Radnici iz Nepala, Indije, Filipina, Bosne i Hercegovine, Srbije i drugih zemalja postali su svakodnevni prizor na gradilištima, u hotelima, restoranima, trgovinama i dostavnim službama. Što to govori o stanju domaćeg tržišta rada? Odgovor nije jednostavan. Pravi problem nije činjenica da strani radnici dolaze, nego zašto ih domaće gospodarstvo toliko treba.

Sektori u kojima se Hrvatska najviše suočava s manjkom radnika

U posljednjih nekoliko godina broj izdanih dozvola za rad stranim državljanima dosegnuo je povijesne rekorde. Tijekom 2024. godine izdano je više od 206 tisuća dozvola za boravak i rad, dok je 2025. godine izdano više od 170 tisuća dozvola, unatoč postroženim pravilima zapošljavanja stranaca. Takve brojke pokazuju da strani radnici više nisu iznimka nego važan dio hrvatskog gospodarstva.

Najveća koncentracija stranih radnika nalazi se u sektorima koji su ključni za hrvatski gospodarski rast a to su: turizam i ugostiteljstvo, građevinarstvo, industrijska proizvodnja, promet, logistika i trgovina. U pojedinim djelatnostima poslodavci otvoreno priznaju da bez stranih radnika ne bi mogli održati sadašnji opseg poslovanja.

Problem koji je veći od samog uvoza radne snage je zašto Hrvatska nema dovoljno vlastitih radnika?

Mnogi smatraju da je uzrok jednostavan i da je riječ isključivo o niskim plaćama. Iako su plaće važan faktor, stvarnost je znatno složenija. Postoji nekoliko ključnih problema:

- Demografski slom

Analitičari upozoravaju da najveći problem Hrvatske nije gospodarstvo nego demografija. Već desetljećima Hrvatska bilježi više umrlih nego rođenih, starenje stanovništva i smanjenje broja mladih koji ulaze na tržište rada.

Drugim riječima, svake godine više ljudi odlazi u mirovinu nego što novih radnika ulazi u sustav. Čak i kada nitko ne bi iselio iz zemlje, Hrvatska bi se suočavala s manjkom radne snage.

- Iseljavanje nakon ulaska u Europsku uniju

Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine otvorilo se veliko europsko tržište rada. Mnogi hrvatski građani odlučili su potražiti bolje prilike u zemljama poput Njemačke, Austrije, Irske i Švedske.

Posebno zabrinjava činjenica da nisu odlazili samo visokoobrazovani stručnjaci nego i građevinski radnici, vozači, kuhari, medicinske sestre i obrtnici. To su upravo zanimanja za kojima danas postoji najveća potražnja.

- Neusklađenost obrazovanja i tržišta rada

Hrvatska istovremeno ima nezaposlene osobe i poslodavce koji ne mogu pronaći radnike. Razlog je često u tome što obrazovni sustav ne proizvodi dovoljan broj kadrova za zanimanja koja gospodarstvo treba. Danas kronično nedostaju:

• električari,
• zavarivači,
• vodoinstalateri,
• keramičari,
• vozači teretnih vozila,
• trgovci,
• medicinsko osoblje,
• kuhari, 
• konobari

S druge strane, određeni studijski programi i obrazovni smjerovi proizvode veći broj kadrova nego što tržište rada može apsorbirati.

Jesu li onda strani radnici problem ili rješenje?

U javnosti se često vode žustre rasprave o tome jesu li strani radnici korisni ili štetni za Hrvatsku. Istina je da postoje argumenti za oba stajališta.

Pozitivne strane

Strani radnici omogućuju funkcioniranje turističke sezone, završetak građevinskih projekata, nesmetan rad logističkog sektora i održavanje gospodarskog rasta.

Bez njih bi mnogi poslodavci morali smanjiti poslovanje ili potpuno odustati od pojedinih projekata. Osim toga, strani radnici plaćaju poreze i doprinose te tako sudjeluju u financiranju javnih usluga i mirovinskog sustava.

Negativne strane

S druge strane, pretjerana ovisnost o stranoj radnoj snazi nosi određene rizike. Ako poslodavci uvijek mogu pronaći jeftiniju radnu snagu iz inozemstva, smanjuje se pritisak na povećanje plaća i poboljšanje radnih uvjeta za domaće radnike. Postoje i izazovi vezani uz integraciju stranih radnika, jezične barijere, smještajne kapacitete i dugoročnu društvenu koheziju.

Najveći problem ipak nije dolazak stranih radnika, nego mogućnost da se njihovim dolaskom prikriju strukturni problemi hrvatskog gospodarstva.

Što bi Hrvatska trebala promijeniti?

Ako želi smanjiti ovisnost o uvozu radne snage, Hrvatska mora djelovati na nekoliko područja istovremeno.

1. Veće plaće kroz veću produktivnost

Plaće se ne mogu dugoročno povećavati administrativnim odlukama. Da bi radnici bili bolje plaćeni, potrebno je povećati produktivnost gospodarstva kroz tehnološki razvoj, automatizaciju, ulaganje u znanje kao i razvoj industrija veće dodane vrijednosti.

Bogate europske zemlje ne isplaćuju visoke plaće zato što to žele, nego zato što njihova gospodarstva stvaraju veću vrijednost po zaposlenom.

2. Rješavanje stambenog pitanja

Za mnoge mlade ljude problem nije samo visina plaće nego i nemogućnost rješavanja stambenog pitanja. Mladi parovi često odgađaju osnivanje obitelji jer ne mogu kupiti stan, pronaći dugoročno povoljan najam i nemaju osjećaj financijske sigurnosti.

Zbog toga bi dostupnije stanovanje moglo imati veći utjecaj na demografiju nego mnoge jednokratne novčane potpore.

3. Jačanje strukovnog obrazovanja

Jedan od najvećih izazova hrvatskog društva jest podcjenjivanje strukovnih zanimanja. Godinama se stvarao dojam da je fakultet jedini put prema uspjehu, dok su zanati izgubili društveni ugled.

Istovremeno upravo su električari, vodoinstalateri, CNC operateri i brojni drugi obrtnici danas među najtraženijim i često iznadprosječno plaćenim zanimanjima.

4. Porezno rasterećenje rada

Povećanje neto plaća ne mora nužno značiti i veći trošak za poslodavce. Jedan dio rješenja nalazi se u poreznim reformama koje bi uključivale mnoge olakšice i koje bi omogućile da veći dio zarađenog novca ostane radnicima.

5. Dugoročna obiteljska politika

Demografski oporavak ne može se postići samo dječjim doplatcima, olakšicama ili jednokratnim isplatama. Mlade obitelji trebaju sigurnost zaposlenja, dostupne vrtiće, kvalitetno obrazovanje, stabilno stanovanje kao i ravnotežu između posla i obiteljskog života. Tek tada se stvaraju uvjeti za veći broj rođenja.

Rasprave o zabrani iseljavanja mladih nakon završenog visokog obrazovanja u Hrvatskoj?

Ovaj prijedlog se povremeno pojavljuje u javnosti kroz rasprave i debate, a stanovništvo je podijeljeno. Scenarij je jednostavan: država financira školovanje, a mladi nakon završetka obrazovanja odlaze živjeti i raditi u inozemstvo.

Iako takva ideja na prvi pogled djeluje logično, ona bi bila teško provediva jer je Hrvatska članica Europske unije, a sloboda kretanja radnika jedno je od temeljnih europskih prava. Osim toga, zabrane rijetko rješavaju uzroke problema. Mnogo je učinkovitije stvoriti uvjete zbog kojih će mladi željeti ostati ili se nakon nekoliko godina rada u inozemstvu vratiti u Hrvatsku.

Određeni modeli već postoje kroz stipendije i financiranje specijalizacija, gdje korisnici dobrovoljno prihvaćaju obvezu rada u Hrvatskoj određeni broj godina ili vraćaju dio uloženih sredstava.

Kako su druge zemlje riješile sličan problem?

Zanimljivo je da su mnoge srednjoeuropske zemlje prolazile kroz slične procese. Poljska, Češka i Slovačka također su izgubile velik broj stanovnika nakon ulaska u Europsku uniju.

Međutim, rast gospodarstva, povećanje plaća i poboljšanje životnog standarda postupno su doveli do toga da se dio iseljenika počeo vraćati. To pokazuje da iseljavanje nije nužno jednosmjeran proces.