„Koja je razlika između kemije i kemijske tehnologije?“, sjećam se dosjetke s nekog izlaganja na jednom znanstvenom skupu – ne sjećam se više ni skupa ni predavanja, ta davno je to bilo. Odgovor je: „Kemičar piše jednadžbu A + B → C, a tehnolog A + B → C + $.“ Jasno je, tehnolog mora misliti i na ekonomiju, na isplativost proizvodnje. No danas bi tehnolog trebao pisati navedenu jednadžbu kao  A + B → C + $ + E, gdje E označava ekologiju, zaštitu okoliša. Zanimljivo je da obje riječi, i ekologija i ekonomija, imaju korijen u grčkoj riječi oikos = kuća, dom. Zanimljivo je i to da je ekologija grana biologije, pa se biolozi ljute kada se ta riječ koristi u smislu zaštite okoliša. No pustimo sad riječi: bitno je da danas pri razvoju i uvođenju bilo kojeg tehnološkog postupka treba misliti i o tome da se njime ne narušava ljudsko zdravlje i prirodno stanje čovjekova doma, koji danas obuhvaća čitav planet. Stoga nas ne bi trebali previše čuditi protesti diljem Srbije zbog namjeravane eksploatacije nedavno otkrivenih ležišta litija u dolini rijeke Jadar – jer je E došla u sukob sa $. 

Srpski znanstvenici ističu, na temelju svoga rada objavljenog u časopisu Nature (“The influence of exploration activities of a potential lithium mine to the environment in Western Serbia") da “nekontrolisana konkurencija za resurse može imati dugoročne posljedice po životnu sredinu i buduće generacije”. Naime, već sada kemijska analiza vode rijeke Jadar, na ključne kemijske elemente, pokazuje da je u njoj nizvodno od probne bušotine koncentracija arsena povećana 8,9 puta, litija 2,7 puta, a bora 17,1 puta. Stoga bi eksploatacija litija u dolini rijeke Jadar predstavljalo ugrozu za život i zdravlje 2,5 milijuna ljudi koji ovise o njezinoj vodi. Osnivanje rudnika zahtijevalo bi i krčenje 167 hektara šume, pa se sasvim razložno postavlja pitanje koje bi to ekološke koristi, u smislu smanjenja efekta staklenika, donijelo osnivanje rudnika na tom mjestu.

Najčešći rudni izvor litija je mineral spodumen, LiAl(Si₂O₆), no mineral u kojem se krije taj vrijedni metal u Srbiji nije spodumen nego jadarit, LiNa(SiO₃)(B₃O₄)(OH), pa je iz kemijske formule jasno da je jadarit silikat kao i spodumen. Stoga se može prerađivati u osnovi istom tehnologijom - otapanjem (ekstrakcijom) sumpornom kiselinom. No, postoji razlika, ne toliko u tome što ta dva minerala pripadaju dvama skupinama silikata (spodumen je piroksen, a jadarit nesosilikat), nego po tome što spodumen sadrži aluminij dok jadarit sadrži bor, pa to objašnjava onečišćenje vodotokova tim elementom. Istina, i bor bi se, uz litij, mogao dobivati iz jadarita, no opet se postavlja pitanje sukoba ekonomije i ekologije.

Ruda bi se dobivala dnevnim kopom, potom usitnjavala i obogaćivala (flotacijom i sličnim postupcima), da bi se tek tada pristupilo preradi uz obilnu upotrebu vrele (60 – 80 ^oC) sumporne kiseline. Flotacija je postupak u kojem se ruda odvaja pjenjenjem, pa se razumije samo po sebi da se njome onečišćuju vode, jer u vodi zaostaje sve što nije ruda. Usto se stvaraju brda jalovine koja dugoročno opterećuju okoliš. Stoga se upravo ta tehnologija, tehnologija dnevnog kopa, danas napušta. Sve se više radi na tome da se iskorištavaju podzemne slane vode (brine) bogate litijem, tim više što se 70 % svjetskih zaliha litija nalazi upravo u tom obliku. Takva eksploatacija rudnog blaga ne samo da ne uništava okoliš, nego zahtijeva i manju upotrebu kemikalija, posebice onih opasnih.

Riječ je naime o metodama izravne ekstrakcije litija (direct lithium extraction, DLE) koje se temelje na odvajanju litija iz otopine (podzemnih voda) adsorpcijom na mineralima gline ili na prirodnim ionskim izmjenjivačima – zeolitima. Usto se razvijaju i umjetni polimeri za tu svrhu, a i nešto kompliciraniji elektrokemijski postupci. Naročito su perspektivni postupci dobivanja litija iz termalnih izvora. To je pravi dobitak jer se vrela voda iz unutrašnjosti Zemlje koristi za dobivanje električne energije u geotermalnoj elektrani, a potom se – kad se ohladi – iz nje izdvaja litij. Nakon toga se voda, oslobođena litija, vraća u prirodno ležište. Rezultat: okoliš se ne onečišćuje ni jalovinom ni otpadnim vodama, a usto se dobiva električna energija iz obnovljivog izvora.

Na kraju treba spomenuti dobivanje litija recikliranjem baterija. Ta će proizvodnja svakim danom sve više rasti, pa će vjerojatno postati najvažnija za dobivanje litija kada se tržište zasiti električnim baterijama i električnim automobilima. Kada se sve sažme, a k tome doda upitno bogatstvo tamošnjeg rudnog nalazišta (jer bi ono sudjelovalo sa samo 1 % u svjetskoj proizvodnji litija), ne možemo a da se ne složimo s riječima srpskih znanstvenika: “Istina je da [Iako] se ekonomske koristi povezane sa rudarskim projektima mogu pojaviti, ključno je dati prioritet zaštiti životne sredine i javnom zdravlju kako bi se osigurala održiva budućnost.”

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radovaiz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije i povijesti znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik časopisa Priroda te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 3000 znanstveno-popularnih članaka te 15 znanstveno-popularnih knjiga. Posljenja je "Kemičar u kući - kemija svakodnevnog života".