Koliko hobistički 3D ispis ima ikakvog smisla?
Kao netko tko se hobistički i u kućnim uvjetima bavi 3D ispisom skoro 10 godina ovdje potpisani skupio je dovoljno iskustva da izloži svoje skromno mišljenje o korisnosti za one koji bi "printali po kućama“. Pogledom na bezbrojne kilograme filamenta koji sam potrošio i možda deset (ili manje) upotrebljivih predmeta koje sam od svega toga dobio, rekao bih da je iznos škarta i beskorisnoga u odnosu na upotrebljivo i korisno u ovom hobiju negdje oko 99,99%
Moj prvi vlastiti 3D pisač FDM tipa bio je u svoje doba megapopularni, ponajprije zbog svoje niske cijene, Geeetechov i3 Pro B (dobro ste pročitali – tri „e“ zaredom…) koji je još u imenu imao i „Acrylic Prusa“, iako tada još slabo poznati Geeetech s poznatijom češkom Prusom veze nikakve nije imao. Ipak, radilo se u oba slučaja – Prusinom i Geeetechovom, o komercijalizaciji RepRap projekta otvorenog dizajna koji je zajednica entuzijasta započela početkom 2000-tih, da bi desetak godina kasnije njihove ideje i rješenja nemalih problema ovoga tipa 3D pisača napokon zaživjele u komercijalno dostupnim 3D pisačima za hobiste. Kažem za hobiste, jer iako su prodavani kao praktična rješenja za „tinkerere“, odnosno kućne majstore i „kreativce“ (po onoj Appleovoj „Dajte nam novac, a mi ćemo vas zvati kreativcima“), FDM 3D ispis je i prije 10 godina, a i sada, namijenjen onima koji baš „žele ući u problematiku“. Posvetiti se svom pisaču ili pisačima više vremena nego onome zbog čega su ga zapravo kupili.
