da je kovid „malo jača gripa“. Naravno, kada je pandemija došla i u ostale zemlje svijeta, posebno Italiju gdje je na sjeveru napravila pravi pomor prvenstveno među starijom populacijom, kao i u Španjolskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, Belgiji i u još zemalja „razvijenog zapada“, stavovi su se uglavnom promijenili.

Jedna od posljedica ove promjene bila je i prava gomila raznih dizajna i redizajna (remixeva, kako se to kaže u žargonu) modela zaštitnih maski i držača za vizire za ispis na hobističkim 3D pisačima.

Dakle, ono što javnozdravstvene službe zemalja pogođenih koronavirusom nisu napravile usprkos vremenu koje su imale  na raspolaganju – osiguranju zaštitne opreme za populaciju i još važnije: zdravstvene djelatnike – ostavljeno je za pojedinačne i vaninstitucionalne napore pojedinaca i raznih hobističkih kolaboracija.

Kako nas je nakon lokalnog pandemijskog zatišja sustigla drevna etrurska kletva „Dabogda ti Đoković pomogao“, a još prije toga su iz unutrašnjepolitičkih razloga, a koji s javnozdravstvenim normama nemaju nikakve veze, oslabljene sve mjere kontrole koje su u nas dale izvrsne rezultate u travnju i svibnju, ponovo postaje aktualno pitanje ispisa 3D zaštitnih maski sada kada svaki dan imamo ponovo sve više potvrđenih slučajeva zaraze.

Ima li ikakvog smisla ispisivati zaštitne maske ili barem vizire, ako se ponovo dogodi nestašica zaštitne opreme?

Kratak odgovor ovdje potpisanoga bio bi „Ne“, a kome se dalje čita, slijedi i obrazloženje.

Za one koji ne možda ne znaju, 3D ispis kakav je danas dostupan hobistima i manjim radionicama je strašno spor. U praksi ovo znači da neku jednostavnu masku, odnosno sve njene dijelove, kakva se u velikoserijskim uvjetima ispisuje obično ubrizgavanjem mase u kalup, a čitav proces traje par sekundi, u uvjetima 3D ispisa ispisujemo satima. I to ne jedan ili dva sata, nego 10, 12 ili više sati. Iako sama maska može biti stvarno minimalna – pokriva samo usta i nos i u slučaju maski koje je ovaj autor ispisivao – nijedna nije teža od 60-tak grama - sam ispis traje i traje.

K tome, ispisni profil za vaš 3D pisač može značiti nevjerojatnu razliku u vremenu ispisa, ali ga trebate pronaći i „tvikati“.

Za jedan vrlo specifičan dizajn držača vizira, koji se s uobičajenim ispisnim postavkama ispisuje pet sati (brojkom – 5), Stefan iz 3D Kitchena uspio je „tvikanjem“ ispisnog profila smanjiti vrijeme potrebno za ispis jednog komada na samo sat vremena.

Kako je došao do tog profila? Tako što je na prilagodbu potrošio nekoliko dana igrajući se pokušajima i pogreškama. Imajte na umu da čovjek koji održava 3D Kitchen kanal na You Tubeu ima višegodišnje ekstenzivno iskustvo s 3D ispisom, magistar je strojarstva i doma ima desetak raznih tipova 3D pisača – pravu malu ispisnu farmu. Dakle, teško da je tipičan primjer entuzijasta s 3D pisačem u radnoj sobi.

Za one koji možda ne znaju, radi se samo o ispisu o držača prozirne plastike vizira, ne i samom prozirnom dijelu koji se ionako na 3D pisaču ne može ispisati da bude dovoljno proziran. Dakle, ovaj mali komad u koji se utakne plastični list vizira ispisuje se barem 1 sat, ako znate što radite, odnosno pet sati ako nemate ekstenzivno iskustvo.

Pored vizira koji vam osobno nikada neće trebati, osim ako ste zdravstveni djelatnik u kontaktu s pacijentima, postoji još i mnoštvo raznih dizajna maski za disanje koje pokrivaju nos i usta.

U međuvremenu smo saznali da nam tzv. N95 ili N98 maske (koje filtriraju 95 ili 98% svih čestica) zapravo i ne trebaju jer i obične „kirurške“ maske kakve se mogu kupiti u dućanima i apotekama (po desetak puta većim cijenama nego prije pandemije), pa čak i priručne, napravljene od komada tkanine, uvelike pomažu. Dapače, kada bi svi održavali propisanih 2 metra razmaka i nosili maske, kao u azijskim zemljama daleko veće gustoće naseljenosti (i daleko boljih rezultata od SAD-a i zapadne Europe) vjerojatno bi problem prijenosa virusa riješili u manje od mjeseca dana, ali kako smo mi „posebni“, naravno da ovakvo normalno i jednostavno rješenje ne dolazi u obzir.

Ipak, recimo da imate 3D pisač i želite pomoći zdravstvenim djelatnicima ispisom plastičnih maski s utorima za filtar (što kaže onaj mem: „Oću za rođendan onu skupu masku s čepon!“). Dosta kvalitetan se može napraviti od HEPA vrećica za usisavače – neiskorištenih, naravno, ali i blazinica za skidanje šminke i drugih materijala. Na vama je, dakle, kao odgovornom i angažiranom članu društva samo da otisnete masku koja pokriva usta i nos.

Dva dizajna koja je ovaj autor probao za kompletan ispis zahtijevaju od 8 do 12 sati po primjerku. Za ispis brži dizajn zaštitne maske je plosnat i zapravo je rađen da zauzima što manje prostora u transportu. Kao – vi ispišete nekoliko stotina ili tisuća takvih maski (imate vremena i 3D pisača na pretek…) i onda ih jednu na drugu kompaktno složite i šaljete poštom tamo gdje trebaju biti – u Burkini Faso ili u Hrvatskoj.

Dizajn je, na žalost, ekstremno manjkav – kako je maska plosnata, očekuje se da je korisnik sam odgovarajuće presavije preko nosa i onda taj šav još nekako hermetički, valjda, zalijepi trakom, vrućim ljepilom ili nečim trećim.

Ispisivana u mekanom TPU materijalu, ova maska je abnormalno neudobna. Ispisivana u daleko češćem i puno lakšem za ispis (posebno za one bez posebnih ekstrudera) PLA materijalu, ova je maska praktički neizdrživa za nošenje dulje od nekoliko minuta i nimalo ne dihta.

Dakle, maska koja se ispisuje 8 sati, problematično „dihta“ i praktički je i u mekšoj varijanti neudobna za iole dulje nošenje, realno je za 90% hobista koji uglavnom nemaju direct drive ekstrudere namijenjene ispisu mekanih materijala dostupna samo u tvrdoj i jezivo neudobnoj varijanti.

Bolji dizajn, jedan od mnogih, je prava „trodimenzionalna“ maska koja se ne treba slagati, ali ispisuje 12 sati po komadu, bitno je udobnija u TPU varijanti nego otisnuta u tvrdoj PLA plastici, ali i dalje je preporučljivo rubove omekšati lijepljenjem traka koje se koriste za dihtanje vrata i prozora, plus što nam je potrebna i neka elastična traka s kojom je pričvršćujemo na lice.

Ako ste (ponovo?) u karanteni vrlo je vjerojatno da za držač vizira nećete imati gdje kupiti prozirne plastične folije, za maske filtre, gumice i lastiku potrebno za njihovo držanje, a isto vrijedi i za izolacijske trake kojom je poželjno oblijepiti rubove maske da nas ne reže, odnosno da ne reže lice onoga kome smo ispisali tu masku ili maske.

Ako imate sve uvjete za ispis funkcionalne maske, imajte na umu da zdravstveni radnici na odjelu sa zaraženim pacijentima po smjeni potroše u prosjeku 4 kompleta zaštitne opreme u jeku epidemije, tako da je za jednog čovjeka za jedan dan potrebno ispisati 4 funkcionalne maske.

Ako vas to još nije obeshrabrilo, kad se javite u svoj dom zdravlja, svom obiteljskom liječniku ili nekom sličnome s ponudom da im poklonite zaštitne maske, imate vrlo, vrlo dobre šanse da će vas odbiti.

Za početak, usred epidemije je potrebno biti siguran da je zaštitna oprema stvarno zaštitna, odnosno da nigdje ne „propušta“, odnosno, još gore, da ste vi sami zaraženi i okolo dijelite inficiranu zaštitnu opremu. Ništa od jamstava toga tipa vaša ispisana maska nema. Ne znači da je nitko neće prihvatiti, ali stvari trebaju biti prilično očajne da i vaša, zdravstveno necertificirana maska, dođe u obzir za razmatranje.

Ako dođe do toga i vaša maska se koristi, imajte na umu da i dalje, premda su najžešće karantenske mjere diljem svijeta uglavnom ukinute, rezervni dijelovi za vaš pisač putuju tjednima ili mjesecima i teško da ćete ih, osim nekih najosnovnijih, moći kupiti ili naručiti na lokalnom tržištu.

Osobno imam doma tri pisača, a ovoga ožujka kad sam počeo s ispisom maski radio je – jedan.

Na jednome je pregorila razvodna pločica, trivijalni komadić tiskane ploče koji košta 3 dolara, ali je iz Kine do Hrvatske putovao više od dva mjeseca, a na drugome je otkazao turbinski ventilator, također trivijalni, jeftini dio koji isto tako u pravim dimenzijama nije bilo moguće kupiti u nas ili bilo gdje u Europi.

Nemojte iz ovoga zaključiti da je nemoguće učiniti nešto dobro i društveno korisno sa svojim 3D pisačem u doba pandemije. Dapače – i u nas je nekoliko kolaboracija i pojedinaca naporno i uspješno preuzelo na sebe posao ispisa zaštitne opreme u prvom naletu kada je bila najveća nestašica, ali radi se o konceptu pomoći sustavu na koji se niti jedna normalna javnozdravstvena politika ne bi trebala oslanjati, niti bi itko van tog sustava trebao na to računati kao ne realno rješenje problema nedostajuće zaštitne opreme.

Sve to ispisivanje i brojni (neuspješni) pokušaji ispisivanja tih maski podsjetili su me na priču iz Drugog svjetskog rata kada je Britanija 1939., tada sama protiv Njemačke, od građana organizirala prikupljanje starih lonaca i drugog metala za potrebe izrade oružja. Nisu imali nikakvih iluzija da će minijaturne količine tako prikupljenog metala niske kvalitete i tipa (ratni strojevi obično vole kvalitetne legure željeza i kroma) imati ikakvog uticaja na stvarnu ratnu proizvodnju, ali su svejedno organizirali akcije prikupljanja da bi se stanovništvo osjećalo korisnim. I oni daju prilog „našoj stvari“.

Ispis 3D opreme mi se i sada, tri mjeseca od kada sam prvi puta isprobao mnoge od raznih dizajna maski i vizira čini identičnim tip britanskim naporima – zgodno je ako sebi želite dati dojam da radite nešto korisno.

U ukupnoj shemi stvari javnozdravstvenih politika, ovo ima vjerojatno i manje smisla od darovanja progorenih šerpi u talionicu s idejom da će biti ključne za izradu tenka.