Biološka evolucija Homo sapiensa više se ne događa u prirodi; ona se odvija u laboratoriju koji se naziva modernom civilizacijom. Ova tvrdnja nije tek prigodna metafora za uvod u još jedan tekst o digitalnom dobu, već biološka realnost koju u svojem nedavno objavljenom  radu iznose evolucijski antropolozi Colin N. Shaw i Daniel P. Longman. Njihova se analiza ne bavi uobičajenim lifestyle savjetima o tome kako je potrebno „živjeti zdravije“ i „uskladiti se sa svojim unutrašnjim ja“, nego argumentirano elaborira radikalan zaokret u samoj logici ljudskog opstanka. Problem koji opisuju nije u manjku tjelovježbe ili suvišku rafiniranih šećera, nego u činjenici da je industrijski okoliš postao nova, dominantna selekcijska sila koja aktivno reprogramira ljude kao biološku vrstu.

Ono što Shaw i Longman briljantno postavljaju jest okvir industrijalizacije kao biološke sile. Većina antropoloških studija fokusira se na kulturološke promjene, no ovdje je naglasak na evolucijskoj biologiji strojeva. Industrijalizacija nije samo promijenila način na koji se proizvode predmeti, već je iz temelja promijenila selekcijske pritiske koji su oblikovali ljudsku vrstu milijunima godina. Radi se o promjeni reproduktivnih obrazaca, transformaciji imunosnog sustava i dubokoj neurobiološkoj rekonfiguraciji. U ekstremu, taj proces može dovesti do trajnog smanjenja adaptivnog potencijala vrste, ostavljajući čovjeka nesposobnim za funkcioniranje izvan visokotehnološkog mjehura.

Nesklad životnog okružja: gubitak biološkog „benchmarka“

Dok se u popularnoj kulturi priroda često doživljava kao romantična pozadina za odmor, u evolucijskom smislu ona je tisućljećima bila neumoljiv i objektivan mehanizam za testiranje robusnosti sustava – test preživljavanja. Glad, hladnoća, uzročnici bolesti i fizički napor bili su parametri prema kojima se vršila selekcija biološkog „hardvera“. Industrijalizacija je taj proces izmijenila, ali ga nije zaustavila. Ona ga je preusmjerila: umjesto adaptacije organizma na okoliš, nastupila je era u kojoj se okoliš adaptira organizmu.

U klasičnoj evolucijskoj biologiji svaki organizam prolazi kroz proces „beta testiranja“ u divljini. Ako određena genetska varijacija ne može podnijeti oscilacije temperature ili oskudicu resursa, njezini nositelji u prosjeku ostavljaju manje potomstva – i varijanta s vremenom nestaje iz populacije. Taj rigorozni sustav kontrole kvalitete osiguravao je da populacija ostane genetski robusna. Međutim, u ljudskoj populaciji industrijalizacija je takav sklop pritisaka dobrim dijelom amortizirala i zamijenila ga novima: grijanje, hrana, higijena i medicina smanjuju cijenu biološke krhkosti, ali pritom ne gase selekciju – nego joj mijenjaju kriterije.

 _{„Tehnologija je postala primarni ekosustav koji aktivno nagrađuje osobine koje bi u svakom prirodnom scenariju bile fatalne.“}

U ugodno klimatiziranim stambenim prostorima, uz praktično neograničen pristup kalorijama nagomilanim u hladnjaku, biološka otpornost prestaje biti evolucijska prednost. Energija je postala jeftina, a napor neobavezan. To stvara situaciju u kojoj se biološki resursi, koji su nekoć bili usmjereni na preživljavanje u neprijateljskom okruženju, sada troše na održavanje kroničnih upalnih procesa i metaboličkih poremećaja. Evolucija ne poznaje "pauzu"; ako nema pritiska koji bi održavao određenu funkciju (poput termoregulacije ili učinkovitog skladištenja masnoća), ta funkcija počinje degradirati ili se transformirati u nešto patološko.

Autori Shaw i Longman to nazivaju neskladom životnog okružja (environmental mismatch). Ključna razlika između njihova rada i wellness literature jest u tome što ovaj nesklad ne tretiraju kao individualni „problem navika“, nego kao sustavnu promjenu selekcijskih sila: kada tehnologija postane primarni ekosustav, ona počinje nagrađivati osobine koje bi u prirodnom scenariju bile fatalne. Kronična blaga upala, metabolička osjetljivost i pad imunosne robusnosti više nisu anomalije; postaju standardne postavke populacije koja živi u steriliziranom, visoko kontroliranom okruženju. Industrijalizacija, dakle, ne adaptira čovjeka prirodi – ona adaptira prirodu čovjeku, čime se biološka evolucija u tradicionalnom smislu gasi, a njezino mjesto zauzima tehnološka simulacija opstanka.

Tehnički dug ljudske biologije

U toj točki – kada industrijska infrastruktura amortizira stare selekcijske udarce, a cijenu biološke krhkosti prebacuje na tehnologiju – otvara se prostor za uvođenje pojma takozvanog „tehničkog duga ljudske biologije“. U inženjerstvu i računalnim znanostima tehnički dug nastaje kada se, radi brzog dobitka, umjesto stabilnog i dugoročno održivog sustava odabere privremeno rješenje. Primjerice, u softveru se nova funkcija „zalijepi“ kao zakrpa koja odmah radi ono što se od nje očekuje, ali svaku kasniju nadogradnju čini sporijom, skupljom i sklonijom greškama.

Industrijalizacija je ljudskoj vrsti ponudila upravo to: tehnološka rješenja za biološke izazove. Umjesto čekanja prirodnog, sporog evolucijskog razvoja otpornosti na hladnoću, izumljeno je centralno grijanje; umjesto prirodnog jačanja ljudskog imunosnog sustava postupnim izlaganjem patogenima, uvedena je dezinfekcija svega i svačega oko nas – i u nama. Rezultat je Homo industrialis: organizam funkcionalan samo unutar uskog raspona parametara koje osigurava industrijska infrastruktura. Dugoročni problem s takvim pristupom je nakupljanje fragilnosti. Svaka nova tehnološka „zakrpa“ – bio to inzulinski pen, klimatizacijski uređaj ili sustav dostave hrane – smanjuje neposredni pritisak, ali povećava ovisnost sustava o vanjskim izvorima energije i stabilnosti.

Kada industrijska infrastruktura zataji, prestaje ugodna simulacija sigurnosti. Ostaje samo ogoljeni, oslabljeni organizam koji više ne zna procesirati hladnoću, glad ili patogene bez vanjske sistemske podrške. To je trenutak prisilne naplate. Biološka kamata na tehnički dug vlastitog tijela plaća se trenutnim kolapsom sustava koji je predugo funkcionirao isključivo na 'zakrpama' industrijske civilizacije. Bez drajvera, biološki hardver postaje beskoristan. Mi više nismo vrsta koja trči maraton prirodnih izazova, nego vrsta koja stoji na pokretnoj traci koju tehnologija pomiče umjesto nas. Što je više tehnoloških pomagala, to je manje biološkog smisla za koji se treba boriti, što u konačnici rezultira evolucijskim kapacitetom koji teži nuli.

Imunosni sustav bez „malwarea“: overfitting u sterilnoj sobi

Jedan od najskupljih stavki u bilanci biološkog duga koji spominju Shaw i Longman jest radikalna rekonfiguracija ljudskog imunosnog sustava. Evolucijski gledano, imunitet nije statični štit, već dinamičan, samoučeći (self-learning) algoritam koji zahtijeva stalni protok podataka iz okoline kako bi se ispravno kalibrirao. Milijunima godina taj je sustav treniran na „prljavom“ datasetu: parazitima, bakterijama, virusima i raznim biološkim agensima koji su činili ono što Shaw naziva „starim prijateljima“ (old Friends hypothesis).

 _{„Biološka evolucija Homo sapiensa više se ne događa u prirodi, nego u sterilnom laboratoriju koji nazivamo modernom civilizacijom.“}

U industrijaliziranom okruženju, taj trening-set podataka je brutalno reduciran (inače mrzim novinarsko korištenje izraza brutalno, ali ovdje baš brutalno dobro pristaje): život u visoko higijeniziranim uvjetima, konzumacija sterilizirane hrane i sustavno uništavanje mikrobioma antibioticima stvorili su situaciju u kojoj imunosni sustav operira u svojevrsnoj „čistoj sobi“ (clean room). Problem je u tome što visoko sofisticiran obrambeni sustav, lišen pravih prijetnji, ne odlazi u stanje mirovanja. Naprotiv, on ulazi u stanje overfittinga – počinje pronalaziti obrasce opasnosti tamo gdje ih nema.

I tako dolazimo do onoga što Shaw i Longman nazivaju evolucijskom industrijalizacijom imuniteta. Umjesto da se bori protiv nametnika, bakterija ili virusa, moderni imunosni sustav troši resurse na procesiranje benignih čestica poput peludi ili proteina iz hrane, što rezultira globalnom eksplozijom alergija. Još opasnija nuspojava je porast autoimunih bolesti, gdje sustav, u nedostatku vanjskog „malwarea“, počinje označavati vlastito tkivo kao sigurnosnu prijetnju.

Iz inženjerske perspektive, ovo je klasičan problem lažnih pozitiva (false positives): ljudski imunitet je dizajniran kao agresivni heuristički skener koji je u industrijskom akvariju ostao bez relevantnih definicija virusa, pa sada nasumično karantira zdrave sistemske datoteke. To nije samo medicinski problem; to je evolucijska slijepa ulica. Populacija koja razvija imunitet optimiziran isključivo za sterilne uvjete postaje biološki neodrživa onog trenutka kada se sustav podrške – ona industrijska infrastruktura – makar nakratko isključi.

Kognitivne proteze i redefiniranje neurobiologije

Jedan od najintrigantnijih dijelova istraživanja koja su proveli Longman i Shaw odnosi se na promjenu neurobiološkog profila – s naglaskom na onaj „neuro–“ prefiks. Ljudski mozak, poznat po evolucijski stečenoj plastičnosti koja nas izdvaja od mnogih drugih životinjskih vrsta, u industrijskom okruženju sve više funkcionira kroz sustav kognitivnih proteza: digitalnih alata i algoritama koji preuzimaju funkcije koje su nekoć zahtijevale aktiviranje složenijih neuralnih operacija od pukog pritiskanja tipki na uređaju.

Ukratko, sve veći dio poslova koje je mozak nekoć morao odraditi „u sebi“ i uz puni kognitivni trošak (od mentalne aritmetike i pamćenja brojeva, preko snalaženja u prostoru uz putokaze i papirnate auto-karte, sve do planiranja rute, pretraživanja informacija i donošenja sitnih odluka „u hodu“), danas se rješava „na klik“. Rezultat se pojavi bez onog moždanog napora koji je prije trenirao pažnju, prostornu orijentaciju i radnu memoriju – a time se ti kapaciteti sve češće tretiraju kao nešto što se može posuditi od uređaja, umjesto da se gradi i održava u vlastitoj neurobiologiji.

Ovaj proces eksternalizacije kognicije ima duboke evolucijske implikacije. Prefrontalni korteks i hipokampus, regije zadužene za planiranje, snalaženje i memoriju, pod manjim su opterećenjem nego ikada u ljudskoj povijesti. S druge strane, dijelovi mozga zaduženi za brze podražaje i sustav nagrađivanja (dopaminski krugovi) su u stanju stalne hiperstimulacije. Tehnologija ovdje postaje okoliš koji selektira određene bihevioralne obrasce: niska tolerancija na dosadu, stalna potreba za novim informacijama i pad sposobnosti dubokog fokusa postaju adaptivne osobine u svijetu algoritama, iako su biološki regresivne.

Prostorna orijentacija i navigacija, međuljudska komunikacija, dugoročna memorija i duboka analitika sve se češće eksternaliziraju na uređaje. Mozak se ne isključuje – kako se to ponekad kaže u slikovitoj ironiji – nego se rekonfigurira: neuralni putovi se optimiziraju za brzo procesiranje plitkih informacija i ugodne dopaminske petlje koje nudi digitalno sučelje. To stvara novu vrstu neurobiološke osjetljivosti: bez svojih proteza moderan čovjek pokazuje znakove kognitivne nestabilnosti i otežanog rješavanja problema u fizičkom prostoru. Istodobno se mijenja i način na koji evolucija, kao selekcijska sila, djeluje na ljudsku vrstu koja je postala snažno ovisna o svojim digitalnim protezama. Inteligencija u smislu apstraktnog rješavanja problema više nije jedini ključni adut; sve veću vrijednost dobivaju sposobnost brze integracije s tehnološkim sustavima i snalažljivost u njihovoj upotrebi.

Industrijska simulacija i paradoks „ekološke kulture“

Ironija modernog doba očituje se u industrijskoj simulaciji prirode: tržište nudi pročišćeni zrak, aplikacije za zvukove šume i zelene površine dizajnirane kao vizualni placebo. Ovi proizvodi ne rješavaju evolucijski nesklad, nego ga produbljuju: u osnovi su samo još jedan sloj tehnologije koji omogućuje biologiji da nastavi funkcionirati u krhkom stanju, bez stvarnog suočavanja s prirodnim selekcijskim pritiscima. Posebno je intrigantna kritika „eko“ proizvoda. Ti artikli, iako se prodaju pod etiketom „povratka prirodi“, zapravo su visokotehnološki industrijski artefakti koji samo povećavaju ovisnost o kompleksnim lancima opskrbe.

Kada se „povratak prirodi“ svede na kupnju organskih proizvoda u klimatiziranom supermarketu, ne događa se nikakva biološka adaptacija, događa se tek potvrda potpune ovisnosti o industrijskom lancu opskrbe. Tehnologija je postala toliko sveprisutna da je čak i koncept prirode pretvorila u jedan od svojih modula. Priroda više nije arhitekt koji oblikuje našu biologiju kroz otpor i izazov; ona je postala wellness usluga koja se konzumira na zahtjev. U tom procesu, priroda kao izgubljeni benchmarking sustav evolucije nestaje iz našeg vidokruga, a mi ostajemo zarobljeni u svijetu koji je tehnički besprijekoran, ali biološki sterilan.

Ponašamo se kao aksolotli – endemski meksički daždevnjaci (Ambystoma mexicanum) – koji daju izvrstan evolucijski uvid u ono što se događa s vrstom koja predugo živi u previše stabilnim uvjetima. Aksolotli su poznati po neoteniji: cijeli život provode u larvalnom stanju, zadržavaju škrge i žive isključivo u vodi, bez metamorfoze u odraslu jedinku koja bi izašla na kopno. Za njih je metamorfoza evolucijski „skupa“ i posve nepotrebna – sve dok su uvjeti u njihovim jezerima stabilni. Dok njihovi srodnici daždevnjaci moraju razviti pluća i prilagoditi se životu na suhom kako bi preživjeli, aksolotl ostaje „vječni teenage-embrio“ jer mu okolina ne postavlja ultimatume.

Posljedica aksolotlove neotenije je nastanak vrste koja je odustala od sazrijevanja, odrastanja i napretka – jer joj to dopušta okoliš. Aksolotli imaju izvanrednu moć regeneracije udova, pa čak i dijelova mozga, ali su istodobno ekstremno osjetljivi na promjene kemijskog sastava vode. S jedne strane, oni su „savršen“ laboratorijski organizam: fascinantan, sposoban za samopopravak hardvera. S druge strane, potpuno nesposoban za opstanak izvan vlastitog specifičnog rezervoara. Njihova fascinantna sposobnost regeneracije zapravo je nusprodukt njihovog zadržavanja larvalnih stanica, što je evolucijski kockarski potez koji se isplati samo u ekstremno predvidivim uvjetima.

Slijedi objašnjenje ove metafore kakvo ste već naslutili: moderni čovjek sve više nalikuje na aksolotla. Tehnologija je stvorila globalni akvarij u kojem se svaka biološka kriza „zakrpa“ novim tehničkim rješenjem ili medicinskom intervencijom (i tako dodatno uvećava dug). Poput aksolotla, ljudska vrsta zadržava biološku krhkost jer nema pritiska koji bi je prisilio na robusniju formu. Život se odvija u stanju trajne, gotovo larvalne ovisnosti o sustavima održavanja. Mi smo biološki artefakti koji više nemaju gdje testirati svoju otpornost, jer je svaki kutak našeg planeta postao dio istog, visoko optimiziranog industrijskog rezervoara.

Budućnost bez biološkog scenografa

Zaključak Shawa i Longmana nije pesimistična prognoza propasti, nego redefinicija ljudskog položaja. Biološka evolucija se industrijalizacijom, tehnologizacijom i urbanizacijom nije zaustavila, ali je izgubila svoj izvorni smjer. Kada se prirodni izazovi amortiziraju, razlike u biološkoj otpornosti postaju manje relevantne za preživljavanje. Umjesto toga počinje dominirati tehnološka evolucija koju pokreću tržišni imperativi i inovacijski ciklusi višestruko brži od biološke adaptacije. To stvara procjep između onoga što naše tijelo "očekuje" (na temelju milijuna godina selekcije) i onoga što mu tehnološki okoliš pruža.

 _{„Moderni čovjek sve više nalikuje na aksolotla: biološki sustav koji je odustao od odrastanja jer mu stabilni uvjeti u industrijskom akvariju to dopuštaju.“}

Čovjek više nije vrsta koja samo odgovara na promjene u prirodi; čovjek postaje biološki artefakt unutar tehnološkog sustava. Umjesto da se mijenja prilagođavajući se promjenama okoliša, koristi tehnološki prečac i aktivno mijenja okoliš. Biološka grana evolucije sve više ostaje bez oslonca u tjelesnim i (epi)genetičkim varijacijama, a ulogu selekcijskog okvira preuzima industrijska arhitektura. Ovaj zaokret prema budućnosti postavlja ključno pitanje: kakva nas evolucija čeka u digitalnom i sintetičkom svijetu? Ako više nismo bića prirode, već bića tehnologije, tada i zakoni koji upravljaju našim razvojem postaju zakoni inženjerstva, ekonomije i algoritama.

Rezultat takvog korištenja industrijske proteze za biološki i neurološki razvoj jest vrsta koja je tehnički superiorna, ali biološki u neprestanom akumuliranju duga. Taj dug se očituje u sve većoj osjetljivosti na stres, kognitivnoj nestabilnosti i padu reproduktivne varijabilnosti. Industrijalizacija nam je kupila udobnost, ali nam je oduzela robusnost. Uklanjanjem prirodnih pritisaka nismo dobili "slobodnog čovjeka", već biće koje je fiziološki i psihološki sve krhkije što je okolina više optimizirana za njegovu ugodu.

Pitanje koje ostaje otvoreno ne glasi: „Kako se vratiti prirodi?“, jer prirode kojoj bi se netko mogao vratiti u evolucijskom smislu više i nema; pravo pitanje je koliko dugo tehnološki akvarij može održavati organizam koji je zaboravio kako se adaptira na sve što nije programirano. Hoće li naša budućnost biti daljnja integracija s tehnološkim protezama dok biološki hardver potpuno ne atrofira, ili ćemo morati svjesno ponovno uvesti elemente prirodnog pritiska u naš životni prostor kako bismo spriječili potpunu fragilnost?

Biološka povijest zapisana je u našim genima, ali budućnost nam se piše u programskom kodu i inženjerskim specifikacijama. Između te dvije dijametralne točke nalazi se suvremeni čovjek – vrsta u tranziciji koja tek treba otkriti što uistinu znači biti „održavano biće“ u svijetu koji je prestao biti prirodan, ali nikada nije prestao biti evolucijski selektivan. Tehnobiološki dug će se morati vratiti, a način na koji ćemo to učiniti odredit će hoćemo li ostati „aksolotli“ zarobljeni u larvalnoj fazi vlastite civilizacije ili ćemo uspjeti pronaći put prema novoj, robusnijoj verziji ljudskosti koja može preživjeti i izvan akvarija.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova u tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}