Zadnjih nekoliko mjeseci svjedočimo širenju koronavirusne epidemije od čijeg globalnog raspršivanja je brža i veća samo jedna pojava: medijska histerija koja se širi i brže i upečatljivije od same koronavirusne bolesti, te zahvaća daleko veći broj ljudi od tog COVID-19 / 2109-nCoV virusa, zahvaćajući cijele vlade, države i međunarodne zdravstvene organizacije.

Identifikacija osobnim QR-kodom

A tamo odakle je sve i poteklo - u Kini - razmjere angažiranja države u pokušajima obuzdavanja širenja infekcije poprimaju dimenzije koje se u najmanju ruku mogu nazvati znanstvenofantastično-distopičnim: visoka razvijenost informatičke industrije i dostupnost sofisticirane video-nadzorne tehnologije u kombinaciji s robotikom i postkomunističko centraliziranim policijsko-vojnim sustavom državne uprave, eskalirala je do situacije koja više nalikuje remake-verzijama futurističkih svjetova iz „1984“, „Blade Runnera“ ili „Petog elementa“ nego suvremenoj primjeni epidemioloških postupaka kontrole širenja infekcije.

Trenutna situacija u Kini je crnohumorno robotizirana: od građana se zahtijeva da na svojim mobitelima imaju instaliranu aplikaciju putem koje im državni stožer za kontrolu širenja koronavirusa pruža informacije o bolesti, kao i službene obavijesti o tome je li im dopušteno kretanje i ulazak u određene zone grada i trgovačke centre, korištenje gradskog i međugradskog javnog prijevoza… ili trebaju biti u kućnoj karanteni ili se javiti epidemiološkim i zdravstvenim službama.

Osnovu aplikacije čini programski kod koji na temelju geolokacijskih i drugih osobnih podataka provjerava je li vlasnik mobitela bio u bliskom kontaktu s osobama izloženim koronavirusu. U aplikaciji se nalazi osobni QR-kod, čijim skeniranjem vlasnik mobitela od zdravstvenih vlasti dobija zeleni, žuti ili crveni tag, koji imaju upravo ono značenje koje i pretpostavljate: zeleno znači da ste zdravi i možete se slobodno kretati, žuti tag je oznaka za obaveznu sedmodnevnu karantenu kućnog ili bolničkog tipa, a crveni označava strogu 14-dnevnu karantenu.

Dronovi: leteći čistači, oglašivači, transporteri i termometri

Vlasti koriste dronove-čistače kojima raspršivanjem iz zraka dezinficiraju cijela gradska područja, kao i dronove-oglašivače koji nadlijeću gradske četvrti noseći na sebi zvučnike preko kojih emitiraju govorne poruke s uputama o obaveznom nošenju maski, pranju ruku i ostalim protuepidemijskim mjerama. Dronove koriste i neke bolnice za brži i sigurniji transport laboratorijskih uzoraka krvi suspektno oboljelih pacijenata do laboratorija.

Osim letećih, angažirani su i „zemaljski“ roboti koji provode termalna mjerenja i detekciju osoba s povišenom tjelesnom temperaturom uz automatsku dojavu epidemiološkoj službi, koja promptnom reakcijom „izlazi na intervenciju“ i takvu osobu smješta u karantenu (prethodno joj naravno dodjeljujući žuti ili crveni tag na QR kod mobitela).

Isti roboti su osposobljeni i za provođenje osnovnih dijagnostičkih chat-bot funkcija: prepoznaju ljudski govor, te sintetiziranim glasom komuniciraju s putnicima na autobusnim i željezničkim postajama i aerodromima, postavljajući pitanja iz standardnog seta za epidemiološku anamnezu o tome je li osoba imala zadnjih dana bilo kakve tegobe, temperaturu, simptome viroze ili je bila u kontaktu s takvim pojedincima.

Povrh toga, policija koristi dronove koji iznad dijelova grada u kojima se nalaze postaje javnog prijevoza ili parkirališta prijevoznih sredstava nose ekrane s velikim QR-kodovima. Od ljudi se očekuje da svojim mobitelima skeniraju „leteći QR-kod“, kako bi ih se preciznije geolociralo i moglo pratiti njihovo kretanje kroz gradska područja.

Prepoznavanje maskiranih lica

Kamere na nekim dronovima imaju face-recognition softver dopunski programiran da razlikuju nose li skenirane osobe na ulici masku ili ne, pa one „zaboravne“ pojedince dron iz zvučnika glasno podsjeća na obavezu nošenja zaštite.

Najnaprednije verzije dronova imaju pak „full-opremu“: pored ekrana s QR-kodom preko kojega se građani geolociraju i identificiraju, posjeduju termo-kamere sposobne za mjerenje tjelesne temperature prolaznika, te napredni face-recognition program koji može prepoznati i identificirati lice (i ime) osobe s povišenom temperaturom čak i ukoliko ta osoba nosi masku… i onda joj još zvučnikom „s neba“ doviknuti da se ne miče dok ne dođe epidemiološka ekipa u „svemirskim odijelima“ i odveze ju u karantenu.

Softver korišten u navedenim dronovima koristi podatkovnu bazu od preko 6 milijuna nemaskiranih lica, kao i nešto manju bazu maskiranih lica, u kombinaciji s deep-learning algoritmom umjetne inteligencije. Programeri softvera tvrde kako je takav dron-skener sposoban u gradskoj gužvi snimati i prepoznavati brzinom od 30 lica u sekundi, s pouzdanošću identifikacije od oko 95%, čak i ako skenirane osobe nose masku.

Korištenje ovih tehnologija vjerojatno može pomoći uspostavljanju bolje kontrole nad širenjem bolesti, no iz svega opisanog najdomljivije iskače i u oči bode jedna činjenica: distopijska budućnost o kakvoj smo čitali u sci-fi novelama i gledali ju u filmovima - ima sve tehničke (a u nekim državama i legislativne) preduvjete da postane naša svakodnevica.

​

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Od posla se opušta antistresnim aktivnostima: od pisanja svojevremeno popularnih tekstova i ilustracija u tiskanom izdanju časopisa BUG, crtkanja grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, te fejsbučkog blogiranja o craft-pivima, životnim neistinama i medicinskim trivijama, sve do pasioniranog kuhanja posve probavljivih jela i sviranja slabo probavljivog bluesa.}