Kada je Europska komisija objavila Cloud and AI Development Act, zakonodavni okvir kojemu je cilj smanjiti ovisnost europskih vlada i vojski o američkoj računalnoj infrastrukturi, zvučalo je logično.

Kritični sustavi ne bi smjeli ovisiti o dobavljaču koji sjedi na drugom kontinentu i podliježe tuđim zakonima. Protiv ideje o smanjenju ovisnosti nisu prvi digli glas zagovornici čvrste veze s Washingtonom a ni sami američke tehnološke kompanije, nego oni koji bi tu suverenost trebali braniti oružjem.

Prema pisanju Financial Timesa, najglasniji otpor Bruxellesu dolazi od samih obrambenih dužnosnika. Oni poručuju: pokušaj da se Europa otrgne od američke tehnologije mogao bi, baš u ovom trenutku, proizvesti veći rizik nego onaj koji uklanja. Nije riječ o tome da se ne slažu s ciljem, ne slažu se s rokom.

Kralježnica koju nije moguće presaditi

U središtu rasprave je oblak. Amazon Web Services, Microsoft Azure i Google Cloud danas drže golem dio podataka i aplikacija europskih vlada i ministarstava obrane. Na tim platformama vrte se logistika, kadrovske evidencije, obavještajna analiza, simulacije i obuka. Riječ je o infrastrukturi na kojoj vojska svakodnevno diše, a ne o pozadinskom uredskom alatu koji se zamijeni preko vikenda.

Jedan od sugovornika lista slikovito je opisao FT-u dubinu problema: „Europa je već kupila i ugradila kralježnicu američkih tehnoloških tvrtki, a presaditi je bez usmrćivanja pacijenta jednostavno nije izvedivo.“ Metafora nije pretjerana. Kada Airbus dio svojih aplikacija seli s AWS-a na francuski Scaleway, to se prodaje kao dokaz da europski put postoji, no zapravo je riječ o pomno odabranom, djelomičnom preseljenju, a ne o velikom rezu.

Osam do deset godina zaostatka

Dužnosnici koje FT citira zaostatak Europe u obrambenim platformama u oblaku i umjetnoj inteligenciji procjenjuju na osam do deset godina. 

Europa nema hiperskalne podatkovne centre u dovoljnom broju, a pristup naprednim akceleratorima za umjetnu inteligenciju joj je ograničen. Nvidijini čipovi, koji tu računicu čine mogućom, i sami su američki i podliježu izvoznoj kontroli Washingtona. Drugim riječima, čak i kada bi Europa htjela izgraditi vlastiti sloj umjetne inteligencije za obranu, temeljni silicij za koji bi ga gradila dolazi kroz vrata koja Amerika može zatvoriti.

F-35 i ugrađeni američki mozak

Najizravniji primjer je lovac pete generacije. Američki oblak sjedi u samom srcu F-35, od sustava za održavanje i planiranje misija do sigurnih komunikacija i takozvanih mission data datoteka. Europski operateri, a to su Velika Britanija, Italija, Nizozemska, Norveška, Danska, Finska, Njemačka, Poljska i Belgija, ne mogu samostalno voditi ni nadograđivati svoje flote bez američke potpore.

Poanta koju iznosi nekadašnji visoki dužnosnik NATO-a Camille Grand ovdje je presudna: nijedna zemlja neće baciti svoj F-35 zbog pitanja digitalnog suvereniteta. Ovisnost je ugrađena u avion prije nego što je poletio, pa rasprava o suverenosti završava ondje gdje počinje planiranje reda letenja.

Zajednički rat traži zajedničke podatke

Ako oblak i avioni čine tijelo problema, interoperabilnost je njegov živčani sustav. Standardizacija unutar NATO-a, od podatkovnih linkova poput Link-16 do arhitektura u stilu JADC2, uvelike počiva na američkim sustavima. Dužnosnik NATO-a James Appathurai poentira: da bi zemlje NATO-a zajedno ratovale i pobjeđivale, moraju besprijekorno i brzo razmjenjivati podatke.

I tu je problem. Ako Europa za svoje najosjetljivije sustave dopusti samo domaću tehnologiju, saveznici će teže surađivati baš onda kada im to najviše treba, u pravom ratu s Rusijom. Ono što jednu vojsku čini samostalnom može ostalima otežati zajedničko djelovanje.

Prekidač, a ne kvaliteta

Obrambene dužnosnike ne plaši inferiorna tehnologija, nego mogućnost da im pristup bude uvjetovan. Finska ministrica vanjskih poslova Elina Valtonen govori: "Cilj nije posjedovati svaki dio umjetne inteligencije, nego osigurati da nijedan kritičan dio ne može jednostavno biti isključen."

Strah je konkretan

Bojazan od isključivanja nije nategnuta. Američki zakoni poput CLOUD Acta i FISA-e 702 otvaraju Washingtonu pristup podacima i prostor za pritisak, a popis dobavljača za najosjetljivije sustave i sam se gotovo uvijek ide istim kompanijama. Europski raketni programi, od Meteora do IRIS-T-a, oslanjaju se na komponente američkog podrijetla podložne ITAR-u, američkom režimu kontrole izvoza vojne opreme, što znači da Washington može staviti veto na ponovni izvoz, pa i na krajnju upotrebu. Njemačka i Nizozemska najavljuju kupnju Tomahawka. GPS i dalje nosi vojnu navigaciju, dok europski Galileo svoju vojnu inačicu PRS još nije uveo u punom opsegu.

Zamka rokova

Na kraju sve se svodi na kalendar. Komisija se očito kladi na to da će zakonodavstvo trajati godinama i da će europskoj industriji, po predlošku Airbusa i Scalewaya, kupiti vrijeme da sustigne zaostatak. Problem je što se taj mirni raspored sudara s rasporedom naoružavanja. Europi sposobnosti trebaju u ovom desetljeću, a najjeftiniji, najbrži i najsposobniji put do njih i dalje dolazi s one strane bare.