Unatoč svim naporima geologa i naftnih tehnologa, najveći dio ležišta nafte nikad neće biti pretvoren u crpilišta, ta nafta neće nikad završiti u motoru naših automobila, lokomotiva i brodova niti u reaktorima kemijskih tvornica. Neće završiti jer te nafte više nema ili je uskoro neće biti. Riječ je o tome da se nafta, zajedno sa slanom vodom i plinom, nalazi ispod nepropusnog sloja evaporita (među kojima preteže anhidrit, CaSO₄), pa koliko će nepropusni sloj biti nepropusan, toliko će ispod njega biti nafte. Najstarija nalazišta nafte – poput onih na Bliskom istoku, no i u našoj Kutini – nalikuju izvorima, samo iz njih ne teče hladna ili vruća voda obogaćena mineralnim tvarima nego crna, masna tekućina. Tu su tekućinu od pamitivijeka ljudi koristili za svakojake potrebe, od ogrijeva do veziva za cigle i mumificiranje, a bit će da se u njoj krije i tajna svih tajni, tajna grčke vatre.

Gdje završava ta silna nafta koja milijunima godina izvire iz zemlje i razljeva se po tlu te nalazi svoj put do rijeka, jezera i mora? Nafta, ugljkovodici općenito, nama su potpuno neprobavljivi (iako ih nalazimo kao normalne sastojke hrane), no bakterije su druga priča. One jedu sve – ovisno o vrsti. Bakterije koje se hrane ugljikovodicima početak su hranidbenog lanca o kojem ovisi život spužava, „morskih crvi“ (nematoda i mnogočetinjaša) i školjkaša. Čovjek se može odreći nafte, ali je se ne mogu odreći ona živa bića koja se njome na izravan ili neizravan način hrane. Da nema prirodnih izvora nafte, nastupila bi ekološka katastrofa, možda čak gora od one koja nam prijeti zbog toga što je Homo sapiens posegnuo za njima.

No što je previše, je previše. Postoje, istina, prirodni izvori nafte, no i izvori koji potječu od čovjeka, od izlijevanja nafte koju on prevozi i prerađuje. Kakvi su i koliki ti izvori, koliko se nafte nalazi u morima i oceanima ovog našeg zeleno-plavog planeta?

Na to pitanje daje odgovor znanstveni rad petorice kineskih i američkih znanstvenika objavljen prošlog mjeseca u časopisu Science. Već iz naslova, „Oil pollution. Chronic oilling in global oceans“, jasno je o čemu se radi. Onečišćujemo naftom sinje more – i to kronično.

To smo više-manje znali i prije. Novo je međutim što se istraživanje petorice znanstvenika temelji na promatranju iz svemira, na više od pola milijuna (točno: 563.705) radarskih snimaka načinjenih iz satelita Sentinel-1A/1B u razdoblju od 2014. do 2019. godine. Te su snimke otkrile ukupno 452.057 lokacija na kojima se nalaze naftne mrlje. Mrlje prekrivaju površinu od 1,51 milijun kvadratnih kilometara. To je velika površina, ako je usporedimo s površinom Hrvatske (56.538 km²), pa čak i Francuske (543.965 km²), no mora čine 71,2 % Zemljine površine, pa nam ostaje za utjehu da naftne mrlje pokrivaju samo 0,4 % vodene površine našeg planeta.

No ovo „samo“ moglo bi se čitati kao „čak“, jer samo 6 % nafte dolazi u more prirodnim putem – kroz pukotine nepropusnog sloja iznad ležišta nafte – dok dvadeset puta više (94 %) potječe od čovjeka. To se vidi i po tome što se najviše naftnih mrlja nalazi sedam kilometra od obale. Taj nam podatak ukazuje i na to da većina onečišćenja mora dolazi s kopna. Unatoč tome što se mnogo piše o nesrećama platforma za bušenje, rezultati istraživanja objavljeni u časopisu Science jasno pokazuju da platfome sudjeluju u ukupnom onečišćenju mora ugljikovodicima sa samo 1,62 % dok podvodni naftovodi pridonose još 0,50 %.

Ono što međutim najviše zabrinjava u ovom istraživanju je da je onečišćenje mora ugljikovodicima u porastu. Pokazalo se, kao što rekoh, da čovjek sada onečišćuje more dvadeset puta više od prirodnih procesa, no prije dvadeset godina (mjerenja obavljena u razdoblju od 1990. do 1999. godine) udio je bio podjednak (54 % čovjek, 46 % priroda). Što je najgore, u onome što čovjek baca u more ima mnogo policikličkih aromatskih ugljikovodika (PAU ili, engleski, PAC), a ti ugljikovodici već u koncentraciji 1-10 µg/L pogubno utječu na život u moru.

No, kako kažu stari Latini, „extrema tanguntur“ (suprotnosti se dodiruju): od policikličkih aromatskih ugljikovodika – koji su nam došli iz svemira, nošeni meteoritima (ugljičnim hondritima) – niknuo je život na Zemlji. Tako bar govore nove teorije o postanku života.

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu, a u posljednje vrijeme i za mrežne stranice Zg-magazin te, naravno, BUG online. Autor je i 13 znanstveno-popularnih knjiga od kojih je posljednju, „The Cookbook of Life – New Theories on the Origin of Life“ (izišlu 2018. godine), napisao na engleskom jeziku. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.