Iako će nas svakodnevni natpisi u medijima uglavnom podsjećati na sve što je loše u svijetu, današnji ljudski život je, prema svim relevantnim parametrima, sigurniji i kvalitetniji nego ikad prije u povijesti čovječanstva. Prema dostupnim podacima, živimo u prosjeku nešto više od 70 godina, broj poginulih u nasilnim sukobima je u stabilnom padu, kao i broj gladnih i siromašnih (izvor: link).

Istovremeno, i na prvu možda paradoksalno, u razvijenom svijetu sve je glasniji tzv. prepperski pokret, svojevrsna subkultura ljudi koji se aktivno pripremaju za ono što nazivaju TEOTWAWKI (The End Of The World As We Know It). Pokret je najviše prisutan u SAD-u, pretpostavljene brojke se vrte u milijunima, a pripreme (prepping) uključuju sve od višemjesečnih i višegodišnjih zaliha hrane i vode, učenja samoobrane i tehnika samoodrživosti, pa sve do izgradnje ili kupovine podzemnih skloništa i arsenala oružja dostatnog za jednomjesečnu okupaciju manjeg grada. Jesu li paranoični, jednostavno skroz ludi, ili nešto treće, te što ih (možda) pokreće?

Šira javnost se sa prepperima upoznala prvenstveno kroz iznimno popularni serijal Doomsday Preppers, kojeg je National Geografic emitirao od 2011. do 2014. Kako to biva sa onime što se smatra ''dobrom televizijom'', odabrani su očigledno ekstremniji primjeri pojedinaca koji su većinu dnevnih aktivnosti posvetili pripremi sebe i svoje obitelji za ono što smatraju neizbježnim. Ekonomski kolaps, mega-tsunami, globalni EMP napad - tek su neki od scenarija koje protagonisti navode kao ono za što se predano pripremaju. Iako je pokret doživio značajnu popularizaciju objavljivanjem serijala, prepperi u SAD-u vuku korijene još iz sredine prošlog stoljeća, očigledno motivirani post-ratnim razdobljem i periodom Hladnog rata koji je uslijedio. No, ako gledamo povijest ljudske opčinjenosti krajem svijeta, ona je vjerojatno stara koliko i naša civilizacija.

Prepperi vs. kognitivna disonanca

Čitajući raznorazne članke na ovu temu, primijetit ćete da se pojam preppera nerijetko veže uz raznorazna proročanstva kraja svijeta i grupe koje su ih proklamirale, no nekoliko je bitnih činjenica koje čine ove fenomene različitim. Iako fenomen preppera nije dovoljno (ili uopće) znanstveno istražen, tzv. grupe sudnjeg dana (doomsday cult, doomsday group) su bile predmetom nekih od najzanimljivijih socioloških i psiholoških istraživanja sredinom prošlog stoljeća. Najistaknutiji među autorima su bili Festinger i Lofland, gdje je potonji ujedno i autor kovanice Doomsday cult. S druge strane, Festinger se uvelike fokusirao na ono što se događa kada se proročanstvo ne ostvari, tj. kako si pripadnici kulta objašnjavaju neispunjenje proročanstva i svoje ostajanje u kultu i time rješavaju ono što u psihologiji nazivamo kognitivnom disonancom. Konkretno, nakon što se proročanstvo kraja svijeta ne ostvari, članovi kulta pokazuju ponašanja racionalizacije (npr. ''krivo smo tumačili tekst, određujemo novi datum'', ''bili smo dobri pa smo pošteđeni, ovaj put'', ''naša su djela odgodila apokalipsu'', itd.) te time smanjuju disonancu, što im omogućuje da ne mijenjaju vlastita uvjerenja.

S druge strane, ono što se može navesti kao većinom zajednička karakteristika prepperske zajednice, jest činjenica da su događaji za koje se pripremaju neizvjesni u svom vremenskom okviru, čime se njihova uvjerenja o neizbježnosti tih događaja nikada ne stavljaju na kušnju, već je fokus na kontinuiranoj pripremi.

Druga evidentna razlika je da su grupe sudnjeg dana uglavnom formirane oko pojedinca, tzv. karizmatika, koji najčešće predstavlja i duhovnog vođu grupe. Što nas dovodi i do treće bitne razlike, a to je upravo religiozna komponenta koja je kod kultova neizbježna, dok je kod preppera nebitna s obzirom na njihova, većinom ''ovozemaljska'', tumačenja kraja svijeta kakvog znamo.

Prepper vs. prepper

Kao što je već navedeno, fenomen preppera nije još dovoljno znanstveno istražen, pa tako i sama definicija. S obzirom na navodnu raširenost u populaciji, za pretpostaviti je da su prepperi vrlo heterogena zajednica, sačinjena od ljudi sa različitim političkim i vjerskim uvjerenjima, socioekonomskog statusa, obrazovanja, itd. Iako postoje stereotipi o njima kao desno orijentiranim pobornicima 2. amandmana, očigledno je da je priča puno šira od toga.

Također, razlikuju se i u svojim uvjerenjima o načinu na koji će svijet kakvog znamo skončati,  u razini posvećenosti pripremi, te viziji onoga što će se događati nakon (svatko za sebe/anarhija vs. izgradnja novog, boljeg svijeta). Uz sve to, postoje brojni ljudi koje bi mogli nazvati ''praktični prepperi'' jer se pripremaju za događaje koji su i više no izgledni, te ne ulaze u populaciju koja je potakla ovaj tekst – poput onih koji se pripremaju za tornado u Kanzasu, ili uragan na Floridi. Barem za sada, izgleda kao da postoji više različitosti nego sličnosti u toj prepperskoj zajednici, uz najočigledniju poveznicu kroz dijeljenje metoda za pripremanje i preživljavanje.

Because 'Murica?

No, sve to nam ne daje objašnjenje navodno značajnog porasta broja preppera, pogotovo u posljednjih 20-30 godina. Iako sustavna istraživanja ne postoje, nekoliko je stvari koje možemo sa dobrom sigurnošću pretpostaviti.

Iako prepperske zajednice postoje i izvan SAD-a (imamo jednu i u Hrvatskoj), prepperi su ipak većinom ''američka stvar''. I tu dolazimo do nekoliko očiglednih motivatora. Sa svojih 50 država i preko 300 milijuna stanovnika na relativno velikom području, SAD su kumulativno izložene brojnim vremenskim nepogodama i prirodnim katastrofama, sa medijskom infrastrukturom koja omogućava da svaki stanovnik praktički uživo prati sve i bez problema stječe dojam kako svaki novi dan sa sobom donosi potencijalno novu ''katastrofu''. Uz to, ekonomska kriza 2008. je, uz financijske posljedice za značajan dio stanovništva, očigledno poljuljala povjerenje građana u politički sustav i dodatno ojačala uvjerenja o sprezi s bankarskim. Ako na to dodamo gotovo nevjerojatan podatak da su SAD 93% svog postojanja provele u ratu ili oružanom sukobu (impresivan popis možete vidjeti ovdje), te da američka vlada učestalo upozorava građane na sve više i manje moguće prijetnje, pojava sve većeg broja preppera više ne djeluje tako čudno. Zadnjih 30 godina je ujedno i doba Interneta, te se ljudi puno lakše povezuju i nalaze istomišljenike te tako dodatno utvrđuju prethodno formirana vlastita uvjerenja, koliko god ona bila ekscentrična.

First world problems

Ono što bi također moglo objasniti pojavu i povećanje broja preppera je podatak naveden na početku članka. Iako možda zvuči paradoksalno, činjenica da je danas život u prosjeku bolji nego ikad u povijesti čovječanstva može ujedno biti i razlog za pojavu i širenje prepper fenomena. Naime, kvaliteta življenja može ujedno i povećati strah od gubitka iste, pogotovo kod ljudi koji imaju anksiozne predispozicije, u društvu koje je sklono učestalom primingu svojih građana na potencijalne prijetnje. Za ljude koji su u stalnom strahu da će, na ovaj ili onaj način, izgubiti sve što smatraju vrijednim (a toga imaju razmjerno puno), apokaliptični scenarij može predstavljati i svojevrsnu katarzu, ili utjehu – poput okretanja novog lista gdje će oni biti ti koji su spremni i jedini autoritet nad vlastitom sudbinom, bez političkih zavjera i kompleksne ekonomije. To bi ujedno i objasnilo zašto je baš SAD svojevrsno plodno tlo za ovakve pokrete. Drugim riječima, teško je očekivati procvat preppera u, recimo, Burundiju ili DR Kongu – uvjeti u kojima oni žive bi za prosječnog američkog preppera vjerojatno bili ravni TEOTWAWKI scenariju.

Pojava preppera bi se, dakle, mogla shvatiti i kao pokazatelj da je situacija prilično dobra za prosječnog stanovnika ovog kutka svemira. I dok većina nas pokušava živjeti svoj kratki odsječak u prostorvremenu sa što više ''sretnih misli'' u glavi, neki prepperi provode značajan dio tog vremena pripremajući se za događaj za koji, po definiciji, nitko ne može biti spreman. Zašto? Zato što mogu.

Autor je diplomirani psiholog –profesor  i radi kao stručni suradnik i edukator u odgoju i obrazovanju, te edukacije vezane uz djecu, mlade i roditeljstvo.