Feel-good film, podžanr koji kod nas nema adekvatnog prijevoda, predstavlja svoje likove i priču na način koji u gledatelju prouzrokuje sretne i pozitivne emocije. Često (ne i isključivo), filmovi kojima je središnji motiv hrana obično pripadaju spomenutom podžanru, a jedan od najpopularnijih Netflixovih ovogodišnjih filmova bez premca upada u tu kategoriju. Naime, None (Nonnas, 2025) su zasjele na prvo mjesto najpopularnijih Netflixovih filmova, i to punih 33 dana – sve do danas kada ih je na drugo mjesto pogurao slasher Ulica straha: kraljica maturalne zabave (Fear Street: Prom Queen, 2025).

U doba kada su streaming servisi zatrpani distopijskim pričama, trilerima i dokumentarcima u domeni žanra istinitih zločina, film None umjesto tenzije nudi toplinu, umjesto cinizma – nostalgiju, a umjesto preokreta – ljudsku povezanost. Inspiriran stvarnim osobama i pričama, ali zaokružen u tipičnoj Netflixovoj produkcijskoj maniri, film donosi priču za „želudac i srce”. U središtu priče je Joe Scaravella (Vince Vaughn), njujorški Italo-Amerikanac koji se, nakon osobnog gubitka, odlučuje promijeniti život. Umjesto klasičnog restorana, on osniva jedinstveno mjesto gdje su glavne kuharice none – bake iz različitih dijelova Italije, svaka sa svojom kulinarskom tradicijom i životnim iskustvom. Među tim izvanrednim bakama nalaze se suosjećajna Gia (Susan Sarandon), bivša časna sestra Teresa (Talia Shire), temperamentna Roberta (Lorraine Bracco) sa Sicilije te komična Antonella (Brenda Vaccaro) iz Bologne. Svaka od njih donosi sa sobom specifičan karakter i pogled na svijet, a upravo ta raznolikost čini srž filma – i restorana – živopisnom i zabavnom.

Film, niti približno, ne pokušava biti revolucionaran – njegov uspjeh leži upravo u jednostavnosti; on je vrlo konvencionalan, vrlo očekivan, ali isto tako vrlo dobro izveden. Iako obiluje komičnim trenucima i toplim međugeneracijskim odnosima, ne zaboravlja dotaknuti i (očekivane) ozbiljnije teme: od izgubljene veze s vlastitim korijenima, preko obiteljskih očekivanja, do pitanja starenja i nevidljivosti starijih žena u suvremenom društvu. No, čini to s lakoćom, šarmom i mnogo, mnogo tjestenine.

Film koji se „lako voli”

(Napomena: tekst sadrži spoilere)

None je film koji se oslanja na „toplinu svojih motiva” koji, djeluje, nemaju uvijek dovoljno čvrstu dramaturšku podlogu, ali to ne znači da je posrijedi loš uradak. Naprotiv, riječ je o solidnom filmu u kojem redatelj jako dobro zna kako potaknuti emocije kod gledatelja. Film počiva na jednostavnom, ali dirljivom konceptu: „kuhanje iz srca”. Dok Joe pokušava izgraditi nešto smisleno iz tuge kojom je obuzet zbog gubitka majke, skupina temperamentnih i šarmantnih baka donosi u njegov život – i kuhinju – ne samo okuse izgubljenog djetinjstva nego i novu vrstu obitelji. Chbosky se oslanja na jednostavnu, ali učinkovitu ideju: kroz čin kuhanja, likovi pokušavaju premostiti osobne gubitke, kulturne razlike i generacijske raskole. Taj aspekt filma – potraga za intimnim zajedništvom u svijetu kojem „nema zemlje za starce” – izveden je s dozom patetike, ali i posvemašnjim humorom.

Chbosky je redatelj koji zna upravljati emocijama publike, ali ponekad se čini da ne vjeruje ikojoj verziji show don't tell principa – pa poseže za prepoznatljivim dramaturškim rješenjima, suzama na pravom mjestu, obiteljskim pomirenjem, malim „epifanijama” koje bi trebale zaokružiti cjeline. Ti trenuci nisu nužno loši, ali ostavljaju dojam sigurnog puta, kao da film ne želi riskirati ni kad bi mogao. Šteta, jer materijal ima potencijal za nešto kompleksnije, potencijalno neugodnije, no na kraju još i ljepše. Naime, film završava na vrlo pozitivan način, dakako, ali ne bi li bilo odlično – da je restoran propao? U tom bi slučaju možda kraj bio nešto „neugodniji”, no naglasak bi bio stavljen na to da je čitav proces otvaranja restorana, i rada u njemu, omogućio svima suočavanje – Joeu sa smrću majke, Oliviji sa smrću muža, Roberti sa činjenicom da je bila drugačija majka od onoga što je njenoj djeci bilo potrebno. I tako dalje. Ne mora restoran dobiti pozitivne kritike u novinama, postati uspješan i lukrativan, da bi se suočili s teškim životnim situacijama (štogod one bile). U tome i je ljepota. No dobro, ionako je posrijedi istinita priča – a restoran i dan danas dobro posluje.

Recept za „nedjeljni film”

Iako predvidljiv, None se izdvaja zahvaljujući izvedbi glumačke postave i detaljima koji podsjećaju na Ratatouille (2007) – od tajne obiteljske recepture do transformacije snobovskog kritičara uz pomoć jednostavnog jela. „Bake” su tu glavne zvijezde – redom su izvrsno pogođene te psihološki okarakterizirane na i više nego dovoljnoj razini da bi gledatelj suosjećao s njima. Svaka od njih donosi nešto jedinstveno: osobni gubitak, obiteljske probleme, društveno neprihvaćanje, tvrdoglavi ponos i, naravno, recepte koji postaju oruđe za iscjeljenje. Najbolji trenuci filma događaju se kad im se „da prostora”: kad se prisjećaju, sole „od oka”, prigovaraju jedna drugoj ili samo sjede u tišini. Uz dosad spomenuto, valjalo bi napomenuti i da u filmu glume italo-američki glumci, pa tako dio svoje postave film dijeli sa Sopranosima (The Sopranos, 1999-2007) – primjerice, Lorraine Bracco i Drea de Matteo.

S druge strane, najveći problem možda leži u Joeovoj priči – iako je jasno da mu je smrt majke okidač za sve što slijedi, njegov lûk ostaje nedovoljno razrađen. Vince Vaughn daje solidnu izvedbu, ali ponekad kao da mu scenarij ne daje dovoljno da se razvije. Čak ni sukobi u kuhinji, koji potencijalno nude dramski naboj, ostaju kratki i nedovoljno razvijeni.

Unatoč istaknutim manama, None ostaju odlično ostvarenje u sferi feel-good filma i definitivno na listi dobrih filmova s tematikom, ili barem motivom, hrane. Solidan odabir za gledanje u društvu obitelji, a i solidan odabir za nedjeljnu recenziju jednog „nedjeljnog filma”. Novi Netflixov naslov nije revolucionarni uradak, dapače – vrlo je predvidljiv i konvencionalan – ali ako trebate feel-good film, None je za prste polizati.