Ako ste ljubitelj aviosimulacija sigurno znate da je konstanta među publikom rasprava o tome koliko je koja „realna“, odnosno koliko je vjerna reprezentacija zrakoplova koje simulira. Takve rasprave su uglavnom besmislene jer o vjernosti simulacije raspravljaju ljudi koji mahom nisu ni profesionalni ni sportski piloti, pa iako su neki od njih možda teoretski izvrsno potkovani i znaju kako bi što trebalo biti po onome što su vidjeli u literaturi, često im nedostaje mogućnost usporedbe neposrednih iskustava letenja u stvarnom i u simuliranom zrakoplovu.

Dugo vremena je X-Plane, tako, u raznim svojim inkarnacijama, slovio kao „prava simulacija“, dok je Microsoftov Flight Simulator, također u raznim varijantama, slovio za navodno drugorazrednu simulaciju koja tobože loše simulira fizikalne aspekte letenja.

Prava istina je, međutim, da Flight Simulator gotovo dva desetljeća koristi otprilike isti fizikalni engine koji koristeći jednadžbe za izračun dinamike fluida u realnom vremenu izračunava stvarne fizikalne parametre leta jednako kao i X-Plane ili Lockheed Martinov Prepar3D koji je, uostalom, Microsoftov Flight Simulator X samo licenciran ovoj tvrtki.

Naime, postoje dva osnovna načina rješavanja problema izračuna letnih i fizikalnih parametara za simulacije u realnom vremenu.

Jedan su takozvane look-up tablice gdje se već nalaze izračunate vrijednosti raznih fizikalnih i letnih parametara za odgovarajući model zrakoplova: primjerice – konačna brzina ili ubrzanje za danu visinu za danu snagu motora za danu vanjsku temperaturu ili slom uzgona za dani napadni ugao za danu visinu i temperaturu itd… - shvatili ste poantu.

Drugi pristup, kojega zapravo koriste sve današnje aviosimulacije je izračun letnih i fizikalnih parametara u stvarnom vremenu korištenjem jednadžbi/formula. Valja imati na umu da i ovaj drugi pristup također koristi tablice, ali u manjem obimu – uglavnom samo za performanse motora ovisno o režimima rada jer je i dalje nemoguće istodobno u realnom vremenu izračunavati i sve parametre rada motora i sve parametre leta zrakoplova - svih zrakoplova i svih motora u simulaciji.

Oba pristupa izračuna performansi, ako su dobro izvedena daju vrlo slične rezultate, ali je dinamički izračun lakši za razvijatelje dodataka koji onda fizikalnom sustavu u simulaciji daju da interpolira sve rezultate njihovog modela koji ne treba dolaziti s hrpama unaprijed izračunatih vrijednosti u raznim look-up tablicama. Dakle, radi se o generaliziranom rješenju koje je šire iskoristivo.

Usput, ove deklarirane performanse pogonske grupe iz tablica su često najveći stvarni problem iz kojega proizlaze svi ostali problemi vezani za vjernost simulacije – često nemaju nikakve veze ni sa javno dostupnim performansama motora koje navodno simuliraju. Isto tako, publicirane performanse koje daju proizvođači su uglavnom dane za idealni slučaj novoga zrakoplova s novim motorom, a ne za stvarne performanse zrakoplova koji lete godinama. Razvojni timovi, pak, iz nekog nepoznatog razloga, često sasvim proizvoljno upisuju brojke u tablice performansi motora koje nemaju veze ni s jednim ni drugim vrijednostima, još nije posve jasno zašto. Naravno – ne svi – A2A Simulations, primjerice, ali ne i samo oni, imaju izvrsno modelirane performanse motora u praktički svim svojim modulima za razne aviosimulacije.

Također, „osjećaj za filing“ je li nešto realno po mišljenju manje ili više informiranoga igrača često je baziran na prvom dojmu koji uglavnom ovisi o glatkoći animacije. Svaka simulacija koja ima bolji framerate, dakle fluidniju animaciju, čini se bolja od one s nižim frameratom, zastajkivanjem (stutter), smrzavanjem i ostalim divotama. I to je posve normalno jer svijet doživljavamo kontinuirano i fluidno iako je stvarna „animacija“ koju ljudski mozak percipira iz okoline, ovisno o svjetlini, kompleksnosti scene itd. tek oko 10 fps-ova, kaže neurologija.

Osnovni problem Flight Simulatora je desetljećima bio taj što je svaka nova verzija uglavnom bila pravljena za iduću generaciju računala (ili iduće dvije-tri-četiri…), a ne za onu trenutno dostupnu, pa je i fluidnost animacije uglavnom patila. S druge strane glavni takmac, X-Plane, uvijek se mogao pohvaliti konstantno fluidnom animacijom bez obzira kakav je fizikalni engine podloga svim izračunima.

Istina  je, pak, da MSFS ima računalno najzahtjevniji, ali i najsofisticiraniji fizikalni engine koji postoji. Do FSX-a ovo je bio problem sam po sebi jer je  zahtijevao izuzetnu, u praksi tada još nepostojeću računalnu snagu. S dolaskom MSFS-a i izvrsnim rješenjima francuskog Asoba pri čemu prvenstveno mislimo na podršku za višenitnost i višejezgrenost, te s dolaskom RTX grafičkih kartica iz Nvidije, posebice zadnje dvije generacije 30xx i 40xx, te s dolaskom podrške za DLSS u jednom od recentnijih ažuriranja MSFS-a, animacija je napokon postala superglatka čak i u 4K, a s podrškom za VR naglavnike često je nemoguće razlikovati stvarnost od videa sa simuliranim letovima u MSFS-u.

Pogledajte, primjerice, video koji jednostavno nosi naslov „MSFS Is So Real!“, ili neke od videa na springmedia YT kanalu. Videa tog tipa je bezbroj na YouTubeu i svi izgledaju izvrsno. Ili donji video (neuspjelog i uspjelog) slijetanja u Tivat. Ne postoji neki profesionalni simulator koji može ponuditi dodatne geografske i meteorološke situacije koje MSFS ne može.

Ali, to su vizualni dojmovi, koji jesu bitni, ali ne govore mnogo o kvaliteti simulacije zrakoplova. Na žalost, kritičari MSFS-a su velikim dijelom u pravu – mnogi od zrakoplova u osnovnoj i skupljim verzijama ovoga programa, pa i mnogi „study level“ dodaci za nj koji se dodatno dokupljuju, bez obzira kako su grafički modelirani kokpiti, kabine ili vanjština aviona i zvukovi nisu se baš iskazali vjernim modeliranjem svih sustava koje simulirani zrakoplov stvarno ima.

Jedan od prvih znakova da je modul loše modeliran su „inop“ naljepnice na instrumentima ili isti takvi lebdeći natpisi kada pokušamo mišem kliknuti na neku od kontrola koje postoje u pravom zrakoplovu. Ovo „inop“ znači da su grafički modelirane (očito...), ali nemaju nikakvu funkciju. 

Problem je što se najveći dio radnih procedura u zrakoplovstvu svodi na kompetentno upravljanje zrakoplovnim sustavima bez obzira sjedite li u Cessni 152 ili A380. Vrlo je rijedak petak da se vaš (letački) dan sastoji od mitraljiranja King Konga na vrhu Empire State Buildinga i izbjegavanje betonskih tabli i drugih aviona koje on baca na vas, pa da bi vas slabija animacija divovskog majmuna mogla razočarati jer je to ono za što bi trenirali svoje letačke sposobnosti.

Drugi znak loše simuliranog zrakoplova su tek djelomice simulirani sustavi ili sustavi koji tobože simuliraju ukupnu funkcionalnost pravih sustava, ali na neki svoj način koji sa stvarnim procedurama, izgledom i funkcijama nije posve podudaran.

Prvi dio je relativno lako primijetiti i onima bez iskustva na tom tipu – najčešće FMC ili GPS sustavi navigacije imaju bitno okljaštrenu, posve nelogičnu funkcionalnost koja je očita i onima koji nikada nisu sjeli u stvarni zrakoplov toga tipa. Svi popularniji modeli koji dolaze u MSFS-u pate od ovog problema – CJ4, A320, Daher TBM 930, B747 itd… avionika i elektronika je aproksimacija,  s tim da su neke aproksimacije malo bolje, a neke jednostavno očajne  - CJ4, primjerice.

Suptilnije mane su one gdje jednostavno nedostaje ili je krivo prikazan neki detalj koji stvarni sustav ima i koji će većini korisnika koji nisu profesionalci sa stvarnim iskustvom biti uvjerljiv, ali koji će profesionalcima biti trenutno uočljiv, divovski propust kojega ne mogu previdjeti ma koliko se trudili. Kod putničkih zrakoplova u MSFS-u ovo je obično korištenje krivih boja na ekranima za prikaz raznih informacija ili dijelom pogrešne procedure automatiziranih sustava - TCAS, recimo - koje su nama civilima nevidljive, ali koje su onima koji svakodnevno gledaju u te ekrane nešto preko čega ne mogu prijeći.

Na koncu, da se vratimo na letne karakteristike, premda je fizikalni model MSFS-a jako dobar, nije bez mana, pa ga je razvijateljima potrebno „tvikati“ za njihov konkretan simulirani model da ne bismo dobili mogućnost takvih podviga kao što je slijetanje jumbo jetom na otočić Saba u Karibima ili altiport Lukla u Nepalu, ili raketni uspon nekom Cessnom s klipnim motorom od stotinjak konja i drvenom dvokrakom elisom, a što se ponekad može vidjeti na videima iz igre na YouTubeu.

Tu spadaju i gotovo neuništivi ili suprotno – čudom uništivi stajni trapovi bez nekog vidljivog razloga i uzroka bez obzira na (ne)kvalitetu slijetanja i drugi artefakti računalnog simuliranja koji nas trenutno ohlade od igranja i izbace „iz zone“ u kojoj nam se sve čini uvjerljivo.

Rekavši sve to, evo pet modela za koje smatramo da su od početka do kraja izvrsno modelirani i gdje ni profesionalci i amateri ne bi trebali naći zamjerke.

(Usput, ovo je trebao biti dio serijala o kojem se dogovaramo mjesecima u kojem bi profesionalni pilot s više decenija letačkog iskustva trebao navesti razlike simuliranog i stvarnog letenja. Na žalost, naš profesionalac koji inače često piše za Bug (što jest - jest, nećemo lagati...) o zrakoplovnim temama i koji je trenutno u stvarnom životu pilot na Airbusu 320, certificiran za još nekolicinu mlaznih, turbo-elisnih i klipnih zrakoplova, inspektor, instruktor, predavač i ispitivač, a kojemu ćemo samo spomenuti inicijale da se ne bi osjećao pod pritiskom – kapetan Davor Šimek iz Zagreba – u zadnje vrijeme – leti. Zaistač. I ne stigne. Stoga je tema obujmom bitno skraćena i od detaljnog prikaza razlika svakog od ovih simuliranih aviona u odnosu na prave, donosimo samo našu top-listu.)

 1) Fenix Simulations A320

Sigurno najbolja simulacija Airbusa A320 i sigurno najbolja simulacija bilo kojeg putničkog zrakoplova za MSFS. Znamo da ćete na internetima i videima na YouTubeu koji imaju naslove koji počinju sa "An Actual Airbus/Boeing Pilot Flying... (nešto)" vidjeti tvrdnje da je PMDG-ov B737 kraj svijeta i najbolji modul za MSFS i gotovo redovito ćete gledajući te videe shvatiti da onaj tko to tvrdi uopće nije "an actual pilot" bilo čega, ali ovakvi videi svejedno imaju kamion lajkova i ulizivačkih komentara jer PMDG od ranije ima vrhunsku reputaciju, tako da mase automatizmom smatraju da sve šta ovi izdaju - to mora biti najbolje. 

U stvarnosti, povijesno gledano, ovdje potpisani smatra da je PMDG-ova reputacija bitno precijenjena, posebno kada se na umu imaju modeli za ranije verzije Microsoftovih simulatora prije MSFS-a gdje su visoki hardverski zahtjevi PMDG-ove modele činili praktički teško upotrebljivima i na tada dostupnom najjačem hardveru. Dakle, "5 fps gaming" su neobrazovane mase shvatile kao znak da se radi o nečemu abnormalno kompleksnome i softisticiranome što ne razumiju, ali mora da valja!

U stvarnosti, PMDG-ovi modeli nikada nisu bili toliko dobri, koliko su bili spori i hardverski zahtjevni

S MSFS-om su se performanse popravile, ali u međuvremenu je u Dodge došao novi šerif, a to je Fenix Simulations sa svojom simulacijom A320 koja ide u toliku dubinu i širinu simuliranja sustava i situacija za A320, da je samo pitanje dodatnog hardvera koji trebao staviti oko ovoga modula da se od njega napravi onaj FFS kategorije D iz okvira u ovom tekstu. 

Ovo govorimo stoga jer su pored svih funkcionalnih sustava koji rade do u dlaku identično onima na pravim A320, simulirani i otkazi sustava, što je neizostavno ako se namjerava koristiti za bilo kakvo vježbanje izvanrednih procedura. Ako mislite da pretjerujemo, varate se - piloti stvarno doma koriste MSFS, Prepar3D i X-Plane za pripreme za kompanijski simulator, razne "checkove" (provjere) ili jednostavno za zabavu kao i mi ostali. U tom smislu Fenixov A320 sa tisućama simuliranih komponenti koje su sve međusobno povezane i povezane sa svojim izvorima energije, od hidrauličnih i pneumatskih sustava do elektromehaničkih aktuatora, senzora i dijelova računala, ima mogućnost toliko detaljnog simuliranja stvarnosti, da je u ovom trenutku jednostavno bez premca, a pri tome ima bolje performanse od PMDG-ovih modula.

Osjećaj letenja je također izvrstan - fluidan i uvjerljiv, a to je stoga što Fenixov A320 ima kompletan vlastiti fizikalni i letni model, odnosno, nije samo prebačen dorađeni model Airbusa A320 koji dolazi u MSFS-u. 

Grafički, čak i ako zanemarimo preko 180 livreja raznih aviokompanija koje dolaze u paketu i unutrašnjost i vanjski model sa svim detaljima i izvrsnim animacijama jednostavno nema konkurencije koja bi donijela išta bolje, a zvuk je 3D i priča za sebe. Čak ga ni Microsoftova/Asobova redovita ažuriranja ne uspijevaju izbugirati.

Model nije moguće kupiti preko integriranog Microsoftovog Marketa u MSFS-u, već preko weba developera: Fenix Simulations. Za 50 eura, što je jeftinije od PMDG B737-700 i 737-800. Onima van žanra koji ovo čitaju ovo će se možda učiniti skupim, ali zapravo je vrlo prihvatljivo za tu razinu detaljnosti simulacijskog modula. 

Za one koji nisu izuzetni entuzijasti ili profesionalci ova model je možda pretjerivanje i moguće je da je FBW-ova besplatna nadogradnja u osnovi izvornog MSFS-ovog A320, ali do sada toliko izmijenjena da je neprepoznatljiva dovoljno dobra, a sa svakom novom nadogradnjom i ažuriranjem sve bliže Fenixovom A320.  

Ipak, smatrate da ste osnovni Microsoftov A320 i FBW-ov A320 apsolvirali, makar i niste profesionalni pilot, sve preporuke za kupnju Fenixovog A320. 

2) Cessna 152

Da ne bi bilo zabune, govorimo o onoj Cessni 152 koja dolazi u sve tri verzije MSFS-a (Standard, Deluxe i "Premium Deluxe" - ne pitajte, to su Microsoftova imena...) kao dio paketa. Taj mali aviončić na kojemu je ogroman broj profesionalnih i sportskih pilota stekao svoje prve letačke sate u ovoj simulaciji je praktički savršeno napravljen - kao pravi. 

Što se modeliranja kokpita tiče - tako izgleda dobro opremljena Cessna 152 iz do ranih dvijetisućitih. Znamo da ih sada nakrcavaju Garminima i ekranima, ali ako šalabazate po našim sportskim aerodromima, ali ne samo našim - isto je i "po Evropama i Amerikama" - vidjet ćete da je ogromna većina ovih Cessni opremljena baš ovakvom avionikom kao ova modelirana u MSFS-u. Tko ne vjeruje neka se zaputi do svog lokalnog sportskog aerodroma i potraži neku Cessnu 152 i pogleda unutra - vidjet ćete ono što vidite u MSFS-u.

Svi instrumenti rade onako kako rade u pravoj Cessni - brzinomjer kao da malo oklijeva dok mu kazaljka vibrira, igle ILS-a se miču baš tako, analogno, kao što su se desetljećima micale prije uvođenja digitalije i ekrana u zrakoplove, magnetski kompas pluta baš kao pravi.

Kome je Cessna 152 dosadna jer je spora, mala, ovakva ili onakva neka si namjesti instrumentalni prilaz i slijetanje u IMF uvjetima odradi ga "kako bog zapovijeda". Ako imate TrackIR ili neki drugi headtracking uređaj - osjećaj je izvrstan, ili još bolji ako imate VR naglavnik. U VR-u je osjećaj prisutnosti nevjerojatan - da se još osjeti miris goriva, ulja i uznojenog kandidata prije nas, to bi bilo to - prava Cessna 152 i pravi sat školskog letenja. 

Neke od malecnih mana su, primjerice,  plošne teksture lampica za radio markere - s VR-om se vidi da su samo teksture, a ne 3D objekti, ali bez VR-a na običnom monitoru to je posve nevidljivo i slične sitnice, nemogućnost interakcije s osiguračima što je za 99,99% korisnika nebitno, ali spominjemo jer ima besplatan dodatak koji i to omogućava - JPLogistics 152 koji je moguće nabaviti na službenom kanalu na Discordu, te zvuk koji je širi problem MSFS-a, a što gore navedeni JPLogistics 152 također ispravlja. Usput, i defaultni zvukovi Cessne 152 u MSFS-u su jako dobri.

U letu se Cessna ponaša kako bi trebalo: lagani, mali avion osjetljiv na vjetar, ali i vrlo upravljiv kojega je letjeti užitak, ali je i sat dnevno dosta, kako je običavao govoriti jedan legendarni pilot. Ako nešto ne valja, nije problem u letnom modelu Cessne, već u postavkama kontrola - podesite malo krivulje osi palice i pedala u postavkama - one standardno zadane su loše, posebno za upravljanje kormilom i kočenje pedalama.  

Moguće je da oni koji nisu sjedili u pravoj stopedesetdvojki neće isprva osjetiti pretjerano oduševljenje - ali dajte si priliku da je zavolite - zadajte si realne scenarije i pokušajte ih odraditi onako kako bi vas zamišljeni instruktor tražio da odradite, ili jednostavno proradite "Flight Lessons" koji su dio MSFS-a, najpreciznije što možete - vidjet ćete da tu ima materijala i za učenje i uživanje u letenju.

Za one koji žele dodatnu, moderniju avioniku, za ovaj modul je dostupna hrpa besplatnih dodataka koja donosi modernu navigaciju i drugu automatiku pa možete i njih isprobati, iako gore spomenuti JPLogistics 152 ima u sebi praktički sve što biste mogli poželjeti i što vam realno može trebati. 

Dragulj od aviona i razlog zbog kojega Microsoft i Asobo mogu reći cinicima da je dokaz da MSFS nije tek "scenery simulator" već prava aviosimulacija.

3) SWS Kodiak 100 II

Ovo je jedan od onih aviona za koje vjerojatno nikada ne biste pisali pismo developerima (ili Djedu Mrazu) da ga želite dobiti za poklon. Radni konj, turboelisni avion vrlo sličan Cessni Grand Caravan koja je već dio standardne kolekcije aviona u MSFS-u - koji bi uopće razlog bio da želite još jedan na prvi pogled skoro pa isti avion?

Razlog je - izvedba. Da se ne bismo pogrešno razumjeli, mislimo i da je Grand Caravan pristojno napravljen modul ugodan za letenje. Kodiak je, međutim, vrhunski napravljen komad aviona s detaljno razrađenom avionikom, letnim modelom, kokpitom i izvanjskom grafikom i izvrsnim zvukom. 

Ovdje potpisanoga je podsjetio na Mitsubishi Mu-2 Marquise, dvomotorni turboelisni avion iz 70-tih koji je modeliran za X-Plane 9 prije gotovo 15 godina - video iz tog vremena možete vidjeti ovdje: hvala Manituu na vječnom YouTubeu.... Radi se o egzotici, daleko rjeđi avion od Kodiaka 100 za koji je malo tko čuo, ali je zavaljujući detaljnom modeliranju svih sustava i izvrsnim performansama postao hit među korisnicima X-Planea. 

Kodiak, premda konceptualno bitno različit jer je suvremeni transportni jednomotorni turboprop, dok je Mu-2 zamišljen kao poslovni turboprop, varijanta ekonomičnog business-jeta samo bez "jeta", ima tu istu kvalitetu detaljne razrade svakog sustava, avionike, animacije svakog dijela kokpita i kabine, izvanjskog grafičkog modela i izvrsne, uvjerljive letne karakteristike. Avion kojeg bi prije izlaska vjerojatno malo tko tražio, ali je zahvaljujući vrhunskom modeliranju postao jedan od najpopularnijih dodatnih aviona za MSFS. Spada u onaj tip zrakoplova s kojim naučite nešto novo i o letenju i o korištenju modeliranih sustava i k tome je užitak za letenje. Ne želite koristiti autopilot jer je letenje izuzetno fluidno, bez hrvanja s kontrolama što nije slučaj sa svim avionima u MSFS-u. 

Performanse u VR-u su izvrsne, u zraku i na zemlji, a kako je putnička kabina izvrsno modelirana, kao i kokpit, osjećaj prisutnosti je izvanredan. Kodiak dolazi u više verzija: s kotačima, pontonima, "balonkama" (thundra tyres) i može se koristiti za slijetanje i polijetanje s kratkih i nepripremljenih pista, cesta, puteva, puteljaka, proplanaka ili nečeg još manje prikladnog. 

Najbolje od svega je da ovaj slatkiš košta trenutno manje od 30 eura (Kodiak 100 Series II for Microsoft Flight Simulator - SimWorks Studios), a SWS redovito izdaje nadogradnje i nadopune, koje su za MSFS praktički obavezne jer Asobo pored bugova za vlastite avione u simulaciji s nadogradnjama često uvede i nove bugove koji pokvare nešto i u modulima drugih, ni krivih ni dužnih nezavisnih proizvođača.

Krasan avion u stvarnosti i krasno modeliran avion za MSFS. 

4) PMDG 737-600

Sjećate se da smo gore rekli da je PMDG precijenjen, preskup i ne baš toliko dobar kao Fenixov Airbus A320? Sve je to i dalje istina, ali PMDG-ove 737-ice dolaze u više varijanti. Iz nekog razloga, modeli 700 i 800 koštaju preko 70 dolara, a 737-600 - svega 35 dolara. Zašto? Zato jer je u stvarnom, fizičkom svijetu 600 skraćena verzija istog aviona s istom avionikom i funkcijama pa je stvarni, fizički 737-600 jeftiniji od nešto veće braće? 

Nemamo pojma koji su stvarni razlozi zašto je simulirani model 600 dvostruko jeftiniji od gotovo istih modela 700 i 800, možda su shvatili da su im moduli preskupi, pa je ovo samo izgovor da segmentiraju tržište, ali ako želite isprobati Boeing i usporediti ga s Airbusom, onda su  Fenixov A320 i PMDG-ov B737-xxx najbolje što možete učiniti. 

Usprkos svim gornjim zamjerkama, PMDG-ov manji B737 ima izvrsno modelirane sve moguće sustave koje imaju i veći B737 te kao i Fenixov A320 ima mogućnost podešavanja njihovih otkaza i vježbanja izvanrednih procedura - što je karakteristika modula koji se mogu koristiti za stvarnu obuku i vježbu. Zvuk je dobar, performanse nešto malo manje, grafika, vanjska i unutarnja izvrsna, ako volite Boeingov pristup organizaciji ergonomije kokpita. Kako izgledaju namjerno programirani otkazi možete vidjeti u ovoj nešto duljoj - oko 3 sata - snimci prijenosa uživo još jednog "pravog 737 pilota" (not). Usprkos takvom pilotu, snimka je zabavna i djelomice poučna: 

Da se vratimo na temu Airbus protiv Boeinga. Ovdje potpisani priznaje da smatra Airbusovu filozofiju quiet dark cockpit superiornu Boeingovim šareno svjetlećim i (povremeno) vrištećim prekidačima i svjetlima koja su pravljena više za djecu, ljubitelje kirvaja i teksaške vlasnike aviokompanija koji nose šešire s vrlo širokim obodima, ali dozvoljavamo da možda ima i onih koji misle drukčije. Jedini dio Boeingovog kokpita koji smatramo i dalje boljim rješenjem od Airbusovog je klasični upravljač za pilota i kopilota umjesto postranske upravljačke palice. Mislimo da je ručno upravljanje njime preciznije i ugodnije, iako nas je pravi pilot (Airbusa i Boeinga) više puta ispravio. 

Naime, ispada da je upravljanje modernim fly-by-wire zrakoplovom toliko filtirano kroz računalo ("Stari moj, to ti samo leti...") da u stvarnosti oba sistema upravljanja daju jednake rezultate, a činjenica da piloti Airbusa mogu zahvaljujući postranskoj palici iz centralne konzole izvući stolić na koji onda stave prijenosnik s Jeppesenovim kartama i ostalim elektroničkim pomagalima (ili jednostavno im tu stave pladanj s ručkom kad je vrijeme jelu) čini boravak u kokpitu pravog Airbusa bitno ugodnijim nego boravak u kokpitu pravog Boeinga. Kako ovdje ne ocjenjujemo prave već simulirane Airbuse i Boeingove, ostajemo pri svome da nam se klasični upravljač više sviđa. 

Henivej - 35 dolara, eura i bilo čega se čini vrlo prikladna cijena za "study level" modul, pa ako ste ljubitelj šešira širokog oboda, a volite da su svjetla oko vas šarena i smanjeno funkcionalna, svakako savjetujemo kupnju PDMG-ovog B737-600.

5) Just Flight 146 Professional

Zapravo smo pokušali sve da nategnemo i stavimo ovaj modul ISPRED PMDG-ovog, ali koliko god se trudili, nismo mogli naći objektivne razloga koji bi to opravdali, osim vlastitog osjećaja pri letenju ovoga sada anakronističkog mlažnjaka: poletio 70-tih godina, ima ČETIRI (brojkom: 4) mlazna motora kao da rutinski leti šest puta oko svijeta u komadu, a u stvarnosti mu je dolet tek oko 3.000 kilometara i motori su posljedica nekih drugih zahtjeva - kratke poletno-sletne staze - londonski City, recimo, i tiši rad motora zbog slijetanja usred naseljenih područja. 

Usput, evo i legendarna snimka malo tvrđeg slijetanja ovog zrakoplova u Londonu (totalka, ako se pitate kako je prošlo, ali bez žrtava):

BAe 146/Avro RJ  bio je ono što se naziva "regional jetom" - suvremeni primjer je CRJ700, ali s danas napuštenom filozofijom krda motora koji čine održavanje i eksploataciju ludo skupim, dok današnji mlažnjaci kratkog i srednjeg dometa idu na dva motora, a da im propisi to dozvoljavaju, išli bi i na samo jedan. Potpuno neisplativ, ali svejedno i dalje impresivan. Koga zanimaju detalji, može pogledati članak na Wikipediji: British Aerospace 146 - Wikipedia. 

Sam modul je vrlo vjerno modeliran - od vanjskog izgleda do izgleda i organizacije kokpita koji je opremljen  elektromehaničkim čukicama i pokazivačima bez ijednog ekrana bilo koje vrste. (Ako ne računamo dva EFB-a: po jedan za pilota i kopilota. I dva FMC-a. I radarski ekran...) Kako ima četiri motora, tako pilot stvarno ima što raditi u kritičnim fazama leta, a i radio-navigacija je onakva kakva treba biti - da se oznojimo. Ako ne koristite EFB i nemate komercijalnu pretplatu na Navigraph. Ako koristite EFB i imate komercijalnu pretplatu, onda na ekranima tableta imate sinkroniziranu poziciju aviona s kartom na tabletu. Ali recimo da ste "old skul" i ne pribjegavate takvim smicalicama, posebno ne plaćanju pretplate! Ako koristite VR, kokpit je vrlo "trodimenzionalan", posebno gornja centralna konzola s postavkama za autopilota i navigaciju što daje poseban osjećaj prisutnosti i povećava uživljenost, a tu su i vrlo dobri zvukovi svega - motora, kabine, instrumenata u kabini i ostaloga. 

Upravljanje avionom je užitak, a k tome ima se i što naučiti. Ako je to ono što vas privlači simulacijama, onda je ovo pravi modul za vas. 

Ako vas, pak, ne privlači činjenica da se radi o posve zastarjeloj tehnologiji, avionu povučenom iz aktivne uporabe u Europi i to što modul ne omogućava bilo kakvo napredno programiranje otkaza sustava, te cijena koja je viša nego cijena PMDG-ovog B737-600 koji još leti i ima sve gore nabrojano što Just Flight 146 Professional nema - onda imamo problem. 

Cijena je, zapravo, najmanji problem, jer je ovaj dodatak namijenjen entuzijastima i smatramo da je okej da nas developeri deru ako im to dopustimo. Činjenica da je nemoguće rajcati se vježbanjem raznih otkaza nam se čini većim problemom za one koji žele izvući maksimum iz ovog zrakoplova i modula. 

Šteta, voljeli bismo da smo ga mogli gurnuti barem jedno mjesto više.