O ekotoksikologiji žive zna se više-manje sve. Manje od jednog grama, točnije 0,2–1 grama žive u obliku njezine soli dovoljno je da ubije čovjeka – zbog krvarenja u probavnom traktu. No dok su ovakva (akutna) otrovanja, otrovanja velikim jednokratnim dozama rijetka, to se ne bi moglo reći za otrovanja uzrokovana malim no učestalim dozama. U tom slučaju, u slučaju kroničnog otrovanja, živa napada živčani sustav, izazivajući drhatavicu i razdražljivost. Ovo posljednje je, prema nekim povijesnim uvidima, bilo uzrok groznosti Ivana Groznog, jer se liječio živom, u to doba uobičajenim lijekom protiv sifilisa. No ni uzimanje sasvim malih količina žive ne ostaje bez posljedica, posebice po zdravlje djece.

Druga je pak strana ekotoksikologije – ekologija. Živa se u prirodi nalazi u obliku soli, potom oksida i sulfida te na kraju u organskom obliku, kao metetilživa, MeHg. Živine soli su topljive u vodi, za razliku od njezina oksida (HgO) i sulfida (HgS) te metilžive koja se otapa u masti. I evo sad čudne, složene igre triju oblika žive. Ona dolazi u vodu u ionskom obliku, u obliku soli. Od soli nastaju talozi na dnu mora ili jezera da bi se na kraju djelovanjem bakterija nastala metilživa. Kako se međutim metilživa bolje otapa u masti nego u vodi, ona će se, poput svih tvari topljivih u masti, koncentrirati u hranidbenom lancu. U tom je pogledu najpoznatiji DDT. Nekoć se taj insekticid koristio bez ograničenja, no danas je zabranjen jer pogubno utječe na život ptica (koje se hrane kukcima).

A u vodi, slatkoj ili slanoj, svejedno, još gore. Veća riba jede manju, a ona najmanja hrani se planktonom, koji opet može biti biljni ili životinjski. Iz toga slijedi da će se živa najviše akumulirati u tijelu riba koje se hrane drugim ribama, dakle u onima na kraju hranidbenog lanca.

To je, rekoh, odavno poznato. No što se događa sa živom kad uđe u ekosustav, koliko se u njemu zadržava i koliko treba da iz njega izađe, drugo je, još neodgovoreno pitanje – sve do nedavno. To kažem zato jer se u ovotjednom prilogu želim osvrnuti na znanstveni rad desetak američkih i kanadskih znanstvenika što je objavljen početkom godine u časopisu Nature pod naslovom „Experimental evidence for recovery of mercury-contaminated fish populations“.

Iza sintagme „experimental evidence“ krije se pokus koji je trajao 14 godina (2001. – 2015.), s time da su znanstvenici potrošili još šest godina za sređivanje rezultata i pisanje. U eksperimentu je sudjelovalo jedno jezero (Lake 658 u Ontariju) površine 8,4 hektara i dubine 13 metara (a uz njega još 42 hektara okolne površine).

Izvođenje eksperimenta nalikovalo je na ekološku katastrofu. Umjesto da iz spremnika od 500 litara raspršuju umjetno gnojivo ili pesticid, izvoditelji eksperimenta su izbacivali zakiseljenu otopinu živina(II) nitrata, HgNO₃, i to upravo u onoj količini da su jezero i njegov okoliš obogaćivali s 22 mikrograma žive po kvadratnom metru godišnje. Nakon što su to činili šest godina (2001. – 2007.), osam su godina poslije toga (2008. – 2015.) pratili razine metilžive u jezeru i organizmima koji u njemu žive.

Živa se, što je bilo za očekivati, najbrže izgubila iz vode: trebalo je samo dvije godine da joj se koncentracija smanji do početne vrijednosti. Metilživa se nešto manjom brzinom gubila iz sedimenta i zooplanktona. Gdje se preselila?

Odgovor na to pitanje daje mjerenje koncentracije MeHg u ribama. One se hrane planktonom, poput žutog grgeča (yellow perch, Perca flavescens), ili bentonom, tj. organizmima s dna jezera, poput jezerskog lososa (lake whitefish, Coregonus clupeaformis), ili pak drugim ribama, poput štuke (northern pike, Esox lucius). Na kraju pokusa, 2015. godine, još je uvijek bilo mnogo metilžive u štuki, no još je više žive pronađeno u ribi koja se hrani bentonom – u lososu. Ili, točnije rečeno, osam je godina dovoljno da se jezerska voda posve (100 %) očisti od unešene žive, no to još uvijek ne znači da je i riba u njoj sasvim čista. Sve te duge godine, kao što pokazuje slučaj štuke i lososa, dovele su samo do toga da se razina metilžive smanjila za 38–76 %. Čista voda ne jamči da će u njoj ulovljena riba biti čista!

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir te, naravno, Bug online. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda, a danas je glavni urednik mrežnih stranica Panopticum. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 13 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.