Prije no što se uhvatimo u koštac s Ghost Frequencyjem, smatramo bitnim istaknuti da se najiskrenije divimo svakome kome pođe za rukom izdati videoigru.

Istina, alata koji olakšavaju posao iz godine u godinu sve je više i sve su dostupniji, ali izradti videoigru još uvijek nije mačji kašalj. Upravo suprotno: neovisno o tome radi li se o AAA naslovu koji potpisuje bataljun developera ili indie uratku nekolicine entuzijasta, odnosno o klasiku u nastajanju, neigrivom ruglu ili bilo čemu između, svaka dovršena videoigra predstavlja minijaturno čudo.

Rekavši to, minijaturno čudo nastalo u kolaboraciji PIT Gamesa i Serafini Productionsa (japanskog izdavača najpoznatijeg po serijalu BrokenLore), slobodno nas je moglo zaobići u najširem luku.

Kako uopće opisati Ghost Frequency? Od kuda početi?

Ako bismo pošli od toga kako ga se promovira, posrijedi je jedan nesvakidašnje napet psihološki horor inspiriran kako hitoidnom Phasmophobijom i nesuđenim P.T.-jem, tako i stvarnim dogodovštinama talijanskih istražitelja natprirodnih pojava (tj. članova PIT-a ili Paranormal Investigation Teama).

Ako bismo, pak, pošli od premise, valjalo bi reći da Ghost Frequency igrača stavlja u cipelice prekaljenog lovca na duhove (Marka) koji, uz podršku kolegice na telefonskoj vezi (Emily), mora istražiti napuštenu kuću u kojoj se izgubio svaki trag preostalim članovima fikcionalne inačice PIT-a (Lisi i Benu).

Međutim, koliko god vas potencijalno veselila prilika da malo glumatate Dylana Doga, Martina Mysteryja, Foxa Muldera ili nekog sličnog, da je Ghost Frequency jedan prvoklasni bofl postat će vam kristalno jasno neposredno nakon što ga pokrenete.

Vidite, Ghost Frequency posjeduje ravno dvije kvalitete: nema bugova i milostivo je kratak. Toliko kratak da će vam za prvo i – voljni smo staviti obje ruke u vatru – jedino kompletiranje igre trebati otprilike sat vremena. I to u slučaju da ga uopće smognete volje dovršiti, jer bi se dotični po vaše uboge, ustreptale živce mogao pokazati razornijim čak i od bindžanja saborskih sjednica.

Jedan čas tako biste mogli kolutati očima zbog komične tromosti igrivog lika, drugi proklinjati konfuzni dizajn uklete kuće à la H. H. Holmes, a treći, pak, rogoboriti zbog prenaglašenog efekta „ribljeg oka” te općenite zakrčenosti vidnog polja bespotrebnim oznakama (REC, HD, AUTO), nametljivih nuspojava simuliranja pomodne found footage estetike.

Onaj četvrti, avaj, zacijelo ćete već biti duboko fascinirani ekipom iz PIT Gamesa, a s obzirom na to da im je uspjelo napraviti igru za koju je nemoguće ustvrditi je li više iritantna ili dosadna.

Naime, ako je vjerovati developerima, istraživanje paranormalnih pojava hobi (posao?) je uzbudljiv otprilike koliko i sakupljanje salveta, značaka ili poštanskih maraka.

Drugim riječima, gameplay Ghost Frequencyja praktički se svodi na tri podjednako bezvezne aktivnosti: lociranje anomalija pomoću mjerača elektromagnetskog zračenja (i posljedično postavljanje kamera na njihovim žarištima), detektiranje zvučnih fenomena putem EVP (Electronic Voice Phenomena) snimača te praćenje otisaka pomoću termalne kamere.

Kažemo „praktički” jer ako dogurate do neopisivo frustrirajuće završnice u labirintskom podrumu, napokon ćete ukrstiti put s lutkom iz Slagalice strav... nadasve originalnom i straaašnom sablasti, a od čijih će se nasrtaja neustrašivi Mark morati obraniti pravodobnim aktiviranjem bljeskalice na svojoj vjernoj kameri.

Nažalost, budući da Ghost Frequency predstavlja eklatantan primjer promašene igre, dotičnom bi bilo moguće još štošta spočitnuti.

Recimo, to da u njemu od horora nema ni „h” – barem ako ne računate povremeni jump scare u vidu stolaca pogonjenih telekinezom, razbacane dječje lutke i uistinu strahovitu reciklažu asseta. Ili to da je karakterizacija šačice prisutnih likova doslovce nepostojeća, a radnja jedva razlučiva od premise. Ili, pak, to da je sam kraj toliko frapantno nedorečen da će vas najvjerojatnije ponukati da odgovor na pitanje „Je li zaista moguće da igra ovako završava?” potražite na bespućima svemrežja.

Međutim, poslovični šlag na tortu ipak bi vam mogao predstavljati tek djelomično implementiran sustav sejvanja – detaljčić koji u ovako kratkoj igri ne bi bio isuviše problematičan, samo da su developeri igraču pravodobno skrenuli pažnju na njega.

Vidite, izuzev jednog jedinog checkpointa (segment lovice u podrumu), u Ghost Frequencyju nema ni autosavea ni opcije vlastoručnog sejvanja, pa ćete tako, u slučaju da ga ne odigrate „u cugu”, prilikom sljedećeg pokretanja igre (poput nas) morati početi ispočetka.

Dakako, pod uvjetom da vas već i sama pomisao na ovaj nedvojbeno autoflagelantski čin ne gurne preko ruba...

Igrano na PC-ju, kôd ustupio proizvođač