Snimljen sredinom 80-tih (u distribuciju je krenuo 1986.), Top Gun je prema priznanju američke mornarice i kopnene vojske učinio više za regrutaciju nego sve njihove reklamne kampanje i regrutni uredi u SAD-u. Vidjevši Toma Cruisea u ulozi Mavericka kako s svojim RIO-om (radar intercept officer) Gooseom „povlači ručnu u letu“ (na zaprepaštenje protivničkog pilota u posve nepostojećem „MiG-u 28" kojeg glumi Notrhropov F-5) nema toga starijeg maloljetnika ili mlađeg punoljetnika koji nije i sam poželio povući tu istu ručnu: „Gdje treba potpisati?“.

Film, naravno, sa stvarnim mornaričkim letenjem ima veze kao i bajka o tri praščića i njihovim kućicama sa stvarnom građevinskom strukom, ali filmska stvarnost i prava stvarnost nikada nisu iste, pa je u tom smislu – uživljavanja gledatelja u svoju verziju stvarnosti, prvotni Top Gun jako dobar primjer kako se bajka može učiniti uvjerljivom kada se zna filmski zanat, kao što ga je znao pokojni Tony Scott koji je film režirao.

Velika prednost na strani Top Guna bila je i činjenica da su tada računalna grafika (CGI) i računalni efekti bili tek u povojima pa se nisu ni mogli koristiti za snimanje uvjerljivih scena zračnih borbi i letenja općenito. Umjesto toga, američka mornarica bila je više nego spremna preuzeti na sebe troškove letenja i organizacije snimanja zračnih scena u raznim zrakoplovima, a najviše u F-14 Tomcatu, inače vrlo skupom i za održavanje i letenje. Procjena da će im se isplatiti pokazala se točnom, iako su odmah po izlasku filma profesionalni vojni piloti rekli da je vjerojatno jedini smisleni dio zračnih borbi kada se Maverick prebacuje na topove i zove „Guns! Guns! Guns!“, a sve ostalo je besmisleno i pogrešno.

Ali, za razliku od Tuskegee Airmena ili Crvenih repova (Red Tails), avioni u tom Top Gunu su bili još uvijek stvarni, a ne nacrtani, pa i onima koji se previše ne razumiju u zrakoplovstvo i fiziku zračnih borbi scene ipak izgledaju autentično, bez obzira kako kasnije bilo u montaži poredane i u scenariju izmaštane.

Ne prođe ni 40 godina, dapače, samo 36, a evo nama nastavka pod imenom Top Gun: Maverick s novim glavnim likom: F/A-18 E Super Hornetom  umjesto F-14 Tomcata. Kako i zašto?

Manji, sporiji, jeftiniji  pa čak i jednosjed – kako to?

Legendarna mornarička mrcina iz prvog nastavka, F-14 Tomcat, povučen je iz aktivne službe američke mornarice 2006. Kažemo američke mornarice, jer to nije jedini korisnik ovoga lovca-presretača. Drugi korisnik je Iran koji je u 70-tima, malo nakon što je 1974. Tomcat počeo dolaziti na američke nosače i sam dobio svoje Tomcate (verzija F-14A) kao dokaz prijateljstva Amerike i tadašnjeg vlastodršca, šaha Reze Pahlavija. Tako je Iran bio i ostao jedina zemlja u koju je SAD ikada izvezla F-14 i jedina zemlja koja ga i dalje koristi.

Dapače, jedini poznati zračni as na ovom tipu aviona bio je iranski brigadni general Džalil Zandi (1951.-2001.) koji je leteći na američkim Tomcatima u Iračko-iranskom ratu (1980.-1988.) srušio potvrđenih osam (brojkom – 8) iračkih aviona i još tri “vjerojatna”. Dakle, ukupno 11 zračnih pobjeda. Time je postao jedini zračni as na Tomcatu (zračni asovi su piloti s pet i više zračnih pobjeda). 

Također, vojna avijacija Islamske Republike Iran, usprkos američkom embargu i zastarjelim Tomcatima, na kojima i dalje lete, ima daleko više stvarnog borbenog iskustva s ovim avionom od jedine preostale vojne avijacije na svijetu koja je imala u svom operativnom sastavu ove zrakoplove – američke. Ukupno su, prema istraživanju autora Toma Coopera i Farzada Bishopa, Iranci u Iračko-iranskom ratu samo Tomcatima oborili barem 160 različitih iračkih letjelica. 

Usporedbe radi, američki Tomcati su 1990. u ratu protiv Iraka ispalili dvije dalekometne rakete AIM-54 Phoenix, od kojih niti jedna nije pogodila cilj.

Naravno, to nije bio razlog zbog kojeg je Tomcat povučen iz aktivne službe. Bez obzira koliko napredan i moćan bio (maksimalna brzina 2,4 Ma, domet dalekometne aktivno navodeće rakete zrak-zrak Phoenix preko 200 kilometara), Tomcat je imao sijaset mana. Osnovna je bila cijena primjerka, cijena održavanja, cijena obuke posada i sve do 90-tih nemogućnost djelovanja na ciljeve na zemlji.

Tomcat je, naime, proizvod tehnologije kasnih 60-tih godina i zamišljen je prvenstveno kao lovac-presretač i „branitelj flote“ (fleet defender). Zbog toga je od naoružanja u početku imao dalekometne rakete AIM-54 Phoenix, AIM-7 Sparrow srednjeg dometa (razne verzije) i AIM-9 Sidewinder kratkog dometa (također razne verzije). Američki Marinski korpus koji je također bio zainteresiran za ovaj avion tijekom njegovog razvoja i čak izdvojio dio svog letačkog osoblja za obuku na njemu posve je odustao prije isporuke prvih serijskih primjeraka jer se u 70-tima nije niti razmišljalo o mogućnosti nošenja oružja za djelovanje po ciljevima na zemlji, a što je Marinskom korpusu najvažniji dio priče. Dodavanje sustava koji ovo omogućavaju počelo je tek 90-tih, da bi par godina prije umirovljenja početkom 200-tih tipa ovaj bio posve sposoban za korištenje suvremene precizne municije (TARP i LANTIRN sistemi), ali to je bio labuđi pijev. Premalo i prekasno.

Zamjena za Tomcat je bila u izradi praktički od trenutka kada je ušao u operativnu uporabu američke mornarice, dakle od 1974., pa je Northrop iz svog YF-17 preradama došao od F/A-18 Horneta – manjeg, jeftinijeg, svestranijeg i daleko praktičnijeg za održavanje (posebno na nosačima) aviona koji može većinu stvari koje je mogao Tomcat, ali i mnoge druge stvari koje Tomcat nikada nije mogao.

F/A-18 koji je ušao u operativnu uporabu u Marinskom korpusu 1983., a u američkoj mornarici godinu kasnije tako je napravljen u dvostruko većem broju primjeraka od F-14 (oko 1.500 komada), izvezen je u sedam zemalja i poslužio je kao osnova za razvoj sada aktualnoga Super Horneta, koji izvana na prvi pogled izgleda jednako kao i F/A-18 Hornet, ali je zapravo za petinu većih dimenzija i gotovo sedam tona veće maksimalne nosivosti od starijeg brata s kojim nema gotovo niti jedan zajednički i međusobno izmjenjivi dio.

Super Hornet je i „spor“ – samo 1,6+ puta brži od zvuka – čak sporiji od svog manjeg starijeg brata Horneta, a da ne govorimo o F-14 koji je išao i do 2,4 Ma. Međutim, kako god to impresivno izgledalo, F-14, usprkos svojoj dezignaciji branitelja flote, nikada u svojoj operativnoj povijesti nije obranio bilo koju flotu od napada bilo čega i bilo koga, jer takvih napada nije bilo, a i kao presretač uspio je oboriti svega nekoliko protivničkih aviona (ako ne računamo „Migove 28“ koje je Maverick ovlaš poobarao dok je istodobno obarao svoju profesoricu s nogu…).

K tome, Tomcat je težak avion za letenje, posebno raniji modeli A, ali i oni kasniji su zahtijevali posebnu sortu pilota. Za pilote lovaca kaže se da su najbolji od najboljih, piloti lovaca na nosačima su pak „najbolji od najboljih od najboljih“, a piloti Tomcata su bili „najbolji od najboljih od najboljih od najboljih“. Usprkos tome, američka mornarica je izgubila četrdesetak Tomcata (od nešto preko 700 proizvedenih od čega je 80 otišlo Iranu) van borbenih aktivnosti ponajprije zbog problema s motorom (gašenje turbina pri određenim napadnim kutovima i manevrima kao u Tup Gunu je zapravo jedan od rijetkih točnih aspekata filma), ali i mnogi gubici kao uzrok imaju navedeno „undetermined“, odnosno, nije otkriven.

Hornet i Super Hornet su tome sušta suprotnost.

Za početak, motori obje verzije F/A-18 su izuzetno pouzdani. Hornetov General Electric F404 s forsažom ima otprilike snagu kao Tomcatov GE-110  bez forsaža, ali je to motor koji se ne gasi i piloti ga vole jer je superpouzdan.

Nešto jači GE F414 koji je na SuperHornetu nije nešto puno jači od motora na običnom Hornetu (5,8 tona maksimalnog potiska bez forsaža, 9,8 tona po motoru sa forsažom), ali je još pouzdaniji. K tome, prema specifikacijama proizvođača, tehničko osoblje od četiri člana sa standardnim setom alata (dakle, bez potrebe za posebnim ključevima i polugama) zamijeni motor na SuperHornetu za 20 minuta jer se ovaj na tijelo aviona spaja u samo 10 točaka. Dakle, ručna dizalica, par gedora i mehaničar s tri pomoćnika u jednoj smjeni može teoretski promijeniti motore čitavoj eskadrili u potpalublju. Kad bi trebalo, a ne treba jer se radi o motorima koji se jednostavno ne kvare.

Što se letnih karakteristika tiče, Hornet i Super Hornet su izuzetno manevarski sposobni avioni uz bitno jednostavnija (čitaj – jeftinija) aerodinamička rješenja od onih na Tomcatu.

Iako je i sam Tomcat vrlo agilan usprkos svojoj veličini i masi, a zahvaljujući tome što samo tijelo aviona, kao i kod Space Shuttlea primjerice, daje uzgon (tzv. lifting body) i to ovisno o konfiguraciji od 40-60% uzgona, promjenjiva geometrija krila omogućava da pri malim brzinama letno računalo ova maksimalno razvuče dajući dodatni uzgon, a pri velikim brzinama ova maksimalnu uvuče smanjujući otpor na minimum, kod oba Horneta postignut je kompromis gdje je maksimalna brzina žrtvovana, ali praktički bez štetnih efekata.

Hornet i Super Hornet imaju superiorni fly-by-wire sustav koji upravlja aerodinamičkim površinama krila, elevona i nagnutih kormila smjera i koji omogućava zahvaljujući automatskim zakrilcima (zapravo flaperonima) na izlaznim ivicama krila i isto tako automatskim pretkrilcima na napadnoj ivici koje efektivno povećavaju konkavnost i time uzgon krila (uz dosta povećani otpor) i omogućavaju izuzetnu okretljivost.

Dapače, iako nije ni najbrži ni najbolji lovac četvrte generacije, Hornet i Super Hornet zahvaljujući svojoj elektronici (elektronskim ometačima, mamcima, radaru – Super Hornet ima AESA radar Raytheon APG-79, a stariji Hornet Hughes APG-73) u zračnim borbama imaju vrlo malo protivnika koji im se mogu efikasno suprotstaviti – jedini decidirano superioran je F-16 u najnovijim konfiguracijama Block 70/72 s kojim je malo vjerojatno da će se naći u okršaju.

Dapače, oba Horneta imaju izvrsnu trenutnu kutnu brzinu (instantaneous turn rate) i stalnu kutnu brzinu (sustained turn rate), tako da su dobri i za blisku zračnu borbu u jednom krugu (1 -circle fight – protivnički avioni nakon susreta prave manevre u suprotnim smjerovima – jedan ide na svoju lijevu, a drugi na svoju desnu stranu -  što gledano u tlocrtu izgleda kao jedan krug – svaki od protivnika pravi svoj polukrug) i u dva kruga (2-circle fight - protivnički avioni nakon susreta skreću na istu svoju stranu – oba na svoju lijevu ili svoju desnu stranu – što gledano u tlocrtu izgleda kao dva kruga ili osmica – kako vam draže – pogledati video).

Što se pak tiče oružja za djelovanje po ciljevima na zemlji, Tomcat nema niti približne mogućnosti Super Horneta. Pored pametnih laserski/inercijski i GPS-om navođenih bombi, pametnih kasetnih bombi (usput, kasetno oružje nije „zabranjeno“, kako neki misle, već ovisi o tome koje zemlje su potpisale da ga neće koristiti, a koje nisu) oba Horneta nose i više tipova dugometnih i krstarećih raketa, između ostalog AGM-84 K/H SLAM-ER krstareću raketu produljenog dometa (270 kilometara) kojoj se putanja može programirati na zemlji, ali i u letu, te još i druge tipove „stand-off“ oružja velikog dometa (AGM-158 JASSM – od 400 do 1200 kilometara dometa ovisno o tipu; AGM-154 Joint Standoff Weapon (JSOW) – do 130 kilometara dometa ispuštena s visine; AGM-84 Harpoon – 130-240 kilometara dometa; AGM-158C LRASM dometa od 500 do 1500 kilometara).

Tko bi pobijedio?

Nema više Tomcata, pa mornarički piloti moraju letjeti na F/A-18, ali vjerojatno vas kopka pitanje tko bi pobijedio: F-14 ili F/A-18? Naravno, radi se o trik pitanju, pa je točan odgovor: onaj avion u kojem je Maverick, ali zamislimo sada da postoje dva Mavericka, svaki u različitom avionu i koji bi onda imao prednost?

Iako su Hornet i Super Hornet daleko moderniji, zapravo je teško reći. Lako je moguće, da se još uvijek proizvodi AIM-54 Phoenix, dugometna aktivno-navodeća zrak-zrak raketa koja je napravljena baš za F-14, da bi ovaj mačor iznio pobjedu. Iako je i AIM 120 AMRAAM raketa dometa do 160 kilometara, Phoenix ima veći domet (preko 200 kilometara), a k tome Tomcat ima već „F-pole“. F-pole je (zamišljeno) kinetičko koplje koje je dulje što je veća energija platforme koja ispaljuje raketu.

Kako Tomcat ima nešto veći plafon leta (53.000 stopa) od Super Horneta (50.000 stopa) i k tome bitno veću maksimalnu brzinu (2,4 Ma naprama 1,63 Ma) Tomcatovo koplje je bitno i osjetno dulje od Super Hornetovog. Ako bi se njegov radar (Hughes AN/APG-71) uspio probiti kroz elektronsko ometanje Super Hornetovog ometača i nosi maksimum od 6 AIM-54 Phoenixa, računajući da ove imaju efikasnost od 80% u odnosu na nemanevrirajući cilj, Tomcat ima nešto veće šanse da prvi ispali prvu raketu ili rakete koje će pilotu Super Horneta „dati materijala za razmišljanje“ i manevriranje i izbjegavanje, te nakon toga „follow-up“ Phoenixe s manje udaljenosti i boljim radarskim signalom s većom vjerojatnošću pogotka.

Nakon toga bi Tomcatu bilo najbolje da iskoristi svoju superiornu brzinu i ode što dalje jer unutar 100 kilometara razmaka Super Hornetov AESA radar i napredniji AIM-120 AMRAAM bi vjerojatno otpuhali i Tomcata.

Top Gun: Maverick

Sve gore rečeno vjerojatno nema previše veze s filmom koji ćete (napokon) moći gledati već od tjedna pred nama jer po foršpanima koje smo vidjeli, radi se opet u gomili autentičnih snimki autentičnih aviona, kao što je bio slučaj i s prvim dijelom, ali i uz tonu računalno generiranih scena, i scenarij koji veze nema  sa stvarnošću i stvarnim zračnim borbama, stvarnim vježbama borbenih pilota i stvarnim misijama u kojima se mogu naći.

Od stare ekipe iz 80-tih su tu samo Tom Cruise i Val Kilmer, što ne znamo bi li uzeli za zlo ili dobro.