Prije nego nego nastavimo o avionima koji se nude na natječaju koji je raspisala RH, recimo da nabava vojne opreme, bez obzira koja je država provodila, uvijek vođena najvećim dijelom političkim i geopolitičkim kriterijima, a tek na drugom (ili dalekom drugom) mjestu su tehnički i ekonomski kriteriji koji odlučuju što od ponuđenoga odabrati. Nije to tako samo u nas ili u Europi već svugdje u svijetu i vrijedi za svaki komad opreme koju države i njihove vojske nabavljaju: od čizama i donjeg rublja, preko osobnog naoružanja pa do borbenih aviona.

Rekavši sve to, ovo ne znači da od ponuđenoga nema objektivno optimalnog odabira, bilo po čisto tehničkim ili operativnim kriterijima. Također, ne znači da su sve informacije javno dostupne o svim avionima kompletne ili posve točne, pa je moguće da neki podatak koji javno cirkulira i na koji se mi pozivamo nije točan ili posve točan.

Ukratko, ovaj i sve ostale tekstove u javnim glasilima na ovu temu uzmite s određenom rezervom – iako su pisani u najboljoj vjeri (barem za ovaj naš znamo da je sigurno tako), moguće je da sve činjenice u trenutku pisanja nisu bile poznate.

Prvo krećemo s najjeftinijom od četiri ponude, onom za polovne izraelske F-16.

Izrael – F-16 C/D Barak 2020

Osnovna, odnosno prva verzija F-16 Fighting Falcona nosila je oznaku A, Block 1, a podvarijanta je nosila oznaku B i radilo se o trenažnom avionu s dva sjedala - za instruktora i učenika. Kasnije verzije C i D nastavljaju u tom pravcu pa je C (iz koje je nastao izraelski Barak) jednosjed, a D je trenažni dvosjed, ali se u osnovi radi o istoj varijanti F-16.
Prve dvije varijante, A i B, nose i dalje iste oznake ako su prošle nadogradnje Block 5, 10 i 15, a varijante koje su prošle nadogradnje Block 25, 30/32, 40/42 i 50/52 se smatraju toliko različitima od verzija A i B da usprkos tome što su „život“ započele kao jedna od tih dviju verzija, dobivaju oznake C i D.

Ovo spominjemo jer su Izraelci bili među prvima koji su pored Amerikanaca dobili rane modele F-16 A/B, s početka 80-tih, dakle zmajevi (tijela aviona – airframe) mogu dijelom ili posve dolaziti iz 80-tih, a nositi oznake C i D kao da su iz druge polovice 80-tih ili čak iz 90-tih.

Suprotno općem mišljenju, neki konkretan primjerak zrakoplova nema rok trajanja. Pojedine komponente imaju takozvane resurse koji su obično definirani u satima leta (ali može i u godinama korištenja, što prvo dođe, ili u brojevima slijetanja i polijetanja ili nekim drugim parametrima) i većina ih se može mijenjati i obnavljati pa tako i dalje imamo DC-3 transportere koji su korišteni još u Drugom svjetskom ratu, a koji veselo i posve legalno lete diljem svijeta, ponajviše u Sjevernoj i Južnoj Americi. Ako ih se redovito održava, a resursi sukladno pravilima i knjizi održavanja zamjenjuju – nema načelnih razloga da ne lete. U realnom životu, pak, razlozi što veterani ipak ne lete su uglavnom komercijalne i tehničke odnosno praktične prirode – stariji zrakoplovi obično su manje isplativi za letenje; teže je naći obučene instruktore, pilote i mehaničare i rezervne dijelove, a  u slučaju konkretnog primjera DC-3 transportera koji koristi tzv. „avgas“ kao gorivo za avionske klipne motore, teško je doći i do njega u odgovarajućim količinama na komercijalnim letovima jer se avijacija prebacila na turbine i turboelisne avione koji koriste mlazno gorivo, šire dostupno – na svakom aerodromu.

Dakle, to što je neki zmaj napravljen 1980., ne znači da je avion sada neupotrebljiv ili neletljiv, međutim, u slučaju izraelske ponude, tu ima još problema.

Izraelsko ratno zrakoplovstvo (Heyl Ha'avir, odnosno kako se sada zovu „Zračne i svemirske snage“ - Zroa HaAvir VeHahalal) oduvijek je imalo posebne zahtjeve za naoružanje i opremu koju kupuju ili dobivaju od svojih američkih saveznika, pa su tako izraelske verzije Falcona od početka bile vrlo prepoznatljive po dorzalnoj nadogradnji i repnom kućištu za elektroniku (mnogi, pogrešno, smatraju da se radi o kućištu kočionog padobrana, kao kod norveških Falcona), a kasnije su dodavani i konformni vanjski tankovi koji su pored podvjesnih uvelike povećali borbeni domet i transportni dolet originalnog F-16.

Također su repne površine povećane (kasnije je ova preinaka stavljena i na tvorničke F-16) i s ojačanim ramenjačama u krilima radi nošenja većeg tereta, a pored svih ovih tvorničkih preinaka, Izraelci su uvijek vodili računa da je veliki dio elektronike i avionike u njihovim borbenim zrakoplovima baš njihov.

Ovo je za izraelski specifični slučaj vrlo mudra odluka jer u slučaju izolacije i/ili nesusretljivosti partnera mogu računati na vlastite resurse bez vanjske ovisnosti. Također, pokazalo se u realnim situacijama, u Prvom zaljevskom ratu ponajprije, da Izraelci imaju razloga ne oslanjati se posve na saveznike. Primjerice, kada su Iračani za odmazdu balističkim raketama bombardirali Izrael od kojega su Amerikanci zbog svojih arapskih saveznika u regiji tražili da ostane neutralan, Izraelcima su i za svaki slučaj odlučili ne dati IFF kodove svojih i savezničkih aviona ako Izraelci usprkos dogovoru odluče krenuti u odmazdu protiv Iračana.

Pored ovakvih problema, već desetljećima postoji teorija da se napredna elektronika u vojnim, ali i u putničkim avionima, može daljinski onesposobiti od strane proizvođača, pa – ako je točna – razumljivo je da korisnici žele imati nadzor nad njom.

Ono što nam Izrael nudi je prerada po programu iz 2011. kada su odlučili nadograditi svoje modele C/D (Block 30 i block 40) u rang F-16I Sufa koji je, pak, namjenski građen F-16 D za Izrael, a osnova je Block 52+ MLU s izraelskom elektronikom i dodacima. Dogradnje su dovršene 2014. tako da su sada najmlađi Baraci stari barem 6, a najviše 9 godina korištenja u ratnim i poluratnim uvjetima.

Ovo sve spominjemo jer u slučaju nabavke 12 izraelskih zrakoplova (koja po svemu sudeći nije previše izgledna opcija) na osnovnu cijenu po kojoj nam se nude, treba dodati i značajnu svotu za zamjenu izraelske vlastite elektronike i avionike američkom. Kolika bi ta svota bila, teško je procijeniti, ali moguće je da govorimo o pola milijarde dolara i to za zrakoplove koje bi na koncu i dalje imali doplerski radar iz 80-tih, nasuprot AESA radara elektronsko upravljane matrice daleko veće agilnosti, razlučivosti, dometa i mogućnosti istodobnog osmatranja i nišanjenja većeg broja meta.

U odnosu na prethodni natječaj koji je dobila baš izraelska ponuda, a gdje su Amerikanci odmah rekli da nikakve preinake na izraelskim baracima za naše potrebe neće raditi (ali naša vlada i ministri do kraja natječaja nisu imali pojma o tome), ovog puta smo dobili jamstvo da hoće, ali prvenstveno zbog toga što se ovo čini najlošijom i najmanje izglednom ponudom za prihvaćanje.

Usput, ono „2020“ u imenu Baraka je izraelski „rok trajanja“ za ovu platformu zadan prije 11 godina, 2009., jer su smatrali da je nakon toga roka (ove godine) tehnologija prestara da bi se dalje nadograđivala.

​

Sutra: F-16 Falcon Block 70