Ljudska populacija, nakon što je nekoliko puta u povijesti znanim i neznanim pošastima, kužnim epidemijama i uzajamnim ratovanjima bila reducirana na brojke koje su prijetile potpunim istrebljenjem, tijekom posljednjih par stotina godina veselo je i praktički nesputano krenula u eksponencijalno povećavanje svoje brojnosti. Od milijarde žitelja, okrugle brojke dosegnute otprilike 1805. godine, za dvjestotinjak smo godina gotovo osmerostruko povećali svoju prisutnost na Zemlji. Ljudi su tako postali ne samo najinteligentniji, nego i najbrojniji primati na planetu.

Na pragu osme, a uskoro i desete milijarde

Taj ubrzani i naizgled nezadrživ ekspanzivni rast populacijskih brojki odavno je postao predmet antropobioloških, ekonomskih i socioloških proučavanja, ponajviše zbog razumljivo mračnih projekcija civilizacijske budućnosti u kojima se izražava logična zabrinutost da bi broj ljudi na planetu mogao prerasti našu mogućnosti proizvodnje hrane i dostupnosti pitke vode, što bi dovelo do sveopće gladi i izumiranja.

Među brojnim teorijskim pretpostavkama o krajnjem ishodu prenapučenosti je i poprilično popularna teorija (netko zlonamjeran bi rekao, teorija zavjere) da će, kako resursa bude ponestajalo, „globalno vladajuće strukture“ kontrolirati populacijske brojke korištenjem sofisticiranih mehanizama za izazivanje masovnog umiranja, sve dok nas se ne reducira do brojki koje su održive u odnosu na raspoložive prehrambene resurse. Što pak zvuči prilično nalik onome o čemu zadnjih godina sve više možemo zapratiti na web-portalima tzv. alternativne znanosti, alternativnih medija, alternativne medicine i ostalih oblika alteracije razuma.

No, ako realno pogledamo trenutno stanje, evidentno je kako nam suvremeni napredak u poljoprivrednim praksama i nove poljoprivredne tehnologije (uključujući i produkciju zdravijih, otpornijih i hranjivijih hibrida korištenjem gensko modifikacijskih tehnologija) već danas osiguravaju dovoljno hrane za prehranu 10 milijardi ljudi. To što u svjetskim razmjerima i pored činjenice da proizvodimo dovoljno hrane, ipak skoro polovica svjetskog stanovništva egzistira na rubu ili duboko unutar granica gladovanja, posljedica je neujednačenosti distribucije proizvedene hrane: dok jedni gladuju, kod drugih se suvišak hrane baca.

Čega ima i kako se živi u idealnim uvjetima?

Kada bismo ignorirali nepravednost distribucije bogatstva u svijetu, mogli bismo dakle reći kako danas u načelu hrane ima dovoljno za sve: za sada još uvijek možemo proizvesti više hrane nego što nam je potrebno, čak i pored toga što nedostaje globalne volje ili sposobnosti da ju distribuiramo onima kojima je potrebna. I to nas ne bi trebalo brinuti još neko vrijeme, barem dok ne dosegnemo brojku od 10 milijardi stanovnika. Što se pak – prema statističkim projekcijama – treba dogoditi negdje između 2060. i 2100. godine.

Međutim, neki od teoretičara kritičnog porasta populacije uopće nisu zabrinuti zbog mogućeg nedostatka prehrambenih ili energetskih resursa: još 1970-ih godina jedan je bihevioralni istraživač pokušao odgovoriti na drugačije pitanje – što bi se događalo s društvom u kojem bi svi naši apetiti bili zadovoljeni i sve naše potrebe ispunjene bez obzira na porast populacijskih brojki? I ne samo da je na to pokušao dati teorijski odgovor nego je proveo i opsežan praktični, živi eksperiment posvećen tom pitanju. Vjerujem kako vam neću spoilati daljnje čitanje ako odmah na početku otkrijem da je u rezultatima tog eksperimenta bilo užasno puno kanibalizma. Nakon čega je ubrzo uslijedila posvemašnja apokalipsa.

Dobro, otkrit ću vam i to da eksperiment nije proveden na ljudima nego na miševima, koji su već poodavno postali standardni pokusni modeli ne samo za biološke, epidemiološke i fiziološke pokuse, nego i za bihevioralne studije, proučavanje ponašanja jedinki ili skupina u laboratorijskim simulacijama stvarnih životnih okolnosti.

Utopija u Svemiru 25

Kako je već rečeno, posrijedi su 1970-te, tijekom kojih je znanstvenik-istraživač po imenu John B. Calhoun osmislio i dizajnirao niz eksperimenata u kojima je temeljni postulat bio zadovoljavanje svih životnih potreba ispitanika (u ovom slučaju – miševa), a zatim je tijekom određenog vremenskog raspona praćeno ponašanje pojedinih ispitanika ili cijelih skupina. Najzloglasniji od tih eksperimenata nazvan je prilično dramatičnim imenom Svemir 25 (Universe 25).

Studiju Universe 25 Calhoun je započeo s četiri para zdravih miševa u dobi zreloj za razmnožavanje i smjestio ih u prostor kojega je nazvao Utopija. To je bio laboratorijski dizajniran okoliš osmišljen i realiziran tako da otkloni sve probleme koji bi „u divljini“ inače mogli dovesti do smrtnosti: miševi su se hranili putem 16 spremnika hrane i vode do kojih se dolazilo kroz tunele, a koji su imali kapacitet da nahrane i napoje po 25 miševa odjednom. Osiguran im je sav potreban materijal za zdravo i udobno gniježđenje. Temperatura je održavana na 20°C (za informaciju onima koji nisu miševi – to je idealna temperatura za život miševa).

Miševi su dobiveni iz uzgojne kolonije Nacionalnog instituta za zdravlje, a u Svemiru 25 poduzete su i ekstremne mjere opreza kako bi se spriječilo da u Utopiju uđe bilo kakva bolest. Naravno, u mišjoj Utopiji nije bilo nikakvih predatora, što je i logično, jer teško da bi neki utopijski miš ikada mogao reći: "Bilo nam je savršeno – hrane, pića i seksa kol'ko 'oćeš, samo što su tamo bile i gladne mačke koje su nas desetkovale". Teorijski maksimalni kapacitet prostora, hrane i vode u Svemiru 25 bio je predviđen za preko 3000 miševa.

Obilje hrane i živahnoga seksa

Nakon što je eksperiment započeo, sve je krenulo kao što je i bilo očekivano: vrijeme koje bi u stvarnom svijetu gubili u traženju hrane i skloništa, miševi su u Utopiji koristili za brojne i živahne seksualne odnose. Posljedično tome, brojke su počele rasti eksponencijalnom brzinom: mišja populacija se udvostručavala otprilike svakih 55 dana. Miševi unutar Utopije gnijezdili su se u najpoželjnijim dijelovima prostora, tamo gdje je pristup tunelima za hranu i vodu bio najbrži i najlakši.

Ali, kako je i za očekivati u svakom dobrom utopijsko-distopijskom scenariju, nakon nekog vremena su se u raju počele događati nevolje. Kada je mišja populacija dosegla brojku od 620, udvostručenje populacije se sa svakih 55 dana usporilo na svakih 145 dana, jer se veselo repato društvo počelo suočavati s prvim problemima: miševi, do tada okupljeni u skladnoj i jedinstvenoj skupini, počeli su se razdvajati i grupirati. Štoviše, pojavili su se i oni koji u tim skupinama nisu mogli pronaći svoju ulogu i našli su se posve osamljeni, odvojeni.

Calhoun je 1972. o tome zapisao bilješku: "U prirodnom ekološkom okruženju i u normalnom tijeku događaja, nešto više mladih preživi do zrelosti nego što je potrebno za zamjenu umirućih ili ostarjelih etabliranih pripadnika populacije. Stvara se populacijski suvišak koji, ne nalazeći društvene niše u kojima se može socijalno uklopiti, emigrira u drugo okružje, izvan izvorne populacije i tamo započinje osnivanje nove populacijske skupine."

Autsajderi u emigraciji, populacija u stagnaciji

Međutim, u slučaju Svemira 25, "suvišak" populacije nije mogao emigrirati, jer nije imao kamo otići. Miševi koji nisu imali nikakvu društvenu ulogu koju trebaju ispuniti – jer postoji samo određeni broj mjesta za ulogu miša predvodnika, a Utopiji nije trebao nekakav miš-kuhar u stilu Ratatouillea – postali su izolirani. Postali su „izvanjski“, „autsajderi“ – i u sociološkom i u prostornom smislu izdvojeni od osnovne skupine.

"Mužjaci koji se nisu uspjeli etablirati unutar skupine, povukli su se fizički i psihički; postali su vrlo neaktivni i nakupljali su u velikoj grupi blizu središta Svemira 25. Od tog trenutka više nisu započinjali nikakve interakcije s donedavnim „sugrađanima“ koji su ostali u socijaliziranim grupama, niti je ta pasivna skupina besposlenih, neaktivnih autsajdera izazivala napade teritorijalnih alfa-mužjaka, jer jednostavno nisu nikome predstavljali nikakvu prijetnju", piše Calhoun.

"Unatoč tome, uskoro su bili obilježeni mnogim ranama i ožiljcima zbog napada drugih povučenih mužjaka iz iste grupe: u toj izoliranoj, od društva odvojenoj i pasivnoj skupini, neki mužjaci su bez ikakvog vidljivog razloga postali fizički agresivni prema onima s kojima su dijelili istu autsajdersku sudbinu odbačenih iz zajednice.“ Napadnuti mužjaci ne bi reagirali, ležali bi nepomično i pasivno bi otrpjeli udarce i ugrize. No, nakon nekog vremena bi i sâmi po istom obrascu počeli napadati napadali druge iz svoje skupine odbačenih.

U toj skupini autsajdera nisu bili samo mužjaci: s odbačenim muškarcima povukle su se i neke njihove ženske parnjakinje. One su, međutim, kao i neki od mužjaka, jedno vrijeme izbjegavale bilo kakve sukobe; provodili su dane čisteći se, izbjegavajući parenje i nikada se nisu tukle. Takve ženke i mužjaci su zbog toga imali vidljivo ljepše krzno nego miševi koji su sudjelovali u agresivnim aktivnostima, pa su istraživači dali nadimak „Šminkeri“.

Kanibalizam i agresivne roditeljice

Kako bi nevolje u raju bile još veće, kriza uobičajenog ponašanja miševa nije ostala ograničena samo na autsajdere. I miševi "alfa-mužjaci" postali su iznimno agresivni, napadali su druge bez vidljivog i jasnog motiva ili koristi, te su redovito silovali i mužjake i ženke. Takvi nasilni sukobi ponekada su završavali i kanibalizmom.

Unatoč tome – ili možda baš zato – što su im bile zadovoljene sve potrebe, majke su počele napuštati svoju mladunčad ili bi jednostavno potpuno zaboravile na njih, ostavljajući ih da se brinu sami za sebe. Majke-mišice su osim toga postale agresivne prema pridošlicama u njihova gnijezda, što je inače bila uloga „obrambenih mužjaka“ u skupini. Ti obrambeni mužjaci koji su zbog agresivnih ženki izgubili svoju dotadašnju društvenu ulogu branitelja, postali su „bivši branitelji“ i kao nepotrebni su bivali protjerani u manje atraktivne, rubne dijelove Utopije.

Štoviše, agresija ženki se proširila s uloge braniteljica gnijezda, te su do tada brižne majke počele ubijati i svoje mlade. Smrtnost mišje dojenčadi na nekim područjima Utopije dosegla je nevjerojatnih 90 posto: tek jedan od deset novorođenih miševa uspio je preživjeti ubilačku agresiju svojih roditeljica. Sve se to događalo tijekom prve faze propasti Utopije u Svemiru 25.

Čekaj… prve faze? Zar ih je bilo još?

Druga smrt i ostale faze apokalipse

Da, to je bio tek početak. U idućoj fazi (koju je Calhoun nazvao „druga smrt“), tih 10 posto mladih miševa koji su nekako preživjeli napade vlastitih majki i drugih žitelja Utopije odrastali su u zrele jedinke čije ponašanje je bilo sve samo ne uobičajeno za zdrave, normalne miševe. S obzirom na to da su umjesto redovnog roditeljskog i socijalnog odgoja bili izloženi kaznama i potencijalno smrtnim napadima, nikada nisu naučili uobičajeno mišje ponašanje, pa su pokazivali malo ili nimalo interesa za parenje, štoviše nisu se ni družili s drugima, nego su radije jeli i čistili se sami, odvojeni od skupine.

Tako poremećen životni ritam zajednice rezultirao je posvemašnjim zastojem u brojčanom rastu populacije Utopije, koja je sporo dosegla vrhunac od 2200 jedinki – što je znatno ispod maksimalnog kapaciteta Svemira 25 – a od tog trenutka nadalje nezadrživo je krenuo potpuni raspad socijalnog sustava Utopije i strmoglavi pad broja jedinki u zajednici. Počela je apokalipsa.

Mnogi miševi više nisu uopće bili zainteresirani za ranije omiljenu razonodu – parenje – pa su se izdvojili i povukli na gornje razine ograđenog prostora Svemira 25, dok su se oni koji su ostali dolje u centralnom prostoru organizirali u nasilne bande koje su napadale i kanibalizirale druge skupine, a potom su tu agresiju ispoljavali i međusobno unutar bande, boreći se i proždirući jedni druge.

Nedostatak parenja, nizak natalitet i visoka smrtnost dojenčadi u kombinaciji s nasiljem, ubojstvima i kanibalizmom... Zaista ne treba biti vrhunski stručnjak u sociologiji i bihevioralnoj psihologiji da bi ishod svega toga bio posve jasan: cijela utopijska kolonija je ubrzo potpuno izumrla. A što je najbitnije, tijekom svih navedenih koraka te mišje apokalipse, u Svemiru 25 je sveudilj bilo i više nego dovoljno prostora, hrane i vode za sve i postojali su stalni uvjeti za zadovoljavanje svih normalnih mišjih potreba.

Projekcija s miševa na ljude

Calhoun je tu promjenu ponašanja jedinki koja je uzrokovala populacijsko-sociološku katastrofu unutar naizgled idealne zajednice nazvao „bihevioralnim potonućem“. Zaključio je kako su životni uvjeti za napredak zajednice bili daleko iznad sposobnosti same zajednice (i jedinki u njoj) da se sociološki organiziraju unutar tih uvjeta. Ukratko – miševi kao socijalna skupina su bolje preživljavali u oskudnijim životnim uvjetima koji su od njih tražili angažman, snalaženje i organizacijsku podjelu uloga u skupini, nego u idealnim, utopijskim životnim uvjetima unutar kojih su preživljavali bez ikakvog posebnog ulaganja fizičkog, mentalnog i organizacijskog napora.

„Za tako jednostavnu životinju kao što je miš, najsloženiji oblici socijalnog ponašanja uključuju međusobno povezani skup aktivnosti udvaranja, majčinske skrbi, teritorijalne obrane i hijerarhijske unutargrupne i međugrupne društvene organizacije“, napisao je u zaključku svoje studije. „Za provođenje tih aktivnosti je – osim pojedinačne zrelosti svake jedinke – potrebna i zajednička, grupna socijalna zrelost. Ako unutar grupe ne sazrijevaju aktivnosti potrebne za socijalni napredak, nema razvoja društvene organizacije i nema reprodukcije. Svi članovi populacije će naposlijetku ostarjeti i umrijeti, a kako neće biti nikoga da ih naslijedi, cijela populacija će izumrijeti."

U raspravama koje je vodio s kolegama u znanstvenim krugovima, Calhoun je izražavao svoje uvjerenje da se ovakvi rezultati eksperimenata s mišjim zajednicama mogu aproksimativno primijeniti i na ljude, te je upozoravao na činjenicu da tehnološki napredak vodi čovječanstvo do točke u kojoj bi sve naše potrebe mogle biti zadovoljene. A kada se to dogodi, tvrdio je, ljudskoj civilizaciji bi se vrlo lako mogao dogoditi distopijski scenarij mišjeg Svemira 25.

Nesposobni pojedinci u zahtjevnim društvenim ulogama

Calhoun je zaključio da uzrok urušavanja "idealnog društva" može biti slijed događaja koji dovodi toga da nesposobni pojedinci počinju preuzimati za njih prezahtjevne društvene uloge. „Čak i za tako složenu životinju kao što je čovjek, nema logičnog razloga zašto slijed događaja usporediv s mišjim eksperimentom ne bi trebao dovesti do apokaliptičnog ishoda, pa i do izumiranja vrste. Ako su životni uvjeti tako povoljni da za opstanak zajednice nije potrebno da ključne sociološke uloge vođa, zaštitnika i odgajatelja odrađuju najsposobniji pojedinci, nego ih mogu odrađivati i manje kvalitetne jedinke, neminovno dolazi do degradacije kvalitete življenja, a potom može uslijediti samo nasilje i narušavanje društvene organizacije.“

U to vrijeme (podsjetimo se, riječ je o 1970-im godinama), ovaj utopijski mišji eksperiment i zaključci koji su iz njega izvedeni postali su prilično popularni, uklapajući se u tadašnji trend socioekonomskih i antropoloških promišljanja o posljedicama brzog ekonomskog napretka i prenaseljenosti u urbanim sredinama koje dovode do „moralnog propadanja“ suvremenog društva.

Ipak, kroz kasnija desetljeća, stručnjaci su sve učestalije izražavali svoje dvojbe o tome može li se eksperiment Svemir 25 doista tako jednostavno primijeniti i na ljude. Zaista, je li apokaliptični ishod Calhounovog eksperimenta doista dokazao ono što je sâm Calhoun ustvrdio u svojim zaključcima, a potom prihvatili i mnogi drugi bihevioralni stručnjaci? Jer, recimo, tragični završetak mišje Utopije mogao je nastati i "…ne zbog nedoraslosti cijeloga društva za življenje u vrlo razvijenim životnim uvjetima, nego zbog pretjerane društvene interakcije", rekao je 2008. povjesničar medicine Edmund Ramsden. "Nisu svi Calhounovi miševi poludjeli; oni koji su uspjeli kontrolirati svoj životni prostor vodili su relativno normalne živote, pa nisu izumrli zbog svoje socijalne nezrelosti i nesposobnosti.”

Kontrola resursa

Osim toga, dosta stručnjaka iznosi svoju kritiku dizajna eksperimenta, tvrdeći kako Svemir 25 nije uspio u svojem pokušaju simulacije problema prenaseljenosti, nego je stvoren scenarij u kojemu su agresivniji miševi mogli kontrolirati teritorij i protjerati sve ostale. Slično kao i s proizvodnjom hrane u stvarnom svijetu, moguće je da problem nije bio u adekvatnim resursima, već u tome kako se ti resursi kontroliraju i kakva je socijalna zrelost pojedinaca koji tu kontrolu posjeduju.

Zaključno, kako god gledali na utopijski mišji Svemir 25 i rezultate eksperimenta u kojem zajednica u idealnim uvjetima uvijek dovoljnih resursa naposlijetku dekadentno i katastrofično propada u posvemašnje ništavilo, teško je ne povlačiti paralele sa suvremenim ljudskim življenjem na ovoj – za sada jedinoj – planeti koja nam je na raspolaganju. Osobno, ne bih se želio naći u situaciji da ikada izgubim volju za hranom i seksom. Iskreno se nadam kako neću živjeti dovoljno dugo da dočekam tako visok stupanj našega civilizacijskog napretka.