Na svijetu ne postoji ništa što je istovremeno toliko skupo i toliko ponižavajuće kao putovanje na prekooceanskom letu u ekonomskoj klasi. Napisao je to u jednoj svojoj genijalnoj knjizi Anthony Bourdain i svake godine se sjetim tog citata kada sjedam u avion za Las Vegas. Zastrašujuće je koliko je u pravu - da je vađenje umnjaka skupo, možda bi se, eventualno, moglo mjeriti sa spomenutom situacijom...

Jučer sam desetu godinu za redom putovao u Las Vegas, no ovaj put sam pronašao opciju koja nije baš toliko nepodnošljiva - zato što sam se, konačno, odlučio NE putovati Lufthansom. Ta njemačka kompanija ima dobre konekcije sa SAD-om i naći ćete puno dobrih letova do New Yorka, LA-ja, San Francisca i drugih velikih gradova, no do Las Vegasa ne leti direktno iz Europe. To znači da je put Lufthansom (ili bilo kojom aviokompanijom iz Star Alliance grupacije) iz Zagreba do Vegasa podrazumijevao dva presjedanja i - u realnosti - barem 24 sata od izlaska iz kuće do ulaska u hotelsku sobu.

Ranijih godina isplatilo se, međutim, inzistirati na takvom letu. Star Alliance je raskošno nagrađivao korisnike loyalty programa na prekooceanskim letovima - osim velike količine milja koja bi vam već s jednim takvim letom osigurala barem polovicu potrebnih bodova da steknete status frequent flyera, jednom kada bi ga stekli mogli ste ga koristiti za bolje sjedalo u avionu, ulaske u loungeve po aerodromima, preskakanje dugih redova na check-inu, a mogli ste i besplatno "čekirati" dvije putne torbe... Benefiti su to koji su meni bili vrijedni nešto nekomotnije konekcije na relaciji Zagreb - Las Vegas.

S godinama je Lufthansa malo-po-malo otežavala održavanje statusa frequent flyera. Svake godine se za letove dobiva sve manje milja, pa čak i za ove prekooceanske. Da biste danas stekli (ili održali) takav status - morali bi letjeti u SAD barem pet puta godišnje, ako odabirete povoljnu ekonomsku klasu. Istovremeno, mnogi benefiti - poput prenošenja dvije torbe i ulaska u sve loungeve - su nestali, pa grčenje da status uopće imate više niti nema smisla.

U rukovanju prtljagom na letovima s dva presjedenja u Lufthansi su postali "sposobni" otprilike kao Overseas Express

Uz sve to, Lufthansa mi je - kao da to rade namjerno - skoro svake godine gubila prtljagu. Stizala bi par dana iza mene, dok je ne pronađu. U rukovanju prtljagom na letovima s dva presjedenja postali su "sposobni" otprilike kao Overseas Express u isporuci božićnih pošiljki. Služba za korisnike im je, uz to, bezobrazna, bahata, nedostupna...

Zbogom Lufthansa, uspjeli ste ionako skupo i ponižavajuće iskustvo učiniti još jadnijim. Nikad više.

Ove sam godine letio British Airwaysom. Zagreb - London, pa dva sata layovera i onda direktno London - Las Vegas., starim dobrim Boeingom 747, u ekonomskoj klasi. Sve skupa, putovanje od 15-ak sati, s tim da nisam polijetao iz Zagreba u 6 ujutro kao prijašnjih godina, nego u podne, dakle naspavan, najeden, normalan...

British ima neke mušice koje nerviraju, no ima i fini Gordon's gin u neograničenim količinama, koji sjedenje u ekonomskoj klasi ipak čini kudikamo ugodnijim i zabavnijim. Klopa je također neloša - simpatično je da pred kraj leta dijele "presavijenu pizzu" i da možete dobiti repete koliko god puta želite. Izbor filmova je drastično manji nego u Lufthansi, ali su neusporedivo bolje probrani - pogledao sam dva-tri solidna, dok me Gordon's nije dovoljno dekoncentrirao...

Najbolja stvar - kada sletiš s Brtishem, odmah si u Vegasu, a ne na nekom JFK-u ili LAX-u gdje slijeće desetke aviona iz cijelog svijeta svaki sat, čineći redove za kontrolu vize takvima da se katkada u njima stoji i po dva ili tri sata. U Houstonu i Philadelphiji sam tako prijašnjih godina - čekajući da mi pregledaju vizu - popušio sljedeći let, onaj za Las Vegas, što bi za dodatnih par sati odužilo putovanje. Ovako, sletiš u Vegas, gdje inozemni avioni slete svega par puta dnevno, pa u redu za pregled vize čekaš samo 10-ak minuta i ne moraš letjeti dalje Unitedom (Lufthansinim partnerom u SAD-u). United je nešto kao američki Čazmatrans...

Sletivši u Las Vegas, prvi put u deset godina nisam bio pregažen, sjeban, jadan i nikakav. Uber ovdje funkcionira besprijekorno i vožnja s aerodroma do hotela stoji 15-ak dolara, dakle isto kao i u Zagrebu. Kao i svake godine, s mojim frendovima koji uvijek putuju samnom u Vegas, Bojanom iz HT-a i Ljubom, potpredsjednikom EISA-e, otišao sam na klopu - neka CES još malo pričeka, ionako se tek sutra otvara - odlazak na večeru u Vegasu ionako je uvijek posebno iskustvo prepuno neočekivanih iznenađenja ako ste spremni maknuti se sa Stripa, glavne ulice gdje su samo razvikani i fensi restorani...

Somellier nam je rekao da se više isplati uložiti u bocu vina koje smo pili nego u Bitcoin - cijena mu raste brže

Odabrali smo talijanski restoran u kojem je glavni chef proglašen najboljim chefom u Vegasu u 2017. godini. Radi se o obiteljskom restoranu, nimalo razvikanom (usprkos toj nagradi), gdje se hrana priprema "po domaće", gdje se sva tjestenina proizvodi "in house" i gdje se koriste najbolja talijanska maslinova ulja. Uz to, restoran drži do svoje vinske liste više nego do bilo kakve nagrade, pa je iskustvo klope i vina u Ferraro'su takvo da se pamti cijeli život.

Neočekivani moment - naš poslužitelj bio je Hrvat. Labinjanin Zoran koji već 30 godina živi u Americi. Imao je svoj restoran u New Yorku, no kada ga je stres koštao zdravlja, odlučio ga je prodati i doći u Vegas raditi kao poslužitelj za "ključne goste" upravo u ovakvom restoranu - kod kojeg je iskustvo gosta najvažnija stvar na svijetu. Naići na Hrvate u Americi nije ništa neobično, no u razgovoru sa Zoranom doznao sam da poznaje moga tatu! Odlučili smo se za "tasting menu", pa pogledajte što smo jeli na fotkama s mojeg Facebooka - između ostalog, probali smo i vino za koje sommelier kaže da predstavlja bolju investiciju od Bitcoina!

Nakon klope - "uživanje" u jat-lagu... Kako to obično biva, došao sam u sobu, debelo iza ponoći, sada već ozbiljno iscrpljen, spremio se za spavanje, zaspao kao klada i probudio se za tri sata... Slijedi zombi-faza prilagođavanja vremenskoj razlici od 9 sati i adrenalin CES-a koji će me, kao i svake godine, ipak držati budnim.