Devedesete godine prošlog stoljeća, baš kao i osamdesete, sedamdesete, šezdesete ili bilo koje drugo desetljeće, obilovale su izvrsnim filmskim uradcima.

Oči širom zatvorene, Dobri momci, Kad jaganjci utihnu, Schindlerova lista, Fargo, Sedam, L. A. Povjerljivo, Dobri Will Hunting, Munjeni i zbunjeni, Matrix, Spašavanje vojnika Ryana, Privedite osumnjičene, Trumanov show, Veliki Lebowski, Vrisak, Pakleni šund, Trgovci, Terminator 2: Sudnji dan...

Popis bi bio pozamašan – da ne kažemo beskonačan – čak i kada bismo se zadržali tek na najpoznatijima filmovima američke produkcije. Međutim, ovakvo filmsko obilje ujedno upućuje i na jedno drugo obilje – ono odličnih (a u najgorem slučaju barem vrlo dobrih), ali ipak slabije poznatih filmova koje su čak i nešto revniji filmofili najvjerojatnije propustili.

Kako bismo barem djelomice ispravili ovu nepravdu, u nastavku vam donosimo pet komada koje definitivno vrijedi škicnuti. Nemojte samo zaboraviti prvo nahraniti Tamagotchija!

Kratki rezovi / Short Cuts (1993.)

Što vozač limuzine/amaterski alkoholičar Earl (Tom Waits), nevjerni policajac na vječnom ego tripu Gene (Tim Robbins), dobrostojeća slikarica zacopana u Alexa Trebeka Marian (Julianne Moore) te vidno preopterećena telefonska seks operaterka Lois (Jennifer Jason Leigh) imaju zajedničko?

Za početak već to što svi udišu zagađeni losanđeleski zrak. Potom i to što su njihovi mali, obično-neobični životi samo naizgled međusobno nepovezani. A zatim, naravno, i to što je riječ o tek pet od sveukupno dvadesetak likova koji će se naći u središtu Kratkih rezova – nepravedno zapostavljene epske humorne drame velikog Roberta Altmana (M*A*S*H, Nashville, Privatni detektiv).

Inspiriran kratkim pričama Raymonda Carvera, Kratki rezovi kakofoničan je film sazdan od ciničnih, ali toplih vinjeta koje se neprestano isprepliću, tvoreći mozaik posvećen... pa... nama. Sitnim lažima koje si pričamo, trikovima kojima pribjegavamo i igricama koje igramo, a ne bismo li potisnuli angst prouzrokovan spoznajom da smo tek privremeni zarobljenici života.

Ipak, ne dajte se zavarati, pa pomisliti da je posrijedi neki pretenciozan, teško gledljiv film jer Kratki rezovi zapravo su urnebesno zabavni. Toliko zabavni, štoviše, da će vam ta tri sata, a koliko dotični traju, proći mnogo brže nego što pretpostavljate.

Izgubljena cesta / Lost Highway (1997.)

„Kad me sretnu u prolazu, svi ljudi kažu: On je još samo jedan tip na toj izgubljenoj autocesti”, pjevao je Hank Williams davno o neznanom čovjeku koji se bespovratno izgubio u varljivom labirintu života.

Čovjeku poput Freda Madisona (Bill Pullman), losanđeleskog saksofonista koji će se, pak, bespovratno izgubiti u moru neodgovorenih pitanja. Tko je taj nesretni Dick Laurent (Robert Loggia) i je li stvarno mrtav? Je li mu supruga Renee (Patricia Arquette), a u čijem mu se licu ponekad priviđa lice starca, vjerna ili ne? Konačno, tko je to stao snimati njegov dom, zašto i zašto mu, dovraga, te snimke redovito dostavlja na kućni prag?

Zapravo, kad malo bolje promislimo, još izgubljeniji od Freda mogao bi biti sam gledatelj jer iako Izgubljena cesta tehnički jest neo-noir, žanrovski bi ju ipak poštenije bilo odrediti kao Lynchov film. Srećom, Lynch jest majstor nadrealnog, a što znači da je posrijedi ona dobra, katarzična vrsta izgubljenosti koju racionalni um odbacuje u istoj mjeri u kojoj ju podsvijest hita prigrliti.

Kompleksna, perverzna i skroz-naskroz noćnomorna, ova, kako će je sam Lynch nazvati, „psihogena fuga” fino će sjesti svima onima koji se ne ustručavaju filmova koje je poanta doživjeti, a ne shvatiti.

Čudni dani / Strange Days (1995.)

Za razliku od dobrog, starog Lyncha koji je naslov za svoje filmsko čedo „posudio” od Williamsa, buduća oskarovka Kathryn Bigelow (Narednik James) prilikom imenovanja ovog cyberpunk trilera posegnula je, pak, za nelošom pjesmom The Doorsa. Najvjerojatnije upravo zato što protagonista Čudnih dana također najtočnije opisuju stihovi.

Naime, usamljenog bivšeg policajca Lennyja Nera (Ralph Fiennes) koji živi od preprodaje tuđih sjećanja snimljenih putem stanovite ilegalne napravice, uistinu jesu snašli čudni dani. Čudni dani koji će se glatko prometnuti u opasne nakon što Lenny zaprimi snuff snimku/sjećanje mlade prostitutke Iris (Brigitte Bako), a čije će silovanje i posljedično brutalno ubojstvo morati razriješiti.

Ništa manje mračni, uznemirujući ili distopični od Los Angelesa u suton 1999. u koji su smješteni (kunemo se da je posrijedi slučajnost), Čudni dani po izlasku su se pokazali kao neočekivani flop koji je Bigelow umalo stajao karijere. Zašto, moramo priznati, ne znamo jer posrijedi je vrlo zanimljiv film. Ipak, s obzirom na to da dotični iz dana u dan postaje sve relevantnijim i relevantnijim, najizglednijim nam se čini da je jednostavno bio ispred svog vremena.

Usamljena zvijezda / Lone Star (1996.)

Kad dva narednika otkriju kostur zakopan ispod bivše vojne streljane smještene nedaleko pograničnog teksaškog gradića Frontere, šerif Sam Deeds (Chris Cooper) morat će se suočiti s nemirnim duhovima prošlosti.

Vidite, ne samo da je navedeni kostur najvjerojatnije pripadao njegovu korumpiranom prethodniku, okrutnom Charlieju Wadeu (Kris Kristofferson), već je dotičnog po svoj prilici usmrtio baš Samov otac Buddy (Matthew McConaughey). Čovjek koji je u rasnim tenzijama nabijenoj Fronteri s vremenom prerastao u oličenje plemenite pravednosti – gotovo mitskog šerifa čiju ostavštinu nije uputno dovoditi u pitanje.

Grijesi otaca i njihove duge sjene, propusnost granice koja sadašnjost dijeli od prošlosti, zabranjena ljubav i varljiva budućnost samo su neke od tema s kojima se film koliko ambiciozno, toliko i kompetentno hvata u koštac.

Objedinjena jedinstvenom vizijom nezavisnog američkog redatelja, ali također i scenarista te montažera Johna Salyesa, Usamljena zvijezda jedan je od najboljih neo-westerna snimljenih tijekom devedesetih te ga kao takvog nijedan fan žanra ne bi smio propustiti.Tim više što pitku režiju i scenarij u stopu također prate i ništa manje pitke glumačke izvedbe, a zbog čega biste do kraja filma lako mogli steći dojam da ste jedan od prošlih života i sami proživjeli u fikcionalnoj Fronteri.

O smrti ljubavi / Dellamorte Dellamore / Cemetery Man (1994.) 

Malo tko od nas odlučio bi živjeti na groblju, pa makar se radilo i o onom smještenom u pitoreskni talijanski gradić Buffaloru.

Međutim, Francesco Dellamorte (Rupert Everett) nije poput nas. On je svjesno odabrao život među mrtvima. Onaj za koji bi se čovjeku moglo učiniti da je, ako ništa drugo, barem miran. No čovjek bi se tu poprilično prevario jer mrtvi svako malo ustaju iz grobova, pa ih Francesco i njegov nijemi pomoćnik Gnaghi (François Hadji-Lazaro) moraju smirivati hitcima iz revolvera i udarcima lopate. Rutina je to u koju se Francesco toliko uljuljkao da uopće nije očekivao – nju. Zamamnu novopečenu udovicu (Anna Falchi) koja će mu prvo osvojiti srce, a potom mu se vraćati opet, opet, i opet...

O smrti ljubavi, talijanskog redatelja Michelea Soavija, horor komedija je u kojoj će ponajviše uživati fanovi kultnog Dylana Doga, a kako i ne bi kad je dotični snimljen po predlošku njegova kreatora Tiziana Sclavija. Francesco zapravo i jest Dylan Dog, uz neke sitne preinake: košulja je bijela, a ne crvena, nije posrijedi maketa broda već lubanje, a pomoćnik je spomenuti Gnaghi, a ne Groucho. Čak je i priča poetična i sablasna kao da je iscurila ravno iz stranica Sclavijevog stripa.

Ipak, čak i oni koji nikada nisu čuli za najslavnijeg istraživača noćnih mora mogli bi uživati u neuvijenoj melankoličnosti O smrti ljubavi. U svakom slučaju nemjerljivo više nego li u onom uistinu stravičnom filmu (Dylan Dog: Dead of Night) s bivšim Supermanom u naslovnoj ulozi.