Posljednjih tjedana, u kontekstu ponovnog interesa za aferu Jeffreyja Epsteina i njezinih političkih, pravnih i medijskih posljedica, u javni prostor vraćaju se teme zatvorenih društava/elita, neformalnih krugova moći i sustava u kojima nasilje i seksualna eksploatacija funkcioniraju kao činovi dostupni moćnim pojedincima (bez posljedica). Iako se takvi narativi često svode na senzacionalizam ili teorije zavjere, film im nerijetko pristupa iz drukčije perspektive: analizom toga kako spomenuti zatvoreni krugovi uspostavljaju vlastita pravila i kako (seksualno) nasilje unutar njih postaje dopušteno. Ono se ne skriva, već normalizira: u tim filmovima nasilje nije spontano ni kaotično, nego organizirano; seksualnost nije privatna, nego instrumentalizirana; elita se ne definira isključivo bogatstvom, nego moći i pristupom krugu u kojem vrijede drukčija pravila. Riječ je o sustavima u kojima se nasilje prihvaća kao dio poretka, zahvaljujući jasno definiranim pravilima, hijerarhiji i izuzetosti od vanjskih normi.

Takvi filmovi ne služe kao ilustracije konkretnih slučajeva, nego kao studije odnosa moći – načina na koji se nasilje normalizira i štiti unutar struktura, izvan dohvata javnosti i uz odsutnost moralnog kompasa – te sustava koji to dopušta.

7. 8MM (Joel Schumacher, 1999)

Na samom dnu liste nalazi se 8MM, film koji najdoslovnije (i najprizemnije) tematizira odnos elite i nasilja. Polazište je jednostavno, ali direktno povezano uz temu članka: bogati industrijalac naručuje snimku stvarnog ubojstva – samo zato što može. Nema ideologije, nema mistike, nema „više svrhe“ – samo novac, posrednici i manjak morala koji omogućuju da se nasilje proizvede, plati i ukloni iz dosega javnosti.

Film precizno razlaže na koji način takav sustav funkcionira. Nastanak snuff filma jest naručeni posao s jasno podijeljenim ulogama naručitelja, posrednika, producenta i izvođača. Odgovornost se pritom sustavno raspodjeljuje, a upravo ta fragmentacija čini nasilje mogućim (i zaštićenim). Ključna rečenica iz filma – objašnjenje da je snimka naručena „jer je moguće“ – precizno opisuje logiku moći koju 8MM secira bez uljepšavanja.

Iako je film bio komercijalno uspješan, kritika je uglavnom reagirala negativno, ponajprije zbog eksplicitnosti (i Schumachera kao redatelja kojem se generalno zamjerala sklonost pretjerivanju). No upravo zbog te grubosti 8MM ostaje relevantan za ovu listu, smještajući „elitu” u realističan okvir kasnog kapitalizma – u kojem je ekstremno nasilje samo još jedan proizvod.

6. Hostel 2 (Hostel: Part 2; Eli Roth, 2007)

Ako 8MM prikazuje nasilje kao naručeni posao, Hostel 2 ide korak dalje i razrađuje njegovu "institucionalizaciju". Elite Hunting Club više nije apstraktna prijetnja, nego jasno organiziran sustav: aukcije, ugovori, pravila ulaska i izlaska, sankcije za one koji se predomisle.

Ključni pomak u odnosu na prvi Hostel jest promjena perspektive. Film proširuje fokus i na same klijente: poslovne ljude koji dolaze s vrlo konkretnim očekivanjima. Jedan traži osjećaj kontrole, drugi potvrdu autoriteta koji mu izmiče u svakodnevnom životu. Upravo ta banalnost razotkriva mehanizam moći: sustav ne počiva na sadistima per se, već na ljudima koji vjeruju da im novac jamči izuzeće od posljedica. Film prikazuje zatvoreni krug u kojem su žrtve roba, nasilje usluga, a izostanak morala predviđena stavka ugovora. Kada jedan klijent odbije „dovršiti posao”, sustav reagira automatski – jer se ugovor mora ispoštovati.

5. Društvo (Society; Brian Yuzna, 1989)

Društvo počinje kao priča o tinejdžeru koji u vlastitoj kući primjećuje „pukotinu” koju nitko oko njega ne vidi (odnosno, ne želi vidjeti). Bill Whitney živi u Beverly Hillsu, popularan je u školi i kandidat je za predsjednika razreda, ali istovremeno ne vjeruje roditeljima i sestri te odlazi terapeutu. Kada dobije audio-snimku koja zvuči kao nasilna, seksualizirana „zabava“ njegove obitelji, film ulazi u niz epizoda u kojima se tragovi, koji bi omogućili razumijevanje situacije, stalno brišu: snimka se „promijeni“, tijelo nestane, mrtav čovjek se pojavi živ, a liječnik koji bi trebao pomoći postaje dio problema. Prvi je dio, dakako, namjerno montiran kao tinejdžerski triler prožet paranojom.

A paranoja je, ubrzo saznajemo, bila utemeljena. Bill saznaje da je posvojen, a u elitu, kojoj pripada njegova obitelj, ulazi se na temelju podrijetla. Kulminacija filma razotkriva da se članovi elite deformiraju i stapaju, dok žrtvu fizički iscrpljuju i konzumiraju tijekom rituala. U filmu koji je prvotno zamišljen kao konvencionalniji slasher, Yuzna je upravo spomenutim body-horor zahvatom preusmjerio težište: film privilegirane veže uz sustav koji opstaje kroz strogo kontrolirano nasilje nad onima izvan vlastitog kruga (doslovno se njima hrane); elita se prikazuje kao samoodrživi poredak čija stabilnost ovisi o ponavljanju rituala i potpunoj isključenosti onih koji mu ne pripadaju.

4. Tko se nije skrio... (Ready or Not; Matt Bettinelli-Olpin i Tyler Gillett, 2019)

Ponešto drugačiji od ostatka s liste, Tko se nije skrio... koristi žanr crne komedije kako bi prikazao zatvoreni obiteljski sustav u kojem je provođenje nasilja svojevrsna tradicija. Radnja započinje vjenčanjem Grace (siročeta) i Alexa Le Domasa, nasljednika iz iznimno bogate obitelji koja je svoje bogatstvo stekla proizvodnjom društvenih igara. Već prve večeri Grace mora sudjelovati u obiteljskom ritualu: nasumičnom izvlačenju igre iz drvene kutije (izvučena je igra - igra skrivača).

Obitelj Le Domas funkcionira kao strogo hijerarhiziran krug u kojem se pravila ne propituju. Starije generacije nadziru provedbu rituala, mlađi članovi sudjeluju s različitim stupnjem otpora, a osoblje kuće služi kao potrošna roba. U toj strukturi Grace je meta samo zato što je – „zamjenjiva”.

3. Mučenice (Martyrs; Pascal Laugier, 2008)

Mučenice počinju bijegom: 1971. djevojčica Lucie izlazi iz klaonice u kojoj je bila zatočena i mučena više od godinu dana; tijelo joj je možda sačuvano, ali trauma joj prožima um. Spašena i smještena u sirotište, Lucie se sprijateljuje s Annom. Njihov odnos, izgrađen na zajedničkoj traumi, ostaje središnji emocionalni oslonac filma. Petnaest godina kasnije, Lucie ulazi u kuću naizgled obične obitelji i sustavno ubija njezine članove, uvjerena da su sudjelovali u njezinu zatočeništvu. Anna joj pomaže prikriti tragove, iako nije sigurna u istinitost Lucienih tvrdnji. Paralelno s osvetničkim činom, Lucie se sve više raspada: pati od halucinacija koje poprima­ju oblik izmučene žene, a Anna postupno shvaća da su ti napadi manifestacija krivnje i traume, a ne vanjske prijetnje. Nakon što to stanje više ne može podnijeti, Lucie počini samoubojstvo.

Tek tada film radikalno mijenja fokus. Anna otkriva skrivenu prostoriju ispod kuće, ispunjenu dokumentacijom koja dokazuje mučenja i tijelo teško zlostavljane žene, čime postaje jasno da je zločin dio šire, planski uspostavljene strukture. Dolazak organizirane skupine potvrđuje tu sumnju i briše svaku iluziju o izoliranom slučaju. Voditeljica skupine, Mademoiselle, objašnjava da pripadaju zatvorenom krugu ljudi koji godinama provode sustavna mučenja u potrazi za svjedočanstvom o onome što slijedi nakon smrti. Riječ je o dugotrajnom procesu zatočenja, ponižavanja i fizičkog iscrpljivanja, čiji je cilj dovesti tijelo do potpunog sloma, a svijest do stanja potpunog prihvaćanja patnje. Tek tada subjekt, prema njihovom uvjerenju, može „progledati”.

Anna postaje sljedeći subjekt tog procesa, a film odbija skratiti ili ublažiti prikaz njezinog iskustva. Mučenje je svojevrsna radna metoda, provodi se planski, s jasnom podjelom uloga, fazama i unaprijed definiranim ciljem. Kao i u prethodnom filmu, žrtve su odabrane samo zato što su dostupne i zamjenjive. Cilj tajnog društva svodi se na "proizvodnju" tijela koje će izdržati krajnju točku patnje i time potvrditi da sustav funkcionira. Nasilje je, drugim riječima, temelj sustava, ali i njegova jedina svrha. Film ne nudi objašnjenje zašto taj poredak postoji, niti sugerira da iza njega stoji „viši cilj”. Upravo u tome i leži njegova nelagoda: nasilje se događa zato što sustav ima uvjete da ga nesmetano ponavlja.

2. Oči širom zatvorene (Eyes Wide Shut; Stanley Kubrick, 1999)

Dakako, ovakva lista ne bi bila potpuna bez posljednjeg filma velikog Stanleyja Kubricka. Film Oči širom zatvorene smješta gledatelja u svijet elite koji se očituje kroz pristup prostorima koja ostaju nedostupna drugima. Polazište filma je banalno: bračni razgovor koji otvara pitanje želje, vjernosti i potisnutih fantazija. Dr. Bill Harford kreće u noćni hod New Yorkom. Iako je bogat, obrazovan i društveno prihvaćen, svaki njegov pokušaj ulaska u dublje slojeve završava odbijanjem, upozorenjem ili poniženjem. Prostitucija, buržujska zabava, jazz klub – svi ti prostori funkcioniraju po jasnim pravilima, ali tek tajno okupljanje – središnja sekvenca orgija koja prikazuje maskirane sudionike – otkriva kako izgleda poredak u kojem je seksualnost u potpunosti odvojena od privatnosti i moralne odgovornosti. Bill je na istom zbivanju izložen opasnosti samo zato što ne pripada; njegovo prisustvo narušava zatvoreni sustav.

Nakon tog događaja film sustavno briše svaku mogućnost otpora ili razotkrivanja. Ljudi nestaju, za svako potencijalno objašnjenje ispostavlja se da je laž. Viktor Ziegler ne poriče postojanje rituala; on ga relativizira, svodi na „nešto što Bill ne razumije“ i time zatvara svaku daljnju istragu. Sustav se ne brani nasiljem, već normalizacijom.

U kontekstu ove liste, film Oči širom zatvorene je ključan jer pokazuje elitu koja ne treba opravdanje. Nema ideologije niti potrebe za spektaklom. Seksualnost je ovdje sredstvo razgraničenja: tko ima pristup, tko šuti, a tko nestaje bez traga. Kubrick ne sugerira da iza svega stoji zavjera u klasičnom smislu, nego prikazuje kako zatvoreni elitni krugovi mogu uključivati ekstremne prakse, a pritom ostati potpuno stabilni, nevidljivi i zaštićeni – upravo zato što su integrirani u samo tkivo društva. Film ne završava razotkrivanjem, kaznom ili promjenom. Završava povratkom u svakodnevicu, u robnu kuću, obitelj i privid normalnosti. Ono što Bill vidi ne ostavlja posljedice po sustav, nego samo po njega samog.

1. Salò ili 120 dana Sodome (Salò o le 120 giornate di Sodoma; Pier Paolo Pasolini, 1975)

Kao i prethodni film, Pasolinijev je Salò neizbježni dio liste. Riječ je potresnoj ekranizaciji (jednako potresne) knjige 120 dana Sodome Markiza de Sadea, smještenoj izravno u povijesni i politički kontekst fašističke Talijanske Socijalne Republike.

Radnja je organizirana oko četvorice nositelja vlasti – suca, predsjednika, biskupa i vojvode – koji objedinjuju pravnu, političku, vjersku i aristokratsku moć. Njihova pozicija nije dovedena u pitanje: oni ne moraju skrivati nasilje, opravdavati odluke niti se pozivati na izvanredne okolnosti. Fašistički poredak im to omogućuje. Otimanje mladića i djevojaka provodi se uz pomoć vojske i policije, a bijeg se kažnjava instantnom egzekucijom.

Struktura filma – podijeljena prema Danteovim krugovima – svojevrsni je „raspored” postupnog uništavanja subjekta. Svaka faza uvodi nova pravila, nove zabrane i nove kazne. Seksualno nasilje, poniženje i mučenje, u tom kontekstu, strogo su regulirane prakse koje se ponavljaju prema unaprijed zadanim obrascima. Posebno je važno da Pasolini seksualnost ne prikazuje kao privatnu perverziju moćnika. Seksualni činovi nisu intimni, niti proizlaze iz želje. Oni su javni, ritualizirani i nadzirani. Njihova funkcija nije zadovoljstvo, nego demonstracija kontrole. Žrtve su prisiljene sudjelovati, gledati, slušati i međusobno se izdavati.

Završni krug filma – sustavno mučenje i pogubljenje – odvija se bez ikakve dramaturške eskalacije. Ubojstva nisu kulminacija, nego su već postala rutina. Gledanje kroz dalekozore, uz glazbu i ravnodušne razgovore, naglašava distancu između izvršitelja i posljedica. Fašistička moć ovdje se očituje upravo u toj udaljenosti: nasilje se promatra, bilježi i nastavlja bez potrebe za opravdanjem.