Ako se sadašnja utrka između privatnih tvrtki i nekolicine nacija koje streme k Svemiru nastavi razvijati tempom kakvome svjedočimo zadnjih godina, nije isključeno da ćemo još za naših života vidjeti prvo slijetanje žive posade na Mars, a možda i prvu kolonizaciju ekstraterestrijalnih objekata, tj. dugoročnu ljudsku prisutnost u naseljima na Mjesecu ili na Marsu, što je još donedavno bio tek znanstvenofantastično nevjerojatan, skoro pa sulud koncept.

Ali – a to je jedno veliko ali – premda je ostvarenje tog 'suludog koncepta' praktički pred početkom realizacije, znanstvenici još uvijek nemaju blagog pojma (da se najjednostavnije izrazimo) što bi se u takvom scenariju sve moglo dogoditi astronautima kada se jednom nađu izolirani u beskraju, nekih 380 milijuna kilometara od kuće.

Za početak simulacija, pa ćemo dalje vidjeti

Hoće astronauti li uspjeti održavati stalnu komunikaciju sa Zemljom? Hoće li uopće željeti održavati tu komunikaciju? Ili će ju smatrati gubitkom vremena (jer jednom kada se nađu toliko daleko u prostoru i vremenu, od Zemlje više ne mogu očekivati nikakvu konkretnu pomoć ni korist)? Hoće li funkcionirati kao savršen tim? Ili će se raspasti u anarhiju, prekinuti komunikaciju sa svojim nadređenima i formirali autonomnu koloniju, sa sasvim drugim ciljevima i namjerama od onih radi koji su poslani u beskraj Svemira?

U jednom od pokušaja da se odgovori na ova pitanja, ekspertna skupina ruskih istraživača osmislila je kako što bolje proučiti, predvidjeti i shvatiti slijed fizioloških, socioloških i organizacijskih događaja u jednom takvom timu astronauta, i to prije nego što Majka Rusija potroši silne milijarde na stvarni posao upućivanja takvih timova u Svemir.

To su namislili provesti tako što su grupu „budućih kolonizatora“ smjestili u zemaljsku simulaciju kolonizacije Marsa. Ukratko, zatvorili su simulirane astronaute u nešto što najviše nalikuje kombinaciji reality showa, Big Brothera za astronaute i antropo-socijalnog eksperimenta u laboratoriju, samo što umjesto miševa glavne uloge igraju ljudi.

Prvo Mars-500, potom SIRIUS

Projekt SIRIUS (Scientific International Research In Unique terrestrial Station – da, preskočili su prvo slovo jedne riječi kako bi akronim bio cool) je ruski pokušaj razumijevanja psihologije astronauta tijekom dugih svemirskih letova. Rezultati su nedavno objavljeni u znanstvenom časopisu Frontiers in Physiology. Tijekom 2017. i 2019. godine provedena su dva takva eksperimenta, osmišljena tako da simuliraju uvjete u kojima se nalazi astronautski tim izoliran u izvanzemaljskom okruženju.

Rezultati eksperimenata su potvrdili da postoje realni razlozi za skepsu i zabrinutost u pogledu uspješnosti provođenja takve misije u Svemiru: kašnjenje u komunikaciji zbog udaljenosti, zajedno s produženim razdobljem udaljenosti od Majke Zemlje, rezultiralo je time da su se astronauti odvojili od kontrole misije i postali gotovo autonomni.

Prethodne simulacije (među kojima je bila i misija nazvana Mars-500) već su i ranije sugerirale kako postoji velika šansa da će se, nakon što polete prema svojem svemirskom odredištu, astronauti početi distancirati od zemaljske kontrole misije. To distanciranje se prvenstveno očitovalo tako što su astronauti malo-pomalo počeli reducirati količinu izvješća upućenih kontroli, tj. sve manje situacija i događaja tijekom misije su smatrali bitnim za slanje izvješća Zemlji: jednostavno su ih sve više rješavali samostalno, bez obavještavanja kontrole o tome.

Komunikacijsko kašnjenje

Kako bi potvrdili rezultate tih prethodnih simulacija, istraživači su osmislili i do sada proveli dvije izolacije (jednu od sedamnaest dana i drugu u trajanju od četiri mjeseca), koristeći međunarodnu posadu sačinjenu od astronautâ obaju spolova. Tijekom tih simuliranih misija analizirano je kako sudionici pokusa komuniciraju s kontrolom misije i koliko dobro uzajamno surađuju na formiranju uspješne svemirske kolonije.

Simulacije su započinjale s procedurom 'polijetanja' i trajale su kroz sve faze simulirane misije, preko 'leta' do ciljnog planeta i 'slijetanja' u simulaciju negostoljubivog okruženja izgrađenog unutar objekta za obuku astronautskih timova. Posada je nakon 'slijetanja' podijeljena u radne timove, koji su potom zatvoreni svaki u svoju kolonizacijsku kapsulu, gdje su opskrbljeni minimalnim obrocima i zalihama, te podvrgnuti potpunoj izolaciji tijekom koje su obavljali zadatke koji su predviđeni za članove kolonizacijskog tima.

Naravno, kako je proticalo vrijeme trajanja misije, tako je i simulirano 'kašnjenje signala", odnosno postupno je povećavan vremenski razmak pri protoku komunikacijskih podataka između posade i zemaljske kontrole, baš kako bi se to događalo i u realnoj situaciji svemirskog leta koji ekipu astronauta udaljava od Zemlje, sve više povećavajući komunikacijski lag.

Žensko-muški odnosi u Svemiru

Analiza obaju eksperimenata rezultirala je mnogobrojnim zaključcima, od kojih su neki bili pozitivni, dok su se mnogi drugi pokazali daleko problematičniji. Posada je otprilike na polovici simulacije čak i jedno vrijeme povećala količinu svoje komunikacije s Centrom za kontrolu misije (Mission Control Center - MCC), ali se ubrzo potom počela samoizolirati i odvajati, značajno smanjujući učestalost, dužinu i kvalitetu komunikacije s MCC-om. Kako su 'uranjali' sve dublje i dalje u svoju misiju, sve manje su se oslanjali na preporuke MCC-a, postajući autonomniji, samostalno se prilagođavajući situacijama na koje su nailazili.

S jedne strane, činjenica da je posada uspjela preuzeti stvari u svoje ruke i obavljati svoje zadatke autonomno jeste pozitivna stvar. Međutim, iz pozicije zemaljskog nadzora pravilnog odvijanja misije po predviđenom planu, smanjivanje i prekid veze s MCC-om je svakako zabrinjavajuća pojava. "Negativna strana je to što zemaljska kontrola misije gubi mogućnost pravovremenog razumijevanja potreba i problema posade, što posljedično ometa sposobnost kontrole da posadi pruži podršku", u izjavi za CNET je rekao Dmitry Shved, koautor istraživanja s Ruske akademije znanosti i Moskovskog instituta za zrakoplovstvo.

Opažena je i zanimljiva korelacija između komunikacijskih obrazaca kod muških i ženskih članova posade. Slično kao i u prethodnim eksperimentima, žene su češće izvješćivale MCC o problemima i dvojbenim situacijama i češće tražile podršku, pri čemu je stil komunikacije bio emotivniji. S druge strane, muškarci su rjeđe javljali MCC-u, pri čemu su zadržavali službeniju, manje emotivnu intonaciju komunikacije. Zanimljivo je i opažanje da su muškarci i žene do kraja simulacije međusobno dobro uskladili svoje komunikacijske stilove, uzajamno formirajući sličnu razinu emocija unutar timova, bez obzira što su prema MCC-u pokazivali „spolno specifične“ obrasce komunikacije.

Prerano za donošenje pouzdanih zaključaka

Kako su u simulacijama sudjelovali timovi od samo 12 ljudi, što je nedovoljno za donošenje statistički relevantnih zaključaka, moguće je da su odstupanja između grupa i pojedinaca ipak samo posljedica individualnih međuljudskih razlika, tako da prije nego što se provedu daljnja istraživanja nije moguće donijeti pouzdane generalizirane zaključke o obrascima ponašanja astronauta u dugoj svemirskoj izolaciji.

Dok ovo čitate, u tijeku je novi eksperiment projekta SIRIUS (započeo je 4. studenog) u kojega je uključen još veći broj 'astronauta' podvrgnutih izolaciji tijekom simulacije misije koloniziranja Marsa u trajanju od punih osam mjeseci.

Tko preživi, pričat će. A ja bih potom o tome mogao opet napisati neki osvrt sa svježim podacima iz Научное исследование в уникальном наземном комплексе.