Industrija flaširane vode desetljećima je gradila imidž čistoće, zdravlja i superiornosti nad vodom iz slavine. Marketinške kampanje s idealiziranim scenografijama netaknutih ledenjaka i planinskih izvora uvjerile su globalno stanovništvo da je prozirna PET ambalaža najsigurniji put do hidratacije

Međutim, znanstvena zajednica sve glasnije upozorava na ironičnu stvarnost: upravo je PET, taj prozirni polimer, izvor kontaminacije koja nadilazi ekološki problem i postaje izravan javnozdravstveni izazov. Nova istraživanja sugeriraju da svakodnevna konzumacija vode iz plastičnih boca drastično povećava broj unesenih sintetičkih čestica, čiji su učinci na ljudski metabolizam još uvijek nedovoljno istraženi, ali potencijalno alarmantni.

Od ekološke katastrofe do molekularne biologije

Istraživanje koje je pokrenulo lavinu novih rasprava predvodi Sarah Sajedi, istraživačica i suosnivačica tvrtke za ekološki softver, čiji je akademski put na Sveučilištu Concordia u Kanadi kulminirao opsežnom meta-analizom dostupnih znanstvenih podataka. Inspiraciju za istraživanje pronašla je na tajlandskom otočju Phi Phi, mjestu koje u turističkim katalozima predstavlja raj na zemlji, ali u stvarnosti služi kao odlagalište za tone plastičnog otpada kojega donose oceanske struje.

Promatrajući taj prizor, Sajedi je zaključila kako problem nije samo u zbrinjavanju otpada, već u samoj srži modela potrošnje. Njezin rad, objavljen u prestižnom znanstvenom časopisu Journal of Hazardous Materials, temelji se na reviziji više od 140 prethodno objavljenih znanstvenih radova. Cilj je bio utvrditi koliko mikroplastike doista ulazi u ljudski organizam i koliki je u tom zbroju specifičan doprinos vode flaširane u PET ambalaži.

Brojke su se pokazale okrutno neumoljive: prosječna osoba, konzumirajući standardnu prehranu i vodu iz različitih izvora, godišnje u tijelo unese između 39.000 i 52.000 čestica mikroplastike. Međutim, za one koji se prvenstveno oslanjaju na vodu iz plastičnih boca, taj broj skače za dodatnih 90.000 čestica. U najgorem scenariju, redoviti konzumenti flaširane vode mogu unijeti preko 140.000 čestica godišnje, što je količina koja se više ne može zanemariti  - ni kao statistička pogreška, ni kao potencijalni zdravstveni rizik.

Mehanika raspadanja

Pitanje koje se logično nameće jest – kako čestice materijala koji bi trebao biti stabilan završavaju u tekućini, a potom i u našem organizmu? Odgovor leži u fizikalnim i kemijskim procesima kojima je ambalaža izložena od trenutka proizvodnje do trenutka konzumacije. Većina boca izrađena je od polietilen tereftalata (PET), plastike koja je lagana, prozirna i jeftina za proizvodnju, ali nije neuništiva.

Prvi kritični trenutak događa se prilikom otvaranja boce. Trenje između čepa i grla boce uzrokuje mehaničko ljuštenje mikročestica koje izravno padaju u vodu. Drugi faktor je degradacija uslijed UV zračenja i temperaturnih oscilacija. Plastične boce često provode dane ili tjedne u transportnim kamionima ili skladištima gdje temperature mogu doseći visoke razine, čime se ubrzava proces depolimerizacije i otpuštanja aditiva. Čak i lagano stiskanje boce tijekom pijenja uzrokuje mikro-pukotine u strukturi polimera, oslobađajući tisuće nevidljivih fragmenata.

Što god tko tvrdio, veličina jeste važna, pa i u svijetu plastičnog zagađenja. Mikroplastika je definirana veličinom čestice od 1 mikrometra do 5 milimetara. Ali to nije sve! – jer čestice manje od 10 mikrometara, premda vidljive samo pod mikroskopom, pravi su „giganti“ u usporedbi s nanoplastikom – česticama manjim od 1 mikrometra (1000 nanometara). Upravo je nanoplastika predmet najveće zabrinutosti za ljudsko (i ne samo ljudsko!) zdravlje, jer njihova mala veličina omogućuje prelazak bioloških barijera (sluznice crijeva, stijenki krvnih kapilara, alveola plućnog tkiva) koje mikroplastika zbog svoje veličine ne može savladati.

Trojanski konj u krvotoku

Što se događa kada te čestice uđu u tijelo? Dok se veća mikroplastika nakon neuspješnog pokušaja prodora kroz barijeru crijevne stijenke uglavnom izbacuje kroz probavni sustav, manje čestice imaju sposobnost translokacije – prolaska iz crijeva u unutrašnjost organizma. Studije na životinjskim modelima pokazale su da mikroplastika može provući kroz epitel crijeva i ući u limfni sustav, pa limfnim žilama dospjeti u krvotok. Od tamo je put do jetre, bubrega, pa čak i mozga posve otvoren.

Međutim, sama plastika nije jedini problem; ona djeluje kao „trojanski konj“. Naime, tijekom proizvodnje plastike koriste se razni aditivi – omekšivači poput ftalata ili stabilizatori poput bisfenola A (BPA). Ovi spojevi su poznati endokrini disruptori, što znači da u tijelu mogu imitirati hormone ili blokirati njihove receptore, uzrokujući poremećaje u reproduktivnom sustavu, metabolizmu i razvoju fetusa.

Osim kemikalija koje su dio same plastike, čestice na svom putu kroz okoliš adsorbiraju teške metale i postojane organske onečišćujuće tvari (Persistent Organc Pollutants, POPs) iz okoline. Kada takva čestica uđe u kiselo okruženje ljudskog želuca ili u kontakt s lipidima u stanicama, ovi toksini se mogu osloboditi i izazvati lokalizirane upalne procese. Kronična izloženost takvim agensima povezuje se s oksidativnim stresom, oštećenjem DNA i povećanim rizikom od nekih vrsta karcinoma: POPs se povezuju s nastankom karcinoma dojke, pluća, jetre, bubrega, štitnjače, prostate,testisa, non-Hodgkinovog limfoma, leukemija…

Zakonska regulativa koje nema

Dok se tehnološki svijet bavi regulacijom umjetne inteligencije i digitalnih tržišta, zakonska regulativa vezana uz sadržaj mikroplastike u hrani i piću kaska desetljećima. Većina trenutnih zakona fokusira se na „vidljivu“ plastiku – zabrane plastičnih vrećica, slamki i pribora za jelo. Ovi su potezi važni za smanjenje volumena otpada u prirodi, ali uopće ne dotiču problem nevidljive kontaminacije unutar pakiranja.

Europska unija je kroz REACH uredbu (Registration, Evaluation, Authorisation and Restriction of Chemicals , „krovni zakon“ koji određuje kako se kemijske tvari smiju proizvoditi, uvoziti i koristiti u Europskoj uniji) počela ograničavati namjerno dodanu mikroplastiku – primjerice u kozmetici ili granulama za sportske terene – ali mikroplastika koja nastaje nenamjerno, degradacijom ambalaže, ostaje u sivoj zoni. Razlog je djelomično politički, a djelomično (budimo realni – ne djelomično nego većinom) ekonomski: industrija flaširane vode jedna je od najprofitabilnijih na svijetu, a uvođenje strogih standarda za broj čestica po litri zahtijevalo bi potpunu revoluciju u pakiranju i filtraciji, što bi značajno povisilo troškove proizvodnje.

Postoji li alternativa?

Pitanje koje se postavlja jest kako smanjiti osobnu izloženost. Voda iz slavine, iako nije savršena, u većini razvijenih zemalja sadrži značajno manje čestica mikroplastike nego flaširana voda. Razlog je jednostavan: voda iz slavine ne boravi tjednima u plastičnom spremniku izloženom suncu.

Tehnologije filtracije u kućanstvima, poput sustava reverzne osmoze (RO), pokazale su se iznimno učinkovitima u uklanjanju mikroplastike i nanoplastike. Ovi sustavi koriste polupropusne membrane s porama toliko malim da blokiraju čak i većinu virusa i molekula plastike. S druge strane, filteri u obliku vrčeva s aktivnim ugljenom mogu ukloniti veće čestice i poboljšati okus, ali su manje učinkoviti protiv najsitnije nanoplastike.

Staklena ambalaža i boce od nehrđajućeg čelika nameću se kao logična zamjena za PET boce. Iako su teže i skuplje u startu, njihova stabilnost sprječava migraciju polimera u tekućinu. Međutim, čak i kod boca od nehrđajućeg čelika treba pripaziti na čepove, koji su često plastični i podložni istom onom trenju koje oslobađa čestice.

Budućnost istraživanja i odgovornost društva

Znanstveni rad poput ovoga Sarah Sajedi i njezinih kolega nije samo puko prikupljanje statistike; to je poziv na vizualizaciju nevidljivog. Problem mikroplastike je multidisciplinaran i zahtijeva suradnju kemičara, fizičara, toksikologa i zakonodavaca.

U nadolazećim godinama možemo očekivati razvoj novih senzora baziranih na umjetnoj inteligenciji koji će omogućiti bržu i jeftiniju analizu uzoraka vode. Također, istražuju se bioplastike dobivene iz algi ili gljiva koje bi mogle zamijeniti PET, pod uvjetom da se dokaže da su njihovi produkti raspada biokompatibilni i bezopasni za ljude.

Do tada, odgovornost ostaje na pojedincu, ali i na informiranosti javnosti. Čitanje znanstvenih studija i razumijevanje rizika prvi je korak prema promjeni paradigme u kojoj se „praktičnost“ više ne može automatski izjednačavati sa „sigurnošću“. Flaširana voda ostat će neophodna u kriznim situacijama i područjima bez infrastrukture, ali njezina transformacija u luksuznu svakodnevnu naviku nosi cijenu koju ljudsko tijelo, čini se, počinje polako otplaćivati kroz tisuće nevidljivih plastičnih fragmenata u svakom gutljaju.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova u tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}