Tijekom osam sezona prikazivanja, praktički svaka epizoda hiperpopularne TV serije 'House, M.D.' slijedila je skoro identičan scenaristički zaplet: liječnici pokušavaju dijagnosticirati misterioznu bolest, ali se pacijentovi simptomi pogoršavaju, vrijeme dramatično ističe i ponestaje vjerodostojnih dijagnoza a sve druge mogućnosti su iscrpljene, pa mudri kliničari okupljeni oko dr. Housea počnu sugerirati sve nategnutije dijagnostičke opcije, da bi naposljetku jedan od njih profesorbaltazarovski podigao obrvu i dramatičnom intonacijom izrekao: „A možda je lupus?“. Na to bi uobičajeno uslijedila cinično-prijezirna replika dr. Housea: „It's not lupus, it's never lupus!“, koja je s vremenom postala jedan od prepoznatljivih memea cijele serije, a i globalno.

Dobro, ali zašto u toj TV seriji 'nikada nije lupus'…? I zašto baš - lupus? Je li zato što se zbog šarolikosti simptoma lako može zamijeniti s drugim bolestima? Ili zbog kompliciranih poteškoća na koje se nailazi u postavljanju i potvrđivanju dijagnoze?

S pozicije real-life kliničara, odgovor na oba pitanja glasi: „Da“. Povrh toga se može pridodati i opaska kako je u medicinskoj TV-seriji lupus u scenarističkom smislu prilično zahvalna dijagnoza, jer ne samo da se teško dolazi do potvrdne dijagnoze, nego za takvog bolesnika obično nema brzog izlječenja u vidu nekog čudotvornog lijeka.

Lupus: što znamo?

Lupus, službeno poznat kao sistemski eritematozni lupus (SLE), jest autoimuna bolest u kojoj imunološki sustav tijela napada vlastita tkiva i organe, što može dovesti do kronične upale, oteklina, boli i nerijetko nepopravljivih, ireverzibilnih oštećenja različitih dijelova tijela - uključujući kožu, zglobove, bubrege, mozak i brojne druge organe i organske sustave.

Lupus zaista jeste jedna od onih bolesti koja već desetljećima poprilično muči i zbunjuje i kliničare i znanstvenike (a o osobama oboljelim od lupusa da i ne govorimo). Taj autoimuni poremećaj koji pogađa milijune ljudi diljem svijeta izaziva vrlo raznolik i širok spektar simptoma. Povrh toga, simptomi lupusa ekstremno variraju od osobe do osobe, a i kod pojedine osobe se u različitim razdobljima javljaju različitim oblikom i intenzitetom, što čini dijagnozu i liječenje ekstremno izazovnim.

Riječ je dakle o podmukloj i teškoj bolesti koja može oštetiti bilo koji dio tijela, a po simptomima može izgledati kao bilo koja druga bolest: kao reumatoidni artritis, nekolicina različitih bolesti štitnjače, kronična upala i disfunkcija bubrega, bolest miokarda, neki od brojnih neuroloških sindroma ili čak kao dijabetes.

Iz široke i raznovrsne lepeze simptoma lupusa izdvajaju se neki od najčešćih: tjelesni i mentalni umor (osobe s lupusom osjećaju iscrpljenost koja ne prolazi čak ni uz dug i čest odmor), bol i oticanje zglobova (osobito u rukama i nogama), kožni osip (svojevrsni trademark lupusa je osip u obliku leptira, simetrično proširen preko lica i nosa), groznica (česta povišena tjelesna temperatura bez očitog razloga), problemi s bubrezima (sve do kritičnog otkazivanja bubrežne funkcije i potrebe za dijalizom ili transplantacijom).

Svi nabrojani simptomi mogu, ali i ne moraju biti prisutni, a čak i u najtežim oblicima bolesti mogu varirati od relativno blagih do životno ugrožavajućih, što ovu bolest čini vrlo kompleksnom za dijagnosticiranje i praćenje. Čak mu je i etiologija kompleksna: premda je već desetljećima poznato da je posrijedi autoimuni proces, dosadašnja istraživanja pokazala su da u nastanku i razvoju lupusa glavnu ulogu igra još nejasna i ekstremno složena kombinacija i uzajamna interakcija genetskih, okolišnih i hormonalnih čimbenika.

A u bolestima čiji uzroci nisu posve razjašnjeni, najčešće ne postoje ni jasne, univerzalne i nedvojbeno učinkovite terapijske opcije, što se posebice pokazuje baš u slučaju lupusa.

Novi uvidi: genetika i autoimunost

Zbog svih navedenih kompliciranih aspekata vezanih za razumijevanje uzroka, dijagnostičkih metoda i učinkovito liječenje sistemskog lupusa, i dalje traju opsežna istraživanja na svim navedenim teorijskim i kliničko-praktičnim područjima. Kao rezultat tih napora znanstvenika i kliničara, unazad godinu dana objavljeno je i nekoliko novih otkrića koja imaju potencijal postati svojevrsna prekretnica u razumijevanju etiologije lupusa, a s boljim poznavanjem uzroka moglo bi se bolje usmjeriti i terapijske postupke prema novijim i učinkovitijim načinima liječenja.

Studija koju su proveli istraživači s Instituta Francis Crick i londonskog sveučilišta King's College, a koja je objavljena u časopisu "Nature", otkrila je gensku mutaciju koja bi mogla biti ključna za nastanak i razvoj lupusa. Već i prije ovog istraživanja postojale su indicije da mutacije u nekim genima mogu biti odgovorne za razvoj lupusa, a ovo otkriće vezano uz mutaciju TLR7 gena je prva potvrda tih pretpostavki.

Gen TLR7 igra važnu ulogu u obrani od infekcija (vidi okvir uz tekst!), a njegovo oštećenje (mutacija) može uzrokovati preveliku aktivaciju imunološkog odgovora u organizmu i poslužiti kao autoimuni okidač koji pokreće ('trigerira') napad našeg imunog sustava na brojna vlastita tkiva i organe, što je karakteristično upravo za lupus. Tu ključnu mutaciju znanstvenici su otkrili tijekom istraživanja u kojem su proučavali genetske podatke nekoliko obitelji u kojima se sistemski lupus pojavljuje značajno češće od populacijskog prosjeka: kod nekoliko oboljelih članova obitelji pronašli su identičnu mutaciju u genu TLR7 i postavili hipotezu kako je upravo ta promjena na TLR7 genu odgovorna za trigeriranje, pokretanje lupusa.

U pokušaju testiranja svoje hipoteze znanstvenici su modificirali TLR7 gene zdravih laboratorijskih miševa. U mišjim genima potaknuli su stvaranje identične mutacije kakva je otkrivena u TLR7 genima pacijenata oboljelih od lupusa. Ubrzo nakon što im je gen izmijenjen, laboratorijski su miševi razvili znakove ozbiljne sistemske bolesti s kliničkom slikom sličnom lupusnim simptomima u ljudi, što je snažno ukazivalo da je mutacija TLR7 ključni faktor u razvoju te bolesti.

Potencijal za reverzibilizaciju bolesti

Jedan od najuzbudljivijih aspekata ovog istraživanja je što spoznaja o defektnom genu kao mogućem uzroku bolesti može poslužiti kao putokaz u smjeru pronalaženja terapijskih rješenja kojima bi se tijek napredovanja lupusa mogao čak i reverzibilizirati (obrnuti u smjeru ozdravljenja i oporavka).

Naime, istraživači su u nastavku navedenog pokusa otkrili da je kod genetski modificiranih miševa oboljelih od „mišjeg lupusa“ moguće smanjiti ili posve otkloniti simptome bolesti ako se aktivnost mutiranog TLR7 gena inhibira (blokira), što sugerira da bi blokiranje aktivnosti TLR7 moglo biti učinkovit pristup i u liječenju lupusa kod ljudi.

Štoviše, tijekom daljnjeg istraživanja su otkrili da TLR7 gen može biti inhibiran nekim od već postojećih, klinički odobrenih lijekova koji se trenutno koriste u liječenju nekih drugih bolesti. Ta činjenica pruža opciju za ubrzavanje njihovog kliničkog testiranja na lupusnim pacijentima (jer su posrijedi lijekovi kojima su tijekom pretkliničkih ispitivanja već ranije testirali učinkovitost, nuspojave i eventualnu toksičnost, u sklopu postupka odobravanja za kliničku primjenu u drugim dijagnozama), čime bi se proces uvođenja novih terapijskih opcija mogao znatno ubrzati.

Otkriće mutacije TLR7 i potencijalna mogućnost ciljanog liječenja blokiranjem TLR7 gena donose veliku nadu za ljude koji se bore s dijagnozom i simptomima lupusa, s obzirom na činjenicu da trenutno dostupne terapije za uključuju korištenje lijekova su redovito praćeni ozbiljnim nuspojavama i ne djeluju uvijek učinkovito na sve pacijente (vidi okvir uz tekst). Ciljano liječenje koje bi blokiralo specifične putove kao što je TLR7 moglo bi značajno poboljšati kvalitetu života oboljelih. Umjesto širokog suzbijanja imunološkog sustava, ova vrsta terapije bi precizno ciljala samo one dijelove imunološkog sustava koji uzrokuju probleme, smanjujući rizik od nuspojava.

Povrh svega navedenog, ovo otkriće otvara vrata za istraživanje potencijalnih načina liječenja i drugih autoimunih bolesti. S obzirom da praktički sve autoimune bolesti dijele slične temeljne mehanizme nastanka, razumijevanje uloge TLR7 u lupusu moglo bi pomoći i u istraživanju drugih poremećaja imunoloških mehanizama.

Autoimune bolesti su kompleksne i raznolike, ali sve imaju jedan zajednički nazivnik: imunološki sustav napada vlastito tijelo. Kao što su istraživanja dovela do otkrića ključne uloge TLR7 gena u nastanku lupusa, tako bi i kod drugih autoimunih stanja razumijevanje specifičnih mehanizama koji dovode do autoimunosti moglo biti važan preduvjet za razvoj učinkovitih terapija.