Od Super Mario Bros.-a iz 1993., pa sve do nadolazećeg Borderlandsa (barem ako je suditi prema prvim recenzijama), filmske adaptacije videoigara mahom ispadaju toliko negledljive da se braća Lumière vjerojatno okreću u grobu.

Iako bi se o uzrocima ovog fenomena svakako dalo nadaleko i naširoko razglabati, da je tome jednostavno tako čini se neospornim. Baš kao i to da se ime njemačkog redatelja Uwea Bolla tijekom godina pretvorilo u sinonim za ekranizacije koje se u nekom pravednijem svijetu nikada ne bi dokopale velikog platna.

Ipak, daleko od toga da je Boll jedini redatelj koji je u nekoj izvitoperenoj inačici alkemijskog procesa kultne videoigraće naslove u stanju transmutirati u filmove rezervirane isključivo za nepopravljive mazohiste. Dapače, da filmskih djelatnika kojima bi bio najbolje da se okane redateljske palice nikada nije manjkalo, spremno dokazuje i pet neprobavljivih komada koje vam donosimo u nastavku.

Hitman: Agent 47 / Hitman: Agent 47 (2015.) 

On je ćelav. On je toliko uglađen da se od crnog odijela i crvene kravate nikada ne odvaja bez dobrog razloga. On je savršeni plaćeni ubojica koji svoje mete eliminira toliko suptilno da ga se smatra tek urbanom legendom.

Možda u igrama, ali definitivno ne i u rebootu iz 2015. godine. U prvijencu redatelja Alexandra Bacha, pak, dotični više podsjeća na budget verziju Johna Wicka koja pomoću drevne vještine zvane gun fu tamani sve oko sebe, uopće se pritom ne obazirući na potencijalne svjedoke njegovih krvavih pohoda.

Nažalost, pokušaj pretvaranja Agenta 47 u akcijskog junaka koji će 90% vremena provesti u slow motionu tek je jedan od problema Hitmana: Agenta 47 jer dotični istovremeno kleca pod teretom sijaseta drugih boljki.

Recimo, klišejaste priče u čijem se središtu zapravo nalazi stanovita Katia (Hannah Ware) –genetskim inženjeringom izmijenjena Agentica koja kompetencijama toliko nadilazi Agenta 47 da bi ju potonji komotno mogao iskati instrukcije. Ili dosadnjikavih akcijskih sekvenci koje ni u jednom trenutku ne nadmašuju suludi obračun wakizashijima u metrou iz istoimenog mu prethodnika. Ili, pak, činjenice da Rupert Friend prije baca na kakvog istočnoeuropskog huligana, nego li na gospodskog psihopatskog ćelavca koji nam je prirastao srcu.

Zapravo, da nije do barkoda na zatiljku, ikonične obleke i naslova, gledajući prvi i, hvala Bogu, posljednji Bachov film teško da biste uopće mogli zaključiti da je posrijedi ekranizacija renomiranog serijala IO Interactivea.

Lara Croft: Tomb Raider / Lara Croft: Tomb Raider (2001.)

Kada je 1996. godine poput kakve kockaste Venere izronila s legendarnog Sivonje, i najvećim slijepcima bilo je savršeno jasno da je Lara Croft djevojka koja obećava.

I zaista, neustrašiva britanska arheologinja kojoj je od devastiranja kulturne baštine draže jedino zlostavljanje ubogog batlera Winstona, za tih prvih godina vješto je plovila videoigraćim vodama. Toliko vješto, štoviše, da je ubrzo prerasla u jednu od najprepoznatljivijih maskota čitavog medija.

Međutim, kada je 2001. godine nastupio čas da se s malih CRT ekrana preseli na velika platna, fatalna pljačkašica grobnica baš se i nije iskazala. Umjesto pitkog akcijsko-avanturističkog filma na tragu serijala o Indiani Jonesu ili barem Mumije (1999.), tako smo dobili tek još jednu bezukusnu adaptaciju koja izuzev neočekivano entuzijastične Angeline Jolie i pokoje egzotične lokacije baš i nije imala bogzna što za ponuditi.

Ponajmanje, avaj, gledateljsko iskustvo nakon kojeg nećete imati osjećaj da ste stotinjak minuta bespovratno protratili na isprazni korporativni proizvod namijenjen isključivo napaljenim tinejdžerima. Jedinoj demografskoj skupini koja bi usiljeno hektičnom, rastrzano režiranom te, prije svega, banalnom Lara Croft: Tomb Raideru eventualno bila spremna progledati kroz prste.

Dvostruki zmaj / Double Dragon (1994.)

Da vam je Nepoznati Netko sredinom 90-ih rekao da je u pripremi adaptacija Double Dragona, zacijelo biste bili barem mrvicu zaintrigirani. Da vam je potom otkrio da će bed gaja tumačiti Robert Patrick, vaš interes vjerojatno bi još zericu porastao. A da vam je spomenuti zatim također obznanio i to da će se pisanja scenarija latiti Paul Dini (Batman: Animirana serija), zasigurno biste uskliknuli „Hej, pa ovo vrijedi škicnuti!”.

E vidite, upravo tu bi vas nitkovi dočekali, pa vam potom u najboljoj maniri lokalnih štemera uvalili proverbijalnu ciglu zvanu Dvostruki zmaj. Nesretni prvijenac James Yukicha čiji je baš svaki aspekt moguće kritizirati u nedogled.

Šore u Dvostrukom zmaju tako su usporedive isključivo s onima iz filmova o Bore Leeju, glumci odreda žvaču scenografiju kao da su ih producenti danima držali samo na vodi, dok je njegovu otužno generičnu priču koja se svodi na potragu za drugom polovicom naslovnog magičnog medaljona, pak, najpristojnije ne komentirati.

Pridodamo li svemu tome još i činjenicu da Billy (Scott Wolf) i Jimmy (Mark Dacascos) uopće ne liče na blizance, očigledno premali budžet i infantilne gegove koji će čak i klince natjerati na zijevanje, Dvostruki zmaj ispada još bolnije gledateljsko iskustvo. Točnije, toliko bolno da ćete u dotičnome moći uživati isključivo ako se prvo pošteno opalite (pravom) ciglom po glavi, a ne biste li svoje sive ćelije pripremili na torturu koja će uslijediti.

Silent Hill: Otkrivenje / Silent Hill: Revelation (2012.)

Iako ni prvi izlet Konamijevog survival hororca u filmske vode ne bismo bili skloni opisati kao bajan, njegovom nastavku iz 2012. godine nekako je ipak pošlo za rukom ostaviti još gorči okus u ustima.

Naime, dok je Gansov film iz 2006. uspio barem predočiti kako japanski jezovitu atmosferu, tako i dobar dio groteskne estetike titularnog američkog gradića koji je sve samo ne tih, onaj Bassettin prije ostavlja dojam njegove kriminalno nenadahnute imitacije.

Od dvodimenzionalne protagonistice u vidu Sharon/Heather (Adelaide Clemens) i iritantnih sporednih likova poput momka joj Vincenta (Kit Harington), preko učestalih prodora zamorne ekspozicije, pa sve do prekomjernog oslanjanja na jeftine jump scareove (uključujući i onaj zloglasni s Pop-Tartom). A da i ne spominjemo nepotrebne retconove Gansovog čeda ili sve one boljke koje neumitno dolaze u paketu s drastično skresanim budžetom (25 umjesto 50 milijuna dolara).

Uistinu, jedina stvar koja je u Silent Hill: Otkrivenju ostala postojano pohvalnom jest odličan soundtrack Akire Yamaoke. Čovjeka zaslužnog za cjelokupni glazbeni izričaj franšize, a u čijim ćete majstorijama ionako više uživati bilo slušajući spomenuti zasebno, bilo igrajući Silent Hill 3 na kojem je Bassettina sedmoumjetnička noćna mora tek labavo bazirana.

Ulični borac: Legenda o Chun-Li / Street Fighter: The Legend of Chun-Li (2009.) 

De Suozin Ulični borac iz 1994. godine ne samo da vas nije uspio nokautirati svojom kičastom sumanutošću, nego ste čak spremni za uzvratni susret? E pa, u tom slučaju ne preostaje vam ništa drugo nego da se na vlastitu odgovornost upustite u još jednu gledateljsku golgotu – onu u usporedbi s kojom će vam netom spomenuti djelovati kao čisto solidan akcijski film.

Dobro, dobro, neće, ali za razliku od Uličnog borca koji je, ako ništa drugo, barem otvoreno campy, Bartkowiakov (Romeo mora umrijeti, Doom) nekanonski spin-off neće se moći pohvaliti ni jednom jedinom iskupljujućom kvalitetom.

Jedan čas tako će vas nervirati fajtovi koji će nehotice bacati na slapstick, drugi ćete se smijati neuvjerljivim specijalnim efektima na razini Anakonde iz 1997. godine, a već treći kolutati očima zbog raskupusanog scenarija od kojeg će promašenije biti jedino sapuničaste izvedbe Kristin Kreuk i ostatka glumačke škvadre.

Onaj četvrti, pak, konačno će vam doći iz dupeta u glavu, pa ćete slavodobitno zaključiti kako Ulični borac: Legenda o Chun-Li nije ništa drugo doli nečiji pokušaj pranja love stečene na sumnjive načine. Alternativnom racionalnom objašnjenje postojanja ovog „filma”, naime, teško da ćete se uspjeti domisliti.