"Sve je bila *****a laž. Moj otac nije bio ribolovac." Ta laž je bila laž Bong Joon-hoa koji je osjećajno i bez pardona nasamario Harveya Weinsteina pričom o svom ocu - sve kako bi zadržao scenu rezanja utrobe ribe u filmu Snowpiercer (2013). Bong Joon-ho je izjavio i da "u korejskim filmovima ustvari postoji samo snažna tradicija melodrame", no, kao u anegdoti između njega i Weinsteina, korejski filmovi nerijetko okrenu naša očekivanja na glavu - što smo, između ostaloga, imali priliku vidjeti i u njegovom filmu Parasite (2019).

Korejska produkcija se mijenjala usporedno s burnom političkom povijesti koja je bila isprepletena japanskom i američkom okupacijom, revolucijom, državnim udarima, otmicom, atentatom i ustancima - sve do šeste republike po redu koja je uspostavljena 1988. godine.

U širem smislu, na korejske filmove su trag ostavili događaji kao što su Lipanjski demokratski pokret (1987) koji je uspio velikim dijelom zbog izbjegavanja nasilnih mjera pred nadolazeće olimpijske igre (1988), uspostava Svjetske trgovinske organizacije (1995), Azijska financijska kriza (1997) koja je normalizirala utjecaj korejskih konglomerata (chaebol) u filmskoj industriji, te euforija nakon domaćinstva nogometnog svjetskog prvenstva (2002).

U užem smislu, kao i u drugim zemljama, trag su ostavili događaji koji proizlaze iz južnokorejske stvarnosti - od motiva narodne pjesme Arirang, narodne priče Chunhyang i ekranizacije samoubojstva prve korejske profesionalne sopranistice Yun Sim-deok 1926. godine, do smrti boksača Kim Deuk-gua u ringu 1982. godine i tek u 2019. godini razriješenog slučaja serijskih ubojstava (1986-1991) prema kojem je nastao Memories of Murder (2003), film koji je uvelike dokazao vrijednost režisera Bong Joon-hoa (Parasite).

Od japanske okupacije (1910) do Novog vala (1997)

Povijesno, korejska kinematografija je bila praktički nevidljiva ostatku svijeta, a u određenoj mjeri i vlastitom narodu. Prema Adrianu Apri (prvom dobitniku nagrade za izvanredni doprinos u promoviranju korejske kinematografije u svijetu, BIFF 1996), preživjela su samo tri filma iz Koreje prije 1946. godine. No sva tri su strogo govoreći japanski filmovi, nastali u produkciji japanskih okupacijskih snaga za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nijedan film iz Zlatnog razdoblja nijemih filmova (1926-35) nije preživio, uključujući remek-djelo tog doba, Arirang (1926) - prvu filmsku kritiku japanske okupacije (1910-1945) u kojoj student ubija kolaboratora koji je pokušao silovati njegovu sestru. Cenzuru je prošao tako što je učinio studenta mentalno oboljelim, a negativca Korejcem umjesto Japancem.

Sljedeća faza korejske kinematografije, od oslobođenja (1945) do kraja Korejskog rata (1950-53) nije prošla ništa bolje. Aprà tvrdi da je preživjelo samo pet filmova, od kojih nijedan nije napravljen za vrijeme rata. Guinnessova knjiga filmskih činjenica i podviga (Patrick Robertson, 4. edicija, 1991) navodi 59 filmova u razdoblju od 1946. do 1949. godine. Broj nakon tog razdoblja do kraja rata nije poznat. Produkcija je naglo porasla od petnaest filmova u 1955. godini, do sto osam u 1959. i devedeset u 1960. godini. Zlatna era korejske kinematografija započeta u 1955. godini je završila 1972. godine promjenom političkog sustava Koreje.

Film Obaltan (1961) - poslijeratna tragedija o računovođi sa zuboboljom, trudnom ženom, mlađom sestrom koja radi kao prostitutka za Amerikance, bratom ratnim veteranom i majkom oboljelom od PTSP-a - je opetovano izglasavan kao najbolji korejski film svih vremena u lokalnim anketama. Njegov režiser, Yu Hyun-mok se smatra jednim od tri korejska majstora filma koji su debitirali u pedesetima, a druga dva su Kim Ki-young (The Housemaid, 1960) i Shin Sang-ok (The Flower in Hell, 1958).

Šezdesete su bile prvo značajno desetljeće u produkciji filma sa zvukom i poznate kao klasično razdoblje korejskog filma. Korejski Zakon o filmu (Motion Picture Law) iz 20 siječnja, 1962. godine i njegove kasnije revizije diktirali su da filmske kuće moraju producirati barem petnaest filmova po godini i da moraju biti napravljeni u komercijalne, radije nego umjetničke svrhe. Sustav je prešao iz zanatskog u studijski, čime se broj produkcijskih kuća smanjio sa 71 na 16. U takvom okruženju isplivali su novi žanrovi kao što su kriminalističke drame, špijunski i filmovi za mlade, te akcijski ratni filmovi. Melodrame su bile omiljene radnoj (radije nego srednjoj) klasi, dok su komedije ciljale na širu publiku.

Korejska kinematografija doživjela je pad u sedamdesetima pod autoritarnim režimom predsjednika Park Chung-heea (ubijen od šefa tajne službe, 1979) - poznatim kao Yusin System (1972-1981). Prividna svrha Korejske filmske promotivne korporacije iz 1973. godine je bila promocija filmske industrije, no u stvarnosti je svrha bila kontrola i "politički korektna" podrška cenzuri i vladinim idealima. U razdoblju od 1970. do 1979. godine broj filmova i gledatelja se prepolovio.

U osamdesetima je popustila cenzura i kontrola filmske industrije, dok je petom revizijom Zakona o filmu (1984) dozvoljena i produkcija nezavisnih filmova. U tom desetljeću oporavka korejske kinematografije sa 16 filmova se istaknuo režiser Im Kwon Taek (Chunhyang 2000; Painted Fire 2002), jedan od najprominentnijih korejskih režisera s preko stotinu snimljenih filmova u karijeri.

Direktna distribucija stranih filmova (bez posredstva lokalnih distributera) dozvoljena je 1988. godine nakon šeste revizije Zakona o filmu (1986) pod pritiskom SAD-a. Prije toga, filmske kuće su morale napraviti spomenutih 15 filmova prije nego što bi dobile pravo na uvoz stranih filmova - nerealistični cilj koji je mijenjan na dva (1966), pet (1970) i četiri filma (1973) prije nego što je potpuno nestao 1984. godine.

Uz dozvoljenu direktnu distribuciju stranih filmova, do 1993. godine je na snazi bilo i ograničenje od maksimalno šesnaest kopija stranog filma, što je efektivno značilo šesnaest mogućih mjesta prikazivanja. Doobo Shim u East Asian Pop Culture: Analysing the Korean Wave navodi da je u 1984. godini broj domaćih i stranih filmova iznosio 81 i 25, u 1988. godini 87 i 175, pa sve do 63 domaća i 347 stranih filmova u 1993. godini. Komentatori tog vremena su u takvoj situaciji predviđali smrt korejske kinematografije.

Štoviše, paralelno u svijetu Uruguay Round multilateralni trgovinski pregovori započeti u 1986. godini su završili 1994. godine, rezultat - transformacija zakonskog dogovora General Agreement on Tariffs and Trade (GATT) iz 1947. godine u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO). Ta je promjena podrazumijevala da će sve zemlje članice GATT-a, uključujući Koreju, uskoro morati otvoriti tržišta u medijima i kulturi. Taj je sektor do tad bio zaštićen od strane konkurencije kao "iznimna kategorija" u odnosu na princip slobodne trgovine.

Promjene u zakonu i novi kapital udarili temelje Novom valu

Kako je onda korejska produkcija preživjela takve promjene? Za Korejce, ništa nije ilustriralo važnost kulturološke industrije u odnosu na državnu ekonomiju bolje od "Jurassic Park faktora". Naime, 1994. godine Predsjednički savjetnički odbor za znanost i tehnologiju je predložio predsjedniku Kim Young-samu razvoj kinematografije i produkcije drugog medijskog sadržaja kao državne strateške industrije. Ono što je prijedlog istaknuo je činjenica da je ukupni prihod Hollywoodskog filma Jurassic Park (1993) bio ekvivalentan prodaji 1.5 milijuna Hyundai automobila. Ta "malo vjerojatna" anegdota je bila na naslovnicama sljedećeg jutra u Koreji. To je bila "promjena u paradigmi" za Korejce koji su dugo i snažno vjerovali da će teška industrija - automobilska, kemijska, građevinska i elektronička - voditi njihovu zemlju prema uspješnijoj budućnosti.

U takvom okruženju, Narodna skupština Koreje je 1995. godine zamijenila spomenuti Zakon o Filmu sa Zakonom o promociji filma. Novi je zakon donio porezne olakšice pri produkciji filma i privukao korporativni kapital u filmsku industriju. Štoviše - osim što je Samsung 1992. godine već izbacio prvi film (Marriage Story) - konglomerati (chaebol) Samsung, Daewoo i Hyundai su već otprije imali planove u povezivanju elektroničkih uređaja i zabave na principu hardware-software sinergije po uzoru na japanski Sony Electronics i njihovu akviziciju Columbia Picturesa i CBS Recordsa u kasnim osamdesetima.

Kontraintuitivno, korejski novi val je počeo 1997. godine u vrijeme Azijske ekonomske krize. Chaebol era korejske filmske industrije završila je raspuštanjem Samsung Entertainment grupe 1999. godine, dok su ostali izašli već prije nakon pretrpljenih gubitaka - za što im je savršenu izliku pružila Azijska ekonomska kriza (1997). No, ishod je bio bolji nego što će mnogi pretpostaviti. Ta je era postavila temelje za novo doba filmske industrije. Održavajući festivale nezavisnog filma i scenaristička natjecanja sa značajnim nagradama, korejska kinematografija dobila je svježu krv. Režiseri koji bi inače trebali čekati godinama na svoj prvi film, priliku su dobili puno ranije, dok je poslovni know-how kroz sudjelovanje osoblja iz drugih industrija transplantiran iz konglomerata u filmsku industriju. Najbolji primjer pozitivnog kretanja je prelazak 30 od 45 članova osoblja Samsung Entertainment grupe u filmsku industriju, radije nego povratak na njihove prvotne pozicije u Samsung Electronicsu i drugim granama.

U trenutku kad su korejski konglomerati izlazili iz filmske industrije, ulagači rizičnog kapitala su vidjeli priliku za brzi profit. Ironično, odmah nakon što je Samsung Entertainment grupa najavila raspuštanje, njihov posljednji projekt, akcijski triler Shiri (1999), je postavio novi rekord od 5.8 milijuna kino gledatelja i potvrdio prisustvo korejskog novog vala. Shiri je dijelom bio financiran i od ulagača rizičnog kapitala, zahvaljujući reviziji Zakona o promociji filma ranije iste godine. Sljedeće godine, ulagači su djelomično ili ekskluzivno financirali 23 od 58 korejskih filmova. Zahvaljujući priljevu kapitala, produkcija je u 2004. godini iznosila 42 milijarde wona, u usporedbi s 0.9 milijarde wona u 1995. godini (prije Zakona o promociji filma).

U takvom okruženju Koreja je nastavila izbacivati blockbustere, rekord filma Shiri je srušio film Joint Security Area (2000) kojeg je režirao Park Chan-wook (Oldboy, 2003). Rekord je nakon par mjeseci ponovno srušio film Friend (2001) s 8.2 milijuna prodanih ulaznica u Koreji. Rušenje rekorda se nastavilo i Friend se danas nalazi na 31. mjestu, iza The Admiral: Roaring Currents (2014), Extreme Job (2019) i Along With the Gods: The Two Worlds (2017) koji drže prva tri mjesta sa 17.6, 16.2 i 14.4 milijuna prodanih ulaznica u zemlji s nešto više od 50 milijuna stanovnika. Smještena u većim trgovačkim centrima, Multiplex kina su zahvaljujući ponudi hrane, pića i filmova još u devedesetima prepoznata kao "igrališta" za mlade. Izgradnja koju su započeli korejski konglomerati, eksplodirala je između 1997. i 2003. godine s 497 na 1132 kino ekrana.

Prije abnormalnog razdoblja COVID-19 pandemije, sa 16.2 milijuna kino gledatelja u Koreji najveći utržak filma je - sa 7.29% udjela u ukupnim kino prihodima - bio 117 milijuna dolara težak Extreme Job, 15 milijuna više od utrška filma Avengers: Endgame (2019) s 13.9 milijuna kino gledatelja, koji je prikazivan i na 832 kino ekrana više (2835).

Blockbusteri su bili mogući i jer su bili produkcije većih domaćih filmskih kuća koje su ujedno kontrolirale i mrežu distribucije. Počevši s radom u devedesetima, Cinema Service, CJ Entertainment, Showbox i Lotte Cinema su eventualno formirali oligopol korejske filmske industrije - od produkcije i ulaganja do distribucije i kino pogona. Osim filmske kuće Cinema Service - koji je formiran na tradicionalnim resursima filmske industrije (spojen u CJ Entertainment 2006. godine) - ostali su se kao podružnice srednje velikih korejskih konglomerata zadržali na vrhu sve do danas.

Smjena generacija pod težinom političke povijesti

Novi val je bio okarakteriziran novom generacijom redatelja. Prema riječima režisera Lee Je-yonga (An Affair, 1998; Untold Scandal, 2003; My Brilliant Life, 2014), oni nisu nosili veliki teret na ramenima po pitanju povijesti i politike kao primjerice režiseri Jang Sun-woo (A Petal, 1996; Lies, 1999) i Park Kwang-su (The Black Republic, 1990; A Single Spark, 1995).

U nemogućnosti da se oslobode težine društveno-političke problematike njihove generacije, efektivno su prestali snimati filmove na početku novog vala, odnosno 21. stoljeća. To nije toliko iznenađujuće uzme li se u obzir kontekst njihove karijere. Rođeni 1952., odnosno 1955. godine, potonji su debitirali godinu prije i poslije Lipanjskog demokratskog pokreta (1987), odnosno u vrijeme kad su strani filmovi preuzeli tržište (1988-), i to nakon dvadesetih - kao formirajućih godina u životu osobe - proživljenih u autoritarnom sustavu (1972-1981) u kojem je vladala i cenzura filma.

U suprotnom odnosu na političku tematiku spomenutih režisera, Lee Je-yong ističe vlastiti interes za melodrame i žanrovsku raznolikost režisera novog vala kao što su Park Ki-hyeong (horor; Whispering Corridors, 1998), Im Sang-soo (seksualna tematika; The Housemaid, 2010) i Hur Jin-ho (ljubavni; Christmas in August, 1998) - svi odreda debitirali 1998. godine. Lee Je-yong ističe i važnost koju su za njegov brz režiserski debi imale tvrtke nastale u novom okruženju.

Rođen 1966. godine i debitant 1997. godine, Kwak Kyung-taek (Friend, 2001), govori o generaciji osamdesetih prisjećajući se traga koji je gledanje boksačkog meča ostavilo na njemu kao šesnaestogodišnjaku. Kao i u stvarnosti i u filmu koji je Kwak kasnije snimio (Champion, 2002), korejski boksač Kim Deuk-gu pogine u borbi protiv Ray "Boom Boom" Mancinija za titulu WBA prvaka u lakoj kategoriji. Kontekst tog vremena je Koreja koja proživljava ekonomski rast zahvaljujući industrijama čelika i brodogradnje, dok se ljudi još uvijek bore za demokratsko društvo. Kwak ističe kako su za generaciju njegovog oca kvalitete "strasti i opsesije" bile iznimno važne.

Od prvih nagrada i distribucija do globalne "teme dana"

Prvi korejski film nominiran na Filmskom festivalu u Cannesu, Im Kwon-taekov Chunhyang (2000), je ujedno i prvi korejski film koji je dobio (ograničenu) distribuciju u SAD-u. Chunhyang je adaptacija narodne priče iz Koreje 18. stoljeća (Joseon, 1392–1897). Film prati ljubavni par Lee Mongr-yonga i Sung Chun-hyang  koji drže svoj brak tajnom zbog klasnih razlika. Nakon što mu otac biva premješten na mjesto upravitelja u Seoulu, Lee je prisiljen otići s njim, s obećanjem da će se vratiti nakon što položi službeni ispit. U međuvremenu, Chunhyang zapne za oko novom upravitelju. Chunhyang je priča s najviše adaptacija ikad, sve skupa 16 u Južnoj (13) i Sjevernoj Koreji (3).

Prvi korejski film koji je dobio široku distribuciju u SAD-u (Paramount Classics) je The Way Home (2002) koji je u svoje vrijeme u korejskim kinima nadmašio i prvi film iz trilogije Gospodara prstenova. Takav je ishod bio iznenađujuć zbog priče koja ne obećava komercijalni uspjeh. Sedmogodišnji gradski dječak, Sang-woo, je poslan na selo da živi sa svojom nijemom bakom jer je njegova majka zauzeta traženjem posla. S bezuvjetnom ljubavlju, baka trpi dječakovu lijenost, ispade i bezobrazluk.

Kad su u pitanju kontroverzni filmovi, Koreja se ima čime pohvaliti, prvenstveno zbog opusa višestruko nagrađivanog režisera Kim Ki-duka, koji je preminuo od komplikacija izazvanih COVID-om 11. prosinca prošle godine u Latviji. Kim Ki-duk je napustio Koreju nakon optužbi koje su izašle na valu #MeToo pokreta. Njegovi najistaknutiji filmovi su The Isle (2000), Bad Guy (2001), Spring, Summer, Fall, Winter... and Spring (2003), Samaritan Girl (2004), 3-Iron (2004), Pietà (2012) i Moebius (2013).

Ipak, nijedan film nije ušao u sjećanja toliko ljudi koliko je u tome uspio kultni klasik Park Chan-wooka - Oldboy (2003), do te mjere da je postao prva pomisao pri spomenu korejskog filma. Park Chan-wook je planirao i otkupiti prava na kazališni komad Come to See Me (1996) - prema kojem je snimljen film Memories of Murder (2003) - u čemu ga je pretekao Bong Joon Ho (Parasite). To je dovelo do, danas, promatračkog gušta pri znanju da su 2003. godine dva velika režisera istovremeno na dva obližnja seta snimali dva velika filma.

Nakon Oldboya, odnosno 2003. godine kao vrhunca korejskog novog vala, korejski film se vratio u stanje nevidljivosti za strance, s izuzetkom nekolicine azijskih zemalja i individualnih obožavatelja. Unatoč blagodatima digitalnog doba, ono nije imalo onoliko značaja koliko se moglo očekivati u dovođenju korejskog filma pred onu globalnu publiku koja nije znala ništa o njemu.

Do 21. stoljeća, odnosno uspostave Korejskog filmskog vijeća 1999. godine, korejska povijest filma je prvenstveno bila povijest filmske produkcije i distribucije; korejsko filmsko vijeće je samoregulirajuće tijelo čije članove potvrđuje Ministarstvo kulture, ali pri djelovanju ne treba njegovu ratifikaciju. Nakon konsolidacije burne povijesti korejske filmske industrije, filmovi napokon dolaze u prvi plan u 21. stoljeću.

Unatoč dobrom glasu nekolicine filmova, ogromna riznica izvrsnih korejskih filmova 21. stoljeća se u globalnom smislu može smatrati nevidljivom. Kraj nevidljivosti novih korejskih filmova u odnosu na svijet mogao se predvidjeti već u siječnju 2016. godine kada je Netflix postao globalno dostupan proširenjem usluge na 130 novih zemalja. Filmske industrije svijeta dobile su mjesto na kojem do riječi mogu doći pred najvećom publikom (trenutno broji 214 milijuna pretplatnika). S kvalitetom filma i serija kao kapitalom koji je Južna Koreja imala već optrije, ne čudi što sve češće postaju tema dana.

Već iste godine je film Train to Busan (2016) privukao veliku pažnju, kao i serija Kingdom (2019-) kasnije. No najveći je pomak napravio film Parasite (2019) kao jedan od tri filma u povijesti koji su izabrani za najbolji film i na Oskarima i na Filmskom festivalu u Cannesu. Zahvaljujući globalnosti streaming platforma, pažnju su grabili i (u usporedbi) neiznimni filmovi kao što su Space Sweepers (2021) i The Call (2020); koji je priliku dobio režirati iznimno mladi Lee Chung-hyun (1990). Taj se trend nastavio i kroz korejske serije Squid Game (2021) i Hellbound (2021) u većoj, odnosno manjoj mjeri.

Između 2016. i 2020. godine, Netflix je potrošio 680 milijuna dolara na produkciju osamdeset korejskih filmova i serija, dok je na razne industrije Južne Koreje imao društveno-ekonomski učinak koji se mjeri u milijardama dolara. Nadolazeći korejski sadržaj na Netflixu su serije Juvenile Justice (2021), Glitch (2021), The Silent Sea (2021), Money Heist (2022), All of Us Are Dead (2022), The Sound of Magic (2022). Netflixova ponuda korejskih serija (k-drama) se ističe i bez serije kao što je Squid Game - među njima Mr. Sunshine (2018) i My Mister (2018) kao meni omiljene i jedne od najbolje ocijenjenih - no k-drame su ipak tema koja zaslužuje svoj vlastiti prostor.