Postoji bolnica u kojoj nitko ne čeka na rendgen, štoviše nema liste čekanja čak ni na magnetsku rezonanciju, nema dosadnih i beskonačnih papirologija, nema ni kave iz automata koja miriše na ogorčenost.

Štoviše, ta bolnica nema ni pacijenata. Nema dapače ni doktora. Ali zato ima više od 10.000 „pregleda“ dnevno. Dobrodošli u Agent Hospital – prvu svjetsku AI bolnicu!

Kineski znanstvenici s Sveučilišta Tsinghua, jedne od najprestižnijih akademskih institucija u Aziji, osmislili su nešto što bismo mogli nazvati medicinskom verzijom „The Simsa“, ali s ozbiljnom znanstvenom ambicijom: osmislili su i izgradili cijeli bolnički sustav isključivo od virtualnih, digitalnih doktora, digitalnih sestara i – pazite sad! – digitalnih pacijenata. Svi su pokretani velikim jezičnim modelima (LLM), treniranima na medicinskim podacima i opservacijama stotina tisuća stvarnih kliničkih situacija.

Drugim riječima, ovo je bolnica u kojoj se jedni prave da su bolesni, a svi ostali se prave da ih liječe – ali to čine vrlo pouzdano i točno i - što je još važnije - nevjerojatno brzo.

Sve sami agenti, ali ne tajni

U ovoj futurističkoj simulaciji ne postoji nijedan pravi liječnik sa stetoskopom prebačenim oko vrata, niti itko viče: „Sestro, dajte sondu od 7 frencha!“ (niti itko zna što bi uopće radio s tom sondom). Umjesto toga, sustav se sastoji od četrnaest AI-doktora, četiri AI-sestre i nepreglednim brojem virtualnih, programski sintetiziranih pacijenata koji svakodnevno obole, dolaze na pregled, dobivaju dijagnozu i terapiju, pa čak i dobiju zakazani kontrolni pregled – sve to unutar simulirane digitalne arene.

Ovi „AI-likovi“ nisu bezlične programske skripte – svaki od njih ima svoju memoriju, osobnost, profesionalne navike i mogućnost samostalnog učenja na temelju ishoda prethodnih slučajeva.

Rezultat? U manje od tjedan dana Agent Hospital je odradio broj dijagnostičkih i terapijskih intervencija koji bi prosječna „ljudska“ bolnica obavljala pune dvije godine. Pritom AI-doktori imaju stopu točnosti od 93,06% na zahtjevnom MedQA testu znanja – što je bolji rezultat od većine studenata medicine, a i priličnog broja iskusnijih specijalista.

Bolnica iz SF-serije

Ako vam ovaj koncept zvuči kao scena iz nekog još neobjavljenog nastavka „Black Mirrora“, niste daleko od istine. No, za razliku od pesimističnih prikaza distopijske tehnologije, Agent Hospital ne pokušava zamijeniti stvarne liječnike… barem zasad. Cilj projekta je razviti računalno okružje za testiranje, treniranje i evaluaciju kliničkih sposobnosti AI sustava bez ugrožavanja stvarnih pacijenata. Drugim riječima, ovo je digitalni laboratorij u kojem se AI može igrati doktora bez rizika da nekome amputira krivu nogu ili zaboravi izvaditi škare iz trbuha nakon operacije (sve OK, događa se i najboljima!).

Sustav također omogućuje iterativno poboljšavanje: svaki liječnički agent može na temelju rezultata dobivenih tijekom „smjene“ unaprijediti vlastite dijagnostičke algoritme i kliničko rezoniranje. Još fascinantnije: simulacija uključuje i uzajamne interakcije među digitalnim agentima, npr. konzultacije između AI-liječnika različitih specijalnosti.

A pritom baš nitko ne podiže glas, nitko ne kasni s nalazima, i nijedan AI-radiolog se još nije požalio da AI-internist „premalo cijeni ulogu dobrog dijagnostičara-suradnika“.

Virtualna bolnica s pravim implikacijama

Naravno, kao i svaki laboratorijski eksperiment, i ovaj ima ograničenja: u Agent Hospitalu nema stvarnih komplikacija, nema nepredvidivih emocionalnih reakcija pacijenata, nema kulturoloških, religijskih, rasnih i psihosocijalnih prepreka – onih pravih „ljudskih faktora“ koji često više kompliciraju medicinu nego sama bolest.

Ali upravo zato je ovakva simulacija dragocjena, jer može poslužiti kao platforma za edukaciju budućih AI sustava, za razvoj kvalitetnih sigurnosnih protokola, evaluaciju učinkovitosti različitih dijagnostičkih modela – pa čak i kao alat za „igranje uloga“ među AI-jevima u svrhu vježbanja prisnijih međuljudskih odnosa (da, znam kako to zvuči…).

Agent Hospital otvara vrata i jednoj mogućnosti o kojoj se do sada moglo samo sanjariti: unutar digitalnog svijeta je moguće provesti testiranje cijelih zdravstvenih politika i organizacijskih modela, bez posljedica u stvarnom okružju. Dakle, moglo bi se virtualno simulirati i testirati kako bi izgledao zdravstveni sustav u kojem je sve digitalizirano, koordinirano, decentralizirano i – hajdemo do kraja sanjati – učinkovito?

Nitko nije nezamjenjiv… osim čovjeka

Zanimljivo je da Agent Hospital nije zatvoren projekt, a kineski znanstvenici planiraju još više proširiti njegovu dostupnost, dodajući mogućnost kreiranja vlastitih scenarija i uključivanje više „profesija“ – od farmaceuta do fizioterapeuta. Vizija je stvoriti kompleksni, virtualni zdravstveni ekosustav u kojem se AI može obučavati, testirati, simulirati krizne situacije i učiti kako donositi bolje medicinske odluke.

Da, to pomalo zvuči kao vježbanje za zamjenu živih doktora. Ali u praksi, više se radi o digitalnoj „pokretnoj traci“ za treniranje medicinske inteligencije koja će jednog dana pomagati – a ne zamjenjivati – ljude u bijelim kutama.

Ipak, neka pitanja ostaju. Tko će nadzirati ovakve sustave? Što ako agent „nauči“ i usvoji pogrešnu dijagnostičku naviku i počne ju prenositi na druge AI-agente? I hoćemo li jednog dana imati prave pacijente koji će zahtijevati da ih pregleda „AI doktor Doc“, jer je dobio bolje recenzije na platformi nego stvarni specijalist?

Možda najveći uspjeh Agent Hospitala jest to što nas tjera da ponovno promislimo što jeste, a što bi trebalo biti „učinkovito zdravstvo“. Ako već ne možemo izliječiti sve bolesti, barem se možemo potruditi da izliječimo sustav.

Simulirani pacijent nije simulant

Iako se u Agent Hospitalu nitko ne žali na čekanje, kiselinu u želucu ili bolove u križima koji „putuju prema dolje“, pacijenti nisu nimalo jednostavni. Dapače, digitalni pacijenti su programirani da se ponašaju kao pravi ljudi – uključujući zbrkane simptome, nelogične opise tegoba i ponekad kontradiktorne odgovore na pitanja. Ukratko, ponašaju se kao netko tko je pola sata prije panično googlao „što znači bol ispod rebara“.

Primjerice, jedan od simuliranih slučajeva uključivao je AI-pacijenta koji je došao s općom slabošću i mučninom. AI-doktor je uz standardnu anamnezu zatražio laboratorijske pretrage, prepoznao neravnotežu elektrolita u krvi, povezao simptome s renalnom insuficijencijom (zatajenjem funkcije bubrega) i odredio daljnju obradu i naposljetku adekvatno liječenje – uključujući dijalizu. Sve to bez ijedne fizičke igle. Nije pala ni kap krvi, ali dijagnoza je pala posve točno.

Drugi slučaj bio je više nalik jednom od onih iz serije „Dr. House“: pacijent sa simptomima gripe, ali uz kašalj koji se pogoršava, povremenu nesvjesticu i čudan osip na koži. Nakon nekoliko pretraga, konzultacije između AI-dermatologa i AI-infektologa, te provođenja digitalnih „testova“, zaključak je bio ispravan: histoplazmoza – neuobičajena gljivična infekcija dišnog sustava, koja će kao dijagnoza rijetko kada „na prvu loptu“ pasti na pamet kliničkom liječniku u stvarnom, životnom okružju.

Najzanimljivije je to što AI- sustav ne koristi samo hladnu medicinsku logiku nego posjeduje i „soft skills“: simulirani pacijenti ponekad lažu, ponekad zaboravljaju bitne podatke, ponekad žele razgovarati o alternativnoj medicini ili odbijaju terapiju. AI-doktori pritom razvijaju i vještine komunikacije, motivacije i povjerenja – komponente medicine koje ne pišu u nalazu, ali često odlučuju o ishodu liječenja.

Slično, ali ne baš sasvim...

Agent Hospital nije prvi digitalni eksperiment koji koristi jezične modele i agentne sustave za simulaciju ljudskog ponašanja. Ali za razliku od ostalih, Agent Hospital se usudio simulirati cijeli zdravstveni „ekosustav“.

Za usporedbu, Stanford AI Town bio je laboratorijski virtualni eksperiment u kojem su AI-agenti živjeli u digitalnom gradiću, hodali uokolo, išli u pekaru, razgovarali o vremenu i ponekad – planirali party. Da, tulum poslije završene smjene u bolnici.

Cijela poanta bila je razviti agentne sustave koji prirodno komuniciraju, sjećaju se međusobnih interakcija i planiraju buduće aktivnosti. Ali u AI Townu se nitko nije razbolio. Ili možda jeste, ali je samo lagao da je prehlađen kako ne bi morao ići na dosadni vitualni party. I nitko nije liječio virtualne ili prave pacijente. Poanta AI Towna je bila u uvježbavanju socijalnih međuodnosa.

S druge strane, Babylon Health, projekt iz Ujedinjenog Kraljevstva (a potom i šire), zapravo je pokušao zamijeniti dio primarne zdravstvene zaštite chatbotovima koji postavljaju dijagnoze i preporučuje terapiju pravim, živim pacijentima. I… je li bilo problema? Pa, jeste… Pokazalo se da sustav ponekad podcijeni ozbiljnost simptoma ili ne prepoznaje razliku između bolova zbog infarkta i pečenja zbog žgaravice. A ljudi se, za razliku od digitalnih pacijenata, mogu i naljutiti, zaboraviti, lagati, prešutjeti... ili – u najgorem slučaju – umrijeti. Autori Babylon Healtha su brzo naučili da je stvarna medicina više od dijagrama toka i lijepo sročenih pitanja.

U tom smislu, Agent Hospital je koncipiran i realiziran daleko mudrije: nema direktnog kontakta sa stvarnim pacijentima, nema rizika, nema tužbi, nema krivo propisanih lijekova za koje ljekarnik pita: „Jeste li sigurni?“ dok vas sumnjičavo gleda ispod naočala.

Ono što je zajedničko svim ovim projektima – i Stanfordovoj digitalnoj idili i Babylonovim stvarnim korisnicima – jest ideja da je pomoću AI-ja moguće modelirati kompleksne ljudske interakcije. Razlika je u tome što Agent Hospital ne pokušava prevariti stvarnost. On je zna simulirati. I zna kad treba ostati unutar granica te simulacije. Možda je baš to ono što čini razliku između opasne iluzije i korisne vizije budućnosti medicine.

Zdravstveni sustav kao eksperimentalni prostor

Agent Hospital nije prototip bolnice budućnosti: nećemo već sutra leći u konzolu digitalnog CT-a, ni primati e-recepte iz virtualne ordinacije u kojoj sjedi agent s glasom Siri i diplomom s ChatGPT fakulteta. Ali jeste dobra demonstracija koliko bi se medicina mogla promijeniti ako zdravstveni sustav ne tretiramo kao institucionaliziranu, nedodirljivu i nepromjenjivu dogmu, nego kao prostor za eksperiment. A to nije mala stvar.

U stvarnom zdravstvu, pogreške se plaćaju doslovno životom, inovacije se sporo uvode, procedura je sveta krava, a pritisci su golemi – od birokracije do sve zahtjevnije etike. U takvom sustavu testirati nešto novo – bila to AI-dijagnostika, nova organizacija bolničkih timova ili protokol trijaže – znači godinama se sudarati za zidovima i preprekama.

Agent Hospital to sve zaobilazi samim time što se ponaša kao pokusni staklenik u kojem „raste“ digitalna medicina. Možemo promijeniti jedan parametar ili nekolicinu, možemo cijeli dijagnostički protokol zamijeniti posve novim, možemo u simulaciju dodati pandemiju i gledati kako se sustav nosi s krizom. Možemo testirati što će se dogoditi ako pacijenti dobiju nedovoljno personaliziranu terapiju (lijekove napamet, „po shemi“), a što se događa ako AI-doktori međusobno dijele znanje u stvarnom vremenu ili ako svaka dijagnoza automatski prolazi drugo i treće stručno mišljenje. Dakle, možemo isprobati sve ono što u stvarnom zdravstvu zvuči kao utopija ili barem kao „ne, to kod nas nije moguće provesti“.

Razumni oprez

Naravno, ima itekako potrebe za opreznim korištenjem ovakvih AI-sustava. Ako ih se trenira u zatvorenim, idealiziranim simulacijama, mogu razviti „sterilnu inteligenciju“ – onu koja savršeno funkcionira među AI-agentima, ali se zbuni kad joj stvarni čovjek kaže: „Probada me kao da mi u remenu netko steže šraufštok, ali straga u desnoj potkoljenici“. Ili ako pacijent ne kaže baš ništa, već samo leži kao mrtav... što će uskoro i postati, ukoliko dijagnostičar ne uključi sve svoje vještine i iskustva.

Time se dotičemo i transferabilnosti, odnosno pitanja koliko znanje iz digitalnog svijeta vrijedi u našem stvarnom, neurednom, emocionalnom, kaotičnom svijetu. Ali, da bismo to saznali, moramo eksperimentirati. Agent Hospital je upravo to: laboratorij, inkubator, a pomalo i ogledalo koje nam pokazuje koliko još ne znamo o (dis)funkcionalnosti sustava unutar kojega radimo i koliko smo spremni - ili nespremni - mijenjati ga.

Ako već ne možemo izgraditi bolnicu bez birokracije, možda možemo izgraditi simulaciju u kojoj će zdravstvena birokracija napokon dobiti vlastitu „F-dijagnozu“ prema ICD-10 sustavu. Recimo, F199.9 – Nespecifični administrativni poremećaj, s dodatnim komplikacijama.