Zamalo minula 2018. u stranice povijesti ostat će upisana kao godina kad su OLED televizori napokon dospjeli do širokih masa. Premda je sama tehnologija s nama odavno, cijena joj je bila takva da si velike OLED ekrane nije mogao priuštiti gotovo nitko. Međutim, ove godine se to promijenilo, do te mjere da će svatko tko kupuje televizor više srednje klase u užem izboru imati model s OLED tehnologijom prikaza. Štoviše, vrlo je izgledno da ćete upravo OLED naposljetku i kupiti, radije nego neki od LCD-ova, budući da je tehnološkim karakteristikama OLED-a zaista teško odoljeti.

Jedini svjetski proizvođač OLED panela je LG. Premda vam to sami neće naglasiti, LG-jeve OLED ekrane koriste svi ostali proizvođači OLED televizora, kao što su Sony, Panasonic, Philips i Toshiba. S ove liste najvećih očito izostaje Samsung, a razlog je jednostavan – Samsung ne nudi OLED televizore, već posljednjih nekoliko godina svoj televizorski biznis gradi na takozvanim QLED ekranima. U smislu tehnologije prikaza, QLED televizori u suštini su LCD-ovi, a iz sličnosti u nazivima (QLED – OLED) sasvim je očita Samsungova želja da slabije upućeni kupci misle da se radi o OLED-ovima. Mnogi ovo (s pravom) doživljavaju kao neki oblik Samsungovog priznanja da je OLED naprosto superiorna tehnologija prikaza slike.

Činjenica da sam proizvodi OLED panele LG-u je omogućila da ove godine ponudi najpovoljniji OLED televizor na tržištu – izvrsni model B8, koji se u 55-inčoj varijanti u domaćim trgovinama može pronaći za manje od 10.000 kuna (na akcijama i ispod 9.000 kuna). Osim toga, tvrtkin model C8 brojni su mediji, usko specijalizirani za televizore, proglasili televizorom godine, radi kombinacije izvanrednih performansi, kvalitetnog softvera i doista zamamne vanjštine. Premda sam LG i neki konkurenti trenutačno nude hardverski još moćnije OLED-e, C8 je krunu ponio radi ponajboljeg balansa mogućnosti i cijene odnosno sposobnosti da u svakom pogledu stoji uz rame najskupljim televizorima na tržištu.

Individualna kontrola piksela

U slučaju da još uvijek niste pomnije istražili problematiku OLED-a i razliku ove tehnologije prikaza u odnosu na LCD, proći ćemo kroz nekoliko njenih tehnoloških karakteristika. Ove informacije nesumnjivo će vam biti korisne ako planirate kupovati novi televizor u narednim godinama, jer je sasvim jasno da će OLED-i u narednom periodu još agresivnije izgurati LCD-ove iz svih razgovora o najboljoj slici za naše dnevne boravke.

OLED je skraćenica od Organic Light Emitting Diodes. Već se, dakle, u nazivu tehnologije krije njena fundamentalna razlika u odnosu na LCD (Liquid Crystal Display). Dok se LCD ekrani sastoje od milijuna piksela za čije osvjetljavanje moramo koristiti neku vrstu pozadinskog osvjetljenja – danas to u pravilu biva LED osvjetljenje, zbog čega LCD televizore mnogi također nazivaju LED televizorima – svaki piksel kod OLED panela osvjetljen je individualno, sam za sebe. Drugim riječima, OLED televizori ne posjeduju pozadinsko osvjetljenje, stoga troše manje energije, mogu imati tanja kućišta te, najvažnije, nemaju nijedan potencijalni problem televizora s pozadinskim osvjetljenjem, poput neujednačene svjetline po površini ekrana i nedovoljno fine kontrole svjetline u scenama. Ako na trenutak razmislite o kompleksnosti scena u filmovima, serijama i igrama koje gledate i igrate, brzo će vam postati jasno zašto je poželjno su pikseli obasjani na individualnoj razini, umjesto da se svjetlost kroz njih propušta s rubova ekrana ili, u najboljem slučaju, putem zona na koje je pozadinsko osvjetljenje podijeljeno (takozvani FALD – Full Array Local Dimming). Premda se FALD smatra vrhuncem osvjetljenja LCD televizora, čak će i najbolji televizori s FALD-om piksele još uvijek osvjetljavati po zonama i neće imati mogućnost regulacije svjetline svakog pojedinog piksela, kao što je to slučaj kod OLED tehnologije.

Individualna kontrola svjetline piksela kod OLED ekrana sa sobom donosi još jednu odličnu karakteristiku – kad se u sceni traži prikaz potpuno crne boje, piksel će jednostavno ostati isključen, svjetlina će mu imati vrijednost apsolutne nule. To OLED televizorima daje mogućnost prikaza "beskonačnog" kontrasta. Nijedan LCD televizor crnu boju ne može prikazati s vrijednošću od potpune ništice, iz jednostavnog razloga što prisutnost pozadinskog osvjetljenja to ne dozvoljava.

Pikseli OLED panela postavljeni su vrlo blizu površine ekrana, a to blagotvorno utječe na kutove gledanja, koji kod OLED panela uredno sežu do punih 180°. Ovu ćete karakteristiku znati cijeniti kad pred televizor posjednete više ljudi, budući da će slika svim gledateljima izgledati jednako dobro. Mnogi moderni LCD televizori, ma koliko dobru sliku mogli prikazati, nerijetko upravo ovdje podbacuju – slika izgleda odlično onome tko sjedi u ravnini sredine ekrana, no već mali pomaci ulijevo i udesno rezultiraju pojavom bloominga (efekt "maglice" oko svijetlih objekata na tamnoj podlozi) i promjenom percepcije svjetline i boja.

Poput svake druge tehnologije, OLED ima nekih teoretskih nedostataka, koje LG s neprestanim poboljšanjem svojih panela adresira i uspješno rješava. Dugo se pričalo o njihovoj nemogućnosti da postignu dovoljno visoku svjetlinu za istinski kvalitetan prikaz HDR sadržaja, no to više nije stavka – ovogodišnji OLED paneli uredno postižu svjetlinu od preko 1.000 cd/m². Drugi dugogodišnji kamen spoticanja bila je cijena, koja se agresivno obara efikasnijim metodama rezanja OLED panela odnosno boljom iskoristivošću sirovine. Najzad, tu je najrazvikaniji minus – takozvani burn-in, efekt trajne "zapečenosti" slike u piksele. Do njega može doći u slučaju dugotrajnog prikaza statičnih elemenata na ekranu, poput logoa televizijskih kuća. Pojam burn-ina treba razlikovati od takozvanog image retentiona (retencija slike). Retencija slike je efekt gdje se upečatljivi elementi slike privremeno zadržavaju na ekranu, nakon što se scena već promijenila. Premda retencija slike može dovesti do burn-ina ili barem indicirati gdje bi se burn-in s vremenom mogao pojaviti, razlika između ove dvije pojavnosti upravo je njihova trajnost – retencija slike je privremena, a burn-in permanentan (ili barem izrazito dugotrajan).

No je li burn-in uopće nešto čega se postojeći i budući vlasnici OLED televizora trebaju plašiti? Premda im bojazan nije sasvim neopravdana, jer do burn-ina u određenim uvjetima može doći, maratonski test jednog od najpoznatijih svjetskih medija specijaliziranih za televizore, čuvenog Rtingsa, pokazao je da se burn-in uočava samo na televizoru koji je neprestano vrtio CNN-ov televizijski kanal, i to nakon 5.000 sati rada. Drugim riječima, ako na vašem OLED televizoru čitavo vrijeme gledate jedan televizijski kanal, osam sati dnevno, tada bi se na njegovom ekranu nakon pola godine doista mogao početi nazirati trajno "zapečen" logo dotične televizijske kuće. S druge strane, nijedan televizor na Rtingsovom testu, na kojem su se izvodili kombinirani sadržaji (televizijski kanali, filmovi, serije, igre) – a upravo su oni najbolje simulirali uobičajeno svakodnevno korištenje – još uvijek nisu pokazali naznake burn-ina.

S izvanrednim kontrastom, prekrasnim bojama, kontrolom svjetline i boje na razini piksela, širokim kutovima gledanja, tankim kućištima i sve razumnijim cijenama, OLED televizori su na najboljem putu da stasaju u jedinu vrstu televizora koje će iole zahtjevniji korisnici uopće razmatrati. LCD tehnologija nudi mnogo, ali u svojim temeljima jednostavno ne raspolaže adutima kojima bi mogla odgovoriti na ono što OLED čini toliko poželjnim.