U Sjedinjenim Državama podatkovni centar je iz infrastrukture pored koje se prolazi bez puno razmišljanja prešao u simbol pobune i otpora, u klasičnom NIMBY maniru, po logici „samo ne u mojem dvorištu".

Budući da Amerikanci ne znaju kako se boriti protiv umjetne inteligencije, bore se protiv onoga što od nje mogu vidjeti i dodirnuti, a to su golemi hangari bez prozora, puni servera. Anketa iz lipnja pokazala je da bi tek 14 posto Amerikanaca podržalo gradnju podatkovnog centra u vlastitoj zajednici. Najčešći razlog otpora nije buka ni izgled, nego voda: u više od 40 posto spornih projekata problem je bila potrošnja vode za hlađenje. Pa kamo onda krenuti, pitanje je koje investitori i cijela AI industrija postavljaju ovih dana?

Od nordijskog leda do niske orbite

Nordijske zemlje, Švedska, Norveška i Finska, nude gotovo stopostotno obnovljivu mrežu, hladan zrak i jeftinu struju. Grenland se u geopolitičkim analizama spominje kao nova Sueska prevlaka, sjecište arktičkih plovnih putova, podmorskih kabela i energetskih koridora pod NATO-ovim kišobranom, premda gradnja megavata ondje stoji gotovo dvostruko više nego u Virginiji. Latinska Amerika se otvara u nizu: Amazon gradi u Čileu, Google u Urugvaju, Paragvaj najavljuje projekt s tajvanskim novcem.

Mjesto gdje nema nikoga tko bi prosvjedovao

Argentinska Patagonija, kraj poznat po nazubljenim vrhovima, pustinjskim ravnicama i ledenjacima koji se lome u jezera, ovih tjedana ne privlači planinare nego izviđače hyperscalera. Reuters je početkom rujna izvijestio kako energetska tvrtka Pampa Energía u pokrajini Neuquén proučava podatkovni centar koji bi trošio do 500 megavata struje iz obližnjeg nalazišta škriljevačkog plina Vaca Muerta, jednog od najvećih na svijetu. Investitori, doznaje se, prvo žele mali pilot od dvadesetak megavata, pa tek onda šire. OpenAI je još lani najavio da će s lokalnom tvrtkom Sur Energy graditi centar vrijedan do 25 milijardi dolara. Green Capital u susjednom Chubutu zakupljuje više od 1300 četvornih kilometara zemlje za vjetroelektrane i solare, s idejom da izgradi kapacitet do tri gigavata i pritom se uopće ne spaja na nacionalnu mrežu.

Ono što Patagoniju čini privlačnom nije samo hladna klima koja snižava troškove hlađenja i jeftina energija. Privlačna je i zato što ondje, za sada, nema nikoga tko bi prosvjedovao, što je očito najvažnije u ovom osjetljivom političkom trenutku.

A kad ni to nije dovoljno daleko, tu je i orbita. Očekuju se prvi mali orbitalni podatkovni centri već 2027. ili 2028., a ured američkog Kongresa za reviziju (GAO) u proljetnom je izvješću tu ideju ocijenio tehnički zamislivom, ali daleko od dokazane: hlađenje u vakuumu ostaje neriješeno, a solarne bi ploče za ozbiljan sustav morale biti veće od svega dosad sastavljenog u svemiru. Spominju se i podmorski i podzemni centri. Svaka od tih adresa rješava po jedan problem, struju, hlađenje, sigurnost ili susjede, i uglavnom prešućuje jedan drugi.

Tehnički problem je za sada nepremostiv

Podatkovni AI centar nije jedna vrsta posla nego dvije, a razlika među njima presuđuje gdje je poželjno graditi. Treniranje modela je energetski problem. To su golemi paketni izračuni koji tjednima melju podatke, ne razgovaraju s korisnikom i ne mare koliko su daleko. Takav posao doista može otići na kraj svijeta, u Patagoniju ili na sjever Skandinavije, gdje ima jeftine struje i hladnoće. Inženjeri to i otvoreno kažu: odabir lokacije za treniranje je pitanje struje.

Zaključivanje je, naprotiv, problem lokacije, i tu počinju muke bijega. To je svaki upit chatbotu, svaki generirani dokument, svaki odgovor i odluka koju model donese u stvarnom vremenu. Takav posao mora biti blizu korisnika jer korisnik čeka odgovor. A tu na scenu stupa fizika: signal kroz optičko vlakno putuje otprilike pet mikrosekundi po kilometru, jer je indeks loma stakla oko 1,47, pa je brzina u vlaknu oko 204.000 kilometara u sekundi, i tu se u ovom tehnološkom trenutku ništa ne da optimizirati. Upit iz Zagreba do servera u Patagoniji i natrag prošao bi desetke tisuća kilometara, što se mjeri u stotinama milisekundi. Za stvar koja treba djelovati trenutačno, to je vječnost.

Mora se ostati  gdje su ljudi

Nevolja za pobornike bijega je financijske naravi, jer se zarada sve više temelji na vrsti posla koju industrija umjetne inteligencije priželjkuje: opsluživanju klijenata koji plaćaju servis. Deloitte u izvješću TMT Predictions 2026 procjenjuje da će zaključivanje ove godine pokretati oko dvije trećine cjelokupnog AI izračuna, nakon što je 2023. bilo tek trećina, a 2025. otprilike polovica. Analiza Structure Researcha ide dalje: zaključivanje raste stopom od 79 posto godišnje do 2030., naspram 25 posto za treniranje, pa bi do kraja desetljeća na njega moglo otpasti oko 80 posto ukupne AI infrastrukture. McKinsey je u procjenama oprezniji, ali i on potvrđuje: zaključivanje bi do 2030. trebalo postati dominantno opterećenje. Kako god se broji, dio industrije koji zapravo zarađuje, onaj koji svakodnevno opslužuje korisnike, korporativne i pojedinačne, mora ostati točno ondje gdje su ljudi. A ondje gdje su ljudi, ondje su i prosvjedi.

Ako je latencija prvi zid, drugi je goli manjak infrastrukture, i Patagonija za njega nudi zoran primjer. Argentinska komunikacijska agencija tek najavljuje gradnju druge točke za prihvat podmorskog optičkog kabela kako bi regiju uopće učinila prihvatljivom za podatkovne centre. Green Capitalov plan da se u Chubutu potpuno zaobiđe nacionalna mreža znači da se sve, od proizvodnje struje do priključka, mora izgraditi ni iz čega. To nije proizvod koji čeka kupca, kako je za Reuters sažela jedna konzultantica, nego nešto što tek netko mora izgraditi.

Ispada da tvrtke traže mjesto s puno energije i bez ijednog čovjeka, a grade uslugu koja živi od toga da bude tik uz ljude.