Prošle su dvije godine od izlaska MSFS-a koji je bez sumnje tehnički najimpresivnija i sasvim sigurno najkompletnija aviosimulacija ikada izašla. Iako u istoj superteškoj kategoriji imamo još i X-Plane i Prepar3D (koji je zapravo nešto dorađena verzija ranijeg Microsoftovog Flight Simulatora u izdanju Lockheed Martina) sama tehnologija prikaza kompletne površine svijeta je jednostavno nedosegnuta.

Što se modeliranja samih zrakoplova u MSFS-u tiče, valja pohvaliti „difoltne“ fizikalne modele Cessne 152 (vrhunski, ili što kažu oni koji su se na tome učili – „to je to!“) i Cessne Grand Caravan (nešto manje vrhunski, ali kompetentno).

Ostali modeli koji dolaze u raznim paketima MSFS-a su uglavnom „tak-tak“ za nas ambicioznije amatere, odnosno neprihvatljivi za profesionalce. Na internetu ćete često čuti da je MSFS zapravo „scenery simulator“, dakle, simulator okoliša, a ne letenja, iako je to malo prestrogo.

Možemo zaključiti da većina letnih modela u paketu nije pretjerano vjerno simulirana, kako sama fizika letenja, tako ni tehnički podsustavi u ovim modelima. Primjerice, Citation Jet CJ4 koji dolazi u osnovnom paketu je posve besmislen, a besplatni mod koji ga pokušava dovesti u red trenutno je u verziji 0.x.nešto (Working Title CJ4 mod), neusporedivo je bolji od onoga što je Microsoft isporučio, a i dalje nije ni blizu simuliranju pravog letnog modela i letnih sistema u stvarnom CJ4.

Iako za MSFS ima dosta komercijalnih i besplatnih modela, u pravilu oni koji koštaju manje od 50-60 eura nemaju skoro nikakve veze sa stvarnošću, s tim da i mnogi u tom cjenovnom razredu pa i preko njega, također nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Izuzetak bi bio Airbus 32NX FlyByWirea, posve besplatni „community project“ koji impresionira modeliranjem fizike i sustava, iako grafički malo zaostaje za Fenixovim (najbolji po svemu – ako je vjerovati stvarnim pilotima Airbusa) i PMDG-ovim Airbusom.

Općenito je MSFS-om engine prilagođen simuliranju putničkih aviona i lakih sportskih aviona, a čim se izađe iz tih kategorija, letni modeli postaju „čudni“, blago rečeno. Ovo je posebno vidljivo na dodacima lovaca kojih je za Microsoftove simulatore uvijek bilo, ali nikad nisu imali nikakve veze s stvarnim performansama, mogućnostima i letnim karakteristikama aviona koje bi trebali simulirati.

U tom smislu, nismo ništa posebno očekivali niti od besplatnog DLC-a Top Gun: Maverick, koji je izašao prije 10-tak dana, paralelno s premijerom filma i u sklopu goleme marketinške akcije koja prati film. Ideja je da se korisnik „nabrijan“ vrati iz kina, pokrene MSFS i sačeka da se skine 4-5 gigabajtni dodatak i onda proživljava neke od scena iz filma doma, misleći „Šta sam dobar!“ ili „Fakat sam očajan…“.

U oba slučaja, dodatak je namijenjen ljubiteljima ARME, Battlefielda ili Ace Combata, vrlo dobrih akcijskih igara koje sa simuliranim letenjem ili ne daj bože stvarnim letenjem veze nemaju. Pa je letni model „čudan“ čak i za vrlo niske kriterije za simuliranje vojnih mlažnjaka u MSFS-u.

Za početak, avionika, odnosno elektronski i pogonski sistemi u F/A-18 su aproksimacija aproksimacije. Za one koji u DCS-u lete izvanredni modul Horneta koji je službeno još uvijek u fazi „Early Accessa“, razočaranje Maverickovim modulom za MSFS je teško prepričati. Iako kokpit izgleda izvrsno (uz ogradu CIP – Center Instrument Panela koji veze nema s onim u  F/A-18) onaj tko „sjedne“ iz superdetaljnog DCS-ovog Horneta u MSFS-ov u prvi tren će pomisliti „Zašto sam dao 80 eura u DCS-u kad sam mogao sačekati i dobiti sve besplatno u MSFS-u?!“.

Kako kažu poslovice „Koliko para toliko muzike“ i „Izvana gladac, iznutra jadac“ – izuzev impresivnog grafičkog prikaza (uz navedene ograde), skoro ništa u MSFS-u nema veze s funkcionalnošću pravog F/A-18.

Donekle je dobro simuliran fizikalni model u kofniguraciji za slijetanje na nosač aviona (jedan od „challengea“ koje DCL donosi), odnosno kombinacija napadnog kuta (idealno 8,1 stupanj za sletanje na nosač da bi se kuka zakvačila za arestorsku sajlu) i brzine, ali to vrijedi za brzine od nekih 100-170 čvorova, a vant toga model više  nema veze ni s kakvim Hornetom niti fizikom poznatom ljudima.

K tome je i virtualna reprezentacija signalnog semafora s nosača (IFLOLS) smještena na kretenskom mjestu. Ako ste predaleko od nosača da vidite njegov meatball (ograničenje rezolucije monitora u odnosu na stvarni svijet i „rezoluciju“ koju nam imaju oči) pa trebate virtualni lebdeći IFLOLS, iznenadit ćete se gdje ga modul smješta – praktički na pokrov kabine, poviše HUD-a i poviše vjetrobrana tako da s TrackIR-om ili VR-om na glavi morate stalno gledati uvis kao da ste u zračnoj borbi, a ne u finalnoj fazi slijetanja. Za razliku od DCS-a, vritualnu reprezentaciju IFLOLS-a nije moguće uhvatiti mišem i smjestiti tamo gdje vam najviše odgovara.

K tome, performanse su nevjerojatno neujednačene, pa dok se početak slijetanja čini gladak kako se približavamo palubi nosača i parkiranim drugim avionima na njoj, i FPS počinje padati i latencija raste do nevjerojatnih razmjera.

Za razliku od DCS-a gdje neovisno o tome nalazi li se na palubi nosača jedan ili nijedan drugi avion i gdje palubna posada („čončeki“) trčkaraju lijevo desno i performanse su uvijek iste i ne ometaju slijetanje. A grafika je bolja.

Ukratko, „landing challenge“ nije zahtjevan većim dijelom jer ne poštuje niti jedno pravilo za slijetanje (u avijatičarskom govoru – recovery) na nosač aviona, bilo Case I, II ili III, ali je zato neugodan, nerealan i glup.

Ostali „izazovi“ su podjednako glupi i loši, dijelom zbog same ideje (River Run ili Sidewinder Challenge), a dijelom zbog MSFS-a kojemu je engine bolno neprilagođen jurnjavi u vojnom mlažnjaku na 30 stopa od tla i koji je sam po sebi buzz-killer.

Letni model u ovim visokobrzinskim izazovima je također posve besmislen, lošiji od arkadnih letnih modela u Ace Combatu, primjerice.

Kao zaključak možemo komotno reći da je Top Gun: Maverick DLC za MSFS rijetko viđeni drlog koji ne košta ništa (osim prostora na disku), ali ne vrijedi ni toga.

Ako ga ocjenjujemo u kategoriji akcijske zabave poput letenja u Armi, Battlefieldu ili Ace Combatu, tehnički je zaostao, trzav, i neuzbudljiv, a u kategoriji simulacije sve to uz dodatak da ne simulira ništa stvarno. U tom smislu dobro slijedi filmski predložak na osnovu kojega je nastao koji je također besmislen, ali mu to sigurno neće smetati da zaradi hrpu love.

Letenje hipersoničnog Darkstara smo probali, ne znamo ima li smisla uopće komentirati – donekle je zanimljivo što je za postizanje maksimalne brzine od 9 Ma potrebno slijediti određene procedure pri penjanju i ubrzavanju, što djeluje „realno“, ali se radi o toliko „aproksimiranoj“ letjelici da zapravo nemamo nikakav realni okvir za usporedbu s bilo čime da bismo imali ikakvo mišljenje o tome.