Otprilike četiri godine nakon što je neočekivano stekla globalnu popularnost – Igra lignje (Squid Game, 2021–2025) postala je više od serije. Ne samo da je redefinirala ono što međunarodna publika očekuje od tzv. „ne engleskih“ serija na velikim streaming servisima, već je i prošla put od žanrovskog eksperimenta južnokorejskog redatelja do Netflixovog glavnog IP-ja, franšize koja se širi poput metastaze. U tom smislu, druga i treća sezona dolaze iz vrlo jasnog mjesta: industrije koja više ne proizvodi serije da bi ih završila, već da bi ih održala u pogonu, vječnom ciklusu iz kojeg se nada da će izvući novac na sve moguće načine.

U tom smislu, Igra lignje više nije ono što je bila. I to je, zapravo, jedna od ključnih točaka kroz koje treba čitati njezine nastavke: ne kao linearan nastavak priče o preživljavanju u distopijskom spektaklu, već priču o tome što se događa kad narativ prestane biti krajnji cilj, a postane tek jedna od razina igre. Kad sezona više ne traži katarzu, već uvjete da se održi na tržištu.

Autor Hwang Dong-hyuk nije ostao slijep na to. Dapače, druga i treća sezona pokazuju da mu je postalo jasno da više ne može snimiti seriju o igri, a da istovremeno ne snima i seriju o vlastitoj seriji. O mehanizmima njezinog uspjeha. O publici koja više ne promatra igru, nego postaje njezinim dijelom. O paradoksu otpora i spektakla. Drugim riječima, ono što se u prvoj sezoni činilo kao krik iz utrobe kapitalizma, sada se javlja kao postmoderna petlja u kojoj su i osveta i empatija jednako monetizirane.

Prvo, druga

(Napomena: tekst sadrži spoilere)

U drugoj sezoni Igre lignje, redatelj i autor Hwang Dong-hyuk svjesno mijenja ton. Ako je prva sezona bila krvava moralna parabola u okvirima trilera, smještena u klaustrofobični svijet stiliziranog nasilja i ekonomskog očaja, druga sezona dekonstruira ono što je prethodna mitologizirala. Gi-hun se vraća u igru, iako je već pobijedio, a mi, gledatelji, vraćamo se zbog uspjeha prve sezone.

Pripovjedno, sezona koristi više linija – dok Gi-hun pokušava razotkriti sustav iznutra, istovremeno pratimo druge likove koji pristupaju igri iz različitih pozicija: iz osvete, pohlepe, znatiželje, ili jednostavno zato što im vanjski svijet više ne nudi nikakav smisleni izbor.

Više nismo, dakle, zatvoreni u hermetički svijet igara, nego gledamo šire – u pozadinu, u mehanizme, u organizaciju. Ulazimo u strukture moći, u piramidu nadzora. Lik Seong Gi-huna, sada već simbolički preobražen iz pasivnog preživljavača u aktivnog remetilačkog čimbenika, postaje naš vodič u novi sloj fikcijskog univerzuma: onaj gdje pravila nisu više zadana, nego se proizvode, brišu i ponovno izmišljaju.

Ono što u drugoj sezoni najviše odjekuje jest činjenica da se igra više ne prikazuje kao spektakl – već kao infrastruktura. Hwang režijski odmicanje od prvosezonske vizualne teatralnosti (karakteristični geometrijski prostori, infantilna paleta boja, igre iz djetinjstva) zamjenjuje hladnijim, zrelijim okruženjima: luksuznim interijerima, sjedištima korporativne moći, neimenovanim prostorima između realnog i imaginarne birokracije. Igra, dakle, nije ukinuta – ali više nije nužno fizička. Igra je postala ideološka.

U tom smislu, likovi više nisu samo pioniri u igri preživljavanja. Neki postaju djelatnici sustava. Drugi postaju špijuni, posrednici, dvostruki agenti u lancu koji nikad ne završava. Nova lica – osobito likovi vezani uz organizaciju „igre” i njezine sponzore (apsolutno najgori dio serije, posebno u trećoj sezoni) – nisu uvedena da bi unijela svježinu, već da bi dodatno zamaglila granice između onoga tko „igra“ i onoga tko „organizira“. Jer, kako i sezona sugerira: razlika je često samo u boji odijela.

Dekonstrukcija, kapitalizam i Crocsice

Hwang Dong-hyuk vjerojatno je bio u pravu kad je rekao da nije imao namjeru snimati drugu sezonu. Kada igrači odlučuju glasovanjem hoće li nastaviti, serija se pretvara u alegoriju izbornih ciklusa u kasnom kapitalizmu: svi znaju da je sustav truo, ali nema bolje rješenje. Možda je to vrijedilo i za Hwanga.

U produkcijskom smislu, druga i treća sezona su skuplje, ali ne i razmetljive. Režija je zrelija, manje oslonjena na šok, više na atmosferu. Hwang vrlo svjesno odustaje od cliffhangera kao forme. Umjesto toga, gradi sezonu/e kao traganje, istragu, labirint. No, tu dolazi do problema s krajem druge sezone. Za razliku od prijelaza s prve na drugu, prijelaz s druge na treću sezonu ne ostavlja dojam završene cjeline. Dapače, kraj je posve otvoren – za zatvaranje je potrebna treća sezona, što drugu čini gotovo jako dugom epizodom, a ne sezonom. Ili, ako vam je tako lakše, druga i treća sezona nužno moraju doći zajedno – a onda je upitno čemu dvije sezone kao takve. Upravo zbog toga, druga sezona možda ima glavu, ali nema rep – što nužno znači da treća sezona nema glavu.

I najveći je problem, dakako, u tome što je ironija sada potpuna: serija koja je otvoreno kritizirala sistem koji od siromašnih radi cirkus za bogate, sada živi kao reality show, franšiza, kolaboracija s Crocsicama. Netflix je prodao Squid Game onako kako bi likovi iz serije prodali vlastitu čast. I upitno je koliko u tom smislu Hwangova dekonstrukcija drži vodu – jer vam Netflix prodaje seriju o tome kako se prodaje serija koja vam treba pokazati da to nije dobro. Ali kupoprodaja je neminovna. A s njom dolaze i Crocsice.

U tom smislu, druga sezona nije samo slabija — ona je simptom. Simptom sistema koji više ne zna razlikovati satiru od reklame. No, barem može podsjetiti da smo pristali na igru. Još jednom.

Treća sezona... i finalna? Nema šanse.

Treća sezona Igre lignje nije više fikcija. To je povratna petlja. U njoj gledamo kako serija postaje franšiza, kako otpor postaje roba, kako likovi koji su nekad ginuli za smisao sada prodaju NFT-jeve i figurice (barem su se s likovima direktno referirali na $SQUID prevaru).

Gi-hun, koji se želi boriti protiv sustava, postaje simbol otpora – ne zbog uspjeha, već žrtve. Žrtve koja spašava jedan život, ali ne uspijeva zaustaviti igru. Naivna ideja revolucije, koju je Hwang možda iskreno gajio u prvoj sezoni, sada je izložena kao nemoguća u svijetu gdje se sve – pa i kritika – monetizira.

Zato su i najkontroverznije epizode sezone upravo one koje najviše „odskaču“. U jednoj od njih, čekamo igru. Umjesto zadatka, natjecatelji sjede u sobi i samo moraju ostati. Satima, bez sadržaja, bez izazova. I najednom, publika postaje nervozna. Želimo da „nešto“ krene. Želimo smrt, šok, pokret. Ali Hwang zna – to je upravo ono što sustav traži. Da tražimo sadržaj. Da tražimo smrt. Da igru nikad ne dovršimo. Pa daje Gi-hunu nož, ali on odbija išta napraviti s njim.

U trećoj sezoni, igra više nije spektakl. Ona je odsutnost spektakla. A glavni zadatak protagonista? Naučiti prepoznati da igra više nema izlaza – osim izlaska iz same serije. Pa se obrati publici, kaže da nisu konji, nego su i oni ljudi – i počini suicid.

Sezona završava bez završetka. Zatvara dio pripovjednih linija, ali otvara nove i pokazuje nam da je sada Igra lignje globalni fenomen koji će se nastaviti prodavati i širiti, kao krakovi lignje.