Najnovija studija, objavljena u časopisu Frontiers in Science donosi sveobuhvatnu kritiku pet tehničko-znanstvenih “rješenja” za usporavanje klimatskih promjena u polarnim područjima. Među najpoznatijima su “morske zavjese” (plutajuće strukture koje blokiraju toplu vodu ispod leda), raspršivanje staklenih mikrokuglica za pojačavanje refleksije morskog leda, stratosfersko ubrizgavanje aerosola, uklanjanje vode ispod ledenih pokrova i oceanska fertilizacija.

Autori studije, znanstvenici iz Novog Zelanda, Australije i Ujedinjenog Kraljevstva, zaključili su da niti jedna od ovih ideja nije tehnički izvodiva, učinkovita niti ekološki prihvatljiva: svi modeli upućuju na visoke rizike, nepredvidive ekološke posljedice (npr. poremećaj migracije životinja, promjene u morskim strujama, dodatna zakiseljavanje oceana, rizik za ozonski omotač), te ogromne logističke zahtjeve i troškove—po procjenama, pojedini projekti mogu premašiti desetke milijardi dolara godišnje.

Lažni dojam

Povrh toga, ovakve bi metode mogle umanjiti pritisak na one koji odlučuju i industrije koje emitiraju stakleničke plinove, stvarajući lažan dojam rješenja dok se izbjegava hitno smanjenje emisija.

Znanstvenici napominju kako složene zakonske i međunarodne regulative vjerojatno ne bi podržale ni eksperimentalnu ni široku primjenu (npr. Antarktički ugovor strogo štiti okoliš), a provedba tih projekata bi, čak i da su izvedivi, zahtijevala desetljeća održavanja i resurse koji trenutno ne postoje.

Zaključak je nedvosmislen: daljnja istraživanja polarnih geoinženjerskih intervencija samo odvraćaju pažnju i resurse od jedine trajno odgovorne mjere— brzog i sveobuhvatnog smanjenja emisija stakleničkih plinova.