Kad čujemo rečenicu „My name is Bond, James Bond”, već znamo što nas čeka: odijelo, Martini (protresen, ne promiješan), skupocjeni Aston Martin (OK, nekad BMW, nekad Lotus, a jednom i Toyota 2000GT) i spašavanje svijeta u zadnjoj sekundi.

Bond je već desetljećima popkulturna konstanta, a svako je donijelo svoju varijaciju agenta 007 – s drukčijim tonom, stilom i razinom hladnokrvnog šarma. Od klasičnog Conneryja, preko pretjeranog Moorea, do prizemnog Craiga, Bond je istovremeno ostajao „isti” i neprestano se mijenjao.

Za neke je Bond eskapizam s ukusom i oružjem, za druge hladni rat u smokingu, no štogod o njemu mislili, njegova se pozicija u svijetu filma (i zabave) ne može ignorirati. On je fenomen koji se neprekidno obnavlja, odražava vrijeme u kojem nastaje, ali i podsjeća na neki izgubljeni svijet u kojem špijuni piju skupo piće i rješavaju probleme na terenu s najnovijom tehnologijom, umjesto za računalom.

U nastavku donosimo listu osam najboljih Bond filmova, uz pokušaj balansa obzirom na ere, glumce i estetike.

8. Špijun koji me volio (The Spy Who Loved Me, 1977)

Ovdje bi, realno, možda bolje bilo staviti prvog Bonda, Dr. No (1962), ili Craigov Za smrt nema vremena (No Time to Die, 2021), no odajmo počast najdugovječnijem (sedam filmova) i potencijalno najgorem Bondu – Rogeru Mooreu.

Nakon razmjerno mlakog prijema Čovjeka sa zlatnim pištoljem (The Man with a Golden Gun, 1974), koji je razočarao i kritiku i publiku, Bond franšiza se krajem 1970-ih našla pred svojevrsnom krizom identiteta. Roger Moore je preživio inicijaciju, no bilo je pitanje može li Bond još jednom zablistati ili će zauvijek ostati tek relikt Hladnog rata i britanskog kolonijalnog maštanja. Špijun koji me volio iz 1977. nije samo spasio serijal – već ga je, barem nakratko, vratio na razinu popkulturnog fenomena. Prihodi su se udvostručili u odnosu na prethodnika, a publika i kritika napokon su se ponovno usuglasili da Bond – kad se trudi – još uvijek može šarmirati.

Radnja, naravno, zvuči poznato. Niz zapadnih i sovjetskih podmornica netragom nestaje. Netko povlači konce iz sjene s ambicijom da svijet gurne u treći rat. Bond i sovjetska agentica Anya Amasova prisiljeni su surađivati i polako, između egzotičnih lokacija i eksplozija, razvijaju nešto nalik međusobnom poštovanju, pa čak i privlačnosti. No iza kulisa tinja osobna drama – Bond je u prošlosti ubio njenog ljubavnika, što prijeti narušiti sve...

Zanimljivo je da roman Iana Fleminga nije poslužio kao predložak za scenarij – autor je bio toliko nezadovoljan vlastitim djelom da je zabranio bilo kakvu adaptaciju, osim korištenja naslova. Zato se ovdje, unatoč gomili scenarista i produkcijskim sukobima, rodio hibrid poznatog i novog: miks klasičnih Bondovih općih mjesta (tajna baza, svjetska prijetnja, Bond-djevojka) i svojevrsne scenarističke „zrelosti”. OK, možda malo pretjerujemo, ali svakako je bolje od apsurda koji je uslijedio u nastavcima.

7. Zlatno oko (GoldenEye, 1995)

Ovisno koja ste generacija, možda je baš Pierce Brosnan bio Bond kojeg ste gledali dok ste odrastali, no jeste li mu se ikad pokušali vratiti? Ako jeste, vjerojatno ste primijetili da su filmovi bili daleko bolji kada ste bili mlađi. No, da se mora izdvojiti najbolji Brosnanov Bond – to bi je vjerojatno bio Zlatno oko iz 1995., film koji je izašao nakon punih šest godina od posljednje pustolovine britanskog špijuna, pritom predstavivši novu eru i novog glumca.

Film započinje kao i svi Bondovi koji poštuju tradiciju: akrobatski skok s brane, eksplozije, padobran, spektakl; no film ne skriva da je došlo novo doba, a jedan dijalog na karipskoj plaži to izričito naglašava. Natalya Simonova, ruska programerka i Bondova saveznica, pita ga: „Kako možeš biti tako hladan?” A Bond, umjesto šarmantne pošalice, odgovara: „To me održava na životu.”

Brosnanov Bond je i dalje elegantan, i dalje hladan kad treba biti, ali i previše svjestan sebe. On zna da nosi smokinge koji više nisu simbol moći, već kostim iz prošlog stoljeća. Kao da mu je jasno da je samo glumac u fikciji koja polako postaje anakrona.

Na tehničkoj razini, film je pun pogodak: jurnjava tenkom kroz Sankt Petersburg, krađa helikoptera, vlak koji se sudara s tenkom – sve je tu, i sve funkcionira.

6. U službi njenog Veličanstva (On Her Majesty's Secret Service, 1969)

Kada bih vas netko pitao da nabrojite glumce koji su tumačili Bonda, vjerojatno biste zaboravili na Georgea Lazenbyja (prethodno model i glumac u reklamama), čovjeka koji je zamijenio velikog Seana Conneryja u ulozi britanskog špijuna. Obzirom da je glumio u samo jednom Bond-filmu, te da ga gotovo nitko ne navodi kao favorita među ansamblom koji je tumačio agenta 007, njegovo je ime postalo metafora za zaboravljive ili nezapažene glumačke napore u drugim serijalima i franšizama. No, to ne znači da je film bio loš! Dapače, U službi njenog Veličanstva prizemljio je serijal koji je sa Samo dvaput se živi (You Only Live Twice, 1967) otišao u smjeru svemira i nindži – što se nije dogodilo do Daniela Craiga.

Bond pokušava uhvatiti svog dugogodišnjeg neprijatelja, Ernsta Stavra Blofelda (Telly Savalas), koji svijetu prijeti virusom koji bi mogao uništiti globalne usjeve. Kako bi došao do Blofelda, Bond se prerušava u britanskog rodoslovca i odlazi u njegov alpski laboratorij gdje otkriva „anđele smrti“ – grupu zanosnih žena koje Blofeld koristi kao nesvjesne prenositeljice zaraze. U međuvremenu, Bond se zaljubljuje u Tracy (Diana Rigg), kompleksnu i snažnu ženu koju na kraju i oženi – no njihova sreća je kratkotrajna. 

Naravno, film ima svojih čudnih trenutaka. Blofeld i Bond su se već upoznali u prethodnom filmu, no ovdje se ponašaju kao da se prvi put sreću. Lazenbyjev pokušaj šarma u kiltu ponekad više podsjeća na skeč nego na špijunski triler, i tako dalje. No, unatoč tome, U službi njenog Veličanstva uspijeva iskreno ganuti. Montaža Johna Glena vrlo je dinamična, glazba Johna Barryja jedna je od boljih u serijalu, a posljednje minute filma jedne su od Bondovih najtužnijih. 

5. Dozvola za ubojstvo (Licence to Kill, 1989)

Timonthy Dalton je dvaput glumio Bonda te, iako se u doba kad su filmovi izlazili nije previše istaknuo, s vremenom postaje jedan od kultnih utjelovitelja agenta 007. Naime, unatoč umjetničkoj zrelosti i tematskoj odvažnosti, film je bio financijski fijasko u SAD-u – jedva 34 milijuna dolara na domaćim blagajnama, što je tada bio jedan od najslabijih rezultata u povijesti franšize. Nije čudo da je nakon njega uslijedila šutnja od šest godina.

No, vratimo se korak unazad. Dalton je preuzeo ulogu Jamesa Bonda s namjerom da lik vrati njegovim književnim korijenima. Njegov Bond nije zavodnik u smokingu, već emocionalno ranjeni profesionalac, blizak mračnijim likovima koji će tek kasnije dominirati akcijskim filmovima 21. stoljeća. Dozvola za ubojstvo u tom je smislu bio preteča: osobna osveta, motivirana ubojstvom najboljeg prijatelja, vodi Bonda do samog ruba zakona – i izvan okvira MI6-a. Njegova dozvola za ubojstvo biva poništena, no on svejedno nastavlja s misijom.

Krajem osamdesetih publika nije tražila sofisticiranost, već mišiće, metke i eksplozije. U svijetu gdje su dominirali Rambo, Umri muški i Predator, Daltonov suzdržani i ozbiljni pristup jednostavno nije imao šanse. Dodatni je problem bio što film nije adaptacija romana Iana Fleminga – svi su već bili iskorišteni – već potpuno originalan scenarij, što je bilo i prednost i prokletstvo. Umjesto hladnoratovske špijunaže, film donosi borbu protiv narko-kartela u atmosferi inspiriranoj Scarfaceom i Miami Viceom. Vizualni identitet, uključujući egzotične lokacije Srednje Amerike, podvodne kadrove i hladnu estetiku, djeluje kao otklon od bondovskih formula – i upravo zato osvaja.

Retrospektivno, Dozvola za ubojstvo djeluje kao izravna najava Bondove „renesanse“ s Danielom Craigom. Obojica glume emocionalno opustošene muškarce, nesklone šalama, ali sklone ženama koje se razlikuju od stereotipnih Bond-djevojaka. Pam Bouvier (Carey Lowell), bivša pilotkinja i prava partnerica u akciji, ima više zajedničkog s Vesper Lynd nego s Pussy Galore. Također, Robert Davi kao Franz Sanchez karizmatični je i prijeteći antagonist, daleko kompleksniji od mnogih ranijih negativaca.

Danas, kad Daniel Craig skuplja pohvale za reinterpretaciju Bonda kao složenog čovjeka s emocijama, boli i granicama, Daltonov pokušaj izgleda kao vizionarski. Film se s vremenskim odmakom percipira kao jedan od najzrelijih uradaka čitave franšize. Ima sve: radnju, akciju, glumu, glazbu, atmosferu, ironiju bez plitke zafrkancije. Možda je to razlog zašto Dozvola za ubojstvo djeluje svježe i danas – jer je film desetljećima bio ispred svog vremena.

4. Iz Rusije s ljubavlju (From Russia With Love, 1963)

Sljedeća postaja je... Zagreb. Ako se itko sjeća.

Drugi Bond film Iz Rusije s ljubavlju donosi špijunsku napetost, hladnoratovski prijezir i egzotične scene – Orient Expressom. Radnja? Sovjetska šifra postaje mamac za našeg agenta u smokingu, kojeg pritom vrebaju SPECTRE-ovi agenti: hladni Grant (Robert Shaw) i zlokobna Rosa Klebb (Lotte Lenya). Bond, uz pomoć šarmantnog Turčina Kerim Beya (Pedro Armendáriz) i tajanstvene Tatiane Romanove (Daniela Bianchi), kreće u lov.

Pojava Q-a, gadgeta koji ne rade na prvu, ali spašavaju Bondov lik na kraju, antagonistovi pomagači – sve je to započeto ovdje, a rezultat je klasik s legendarnim Seanom Conneryjem kojeg je svaki sljedeći 007 htio nadmašiti, a gotovo ni jedan u tom naumu nije uspio.

3. Skyfall (2012)

Glumac Daniel Draig, redatelj Sam Mendes (jedini Oscarovac u povijesti franšize) te direktor fotografije Roger Deakins preobražavaju Bondov svijet. Bond sjaji, ali iza maski starih trauma. Gadgeti? Minimalni, ali dovoljni da evociraju nostalgiju. Antagonist? Kompleksan lik koji je ujedno ogledalo britanske povijest. Craigov Bond? Umoran i gnjevan. Mendesov kompas? Nolanova trilogija. Akcija – usporena, ulog – povećan.

Vizualno, Skyfall je možda najimpresivniji Bond svih vremena. Od kaotičnog Istanbula do neonskog Šangaja, sve vodi prema konačnoj stanici: škotskom krajoliku, ogoljenom i simboličkom, gdje Bond prestaje biti funkcija i postaje čovjek. London, međutim, ostaje najvažnije bojno polje – grad gdje je država istovremeno žrtva i prijetnja. „Što je Bond danas ako ne plaćeni ubojica države?”, pita nas film.

U godini kada franšiza slavi 50. rođendan, Skyfall nudi spoj nostalgije i redefinicije: vraćaju se Aston Martin i Moneypenny, ali se i stvara prostor za novu eru. Mendes ne spašava samo Bonda od zaborava, nego ga katapultira u 21. stoljeće.

2. Goldfinger (1964)

Ako u Bondovim avanturama postoji formula, Goldfinger je prvi film koji ju je u potpunosti artikulirao. Redatelj Guy Hamilton savršeno razumije što se prodaje: brzina, sjaj, seks, smrt. Harold Sakata kao Oddjob baca svoj čelični šešir kao bumerang iz noćne more, Shirley Eaton biva ubijena zlatnim slojem boje, a Bond se ponovno – kao i uvijek – nalazi svezan i pred neizbježnim krajem. Ali što radi zlikovac? Umjesto da pritisne gumb i završi sve, on priča. I tu se rađa jedan od najplodnijih klišeja žanra. „Do you expect me to talk?” – „No, Mr. Bond, I expect you to die!”

Tu počinje i manipulacija u domeni pripovijedanja. Znamo ishod, ali užitak nije u neizvjesnosti nego u putovanju. I to kakvom: od Švicarske do Kentuckyja, od kockarnica do tajnih bunkera s maketama Fort Knoxa koje iskaču iz poda. Scena u kojoj Goldfinger okuplja sve mafijaše Amerike kako bi im – prije nego ih sve pobije – predstavio plan napada na Fort Knox, s dijapozitivima, maketama i gasom, više nalikuje kazališnom performansu nego realističnoj špijunskoj operaciji. Logika? Ne postoji. Ali spektakl? Apsolutno.

Sean Connery je ovdje u vrhunskoj formi. On ne tumači Bonda – on jest Bond, i zbog toga će svaki sljedeći glumac u toj ulozi automatski biti u njegovoj sjeni. Nakon Goldfingera, ništa više nije isto: budžeti rastu, gadgeti se multipliciraju, zlikovci postaju karikature samih sebe; rađa se mitologija, marketinški stroj, franšiza bez kraja i Bond kao industrijski proizvod.

1. Casino Royale (2006)

Nakon lakrdije od posljednjeg Brosnanovog Bonda, serijal se našao na rubu samoparodije. Bilo je jasno da franšizi treba drastičan rez – i to su producenti doista učinili: Casino Royale je prequel, reboot, i – na iznenađenje mnogih – drama (s ponekim eksplozijama).

Povratkom na prvi Flemingov roman, Bond se ponovno rađa: nema gadgeta, nema rutine, nema cinizma. Daniel Craig u ulozi je Bonda kao špijuna početnika, tek svježe promoviranog u status 00-agenta. Već prva, crno-bijela sekvenca jasno poručuje: ovo je novi Bond. Više nije Superman, već ranjiv muškarac koji voli, puca i promašuje (i dobiva udarce u testise). Njegova veza s Vesper Lynd (Eva Green) središnji je emotivni oslonac priče i vjerojatno najuspjeliji ljubavni luk u povijesti franšize. 

Film ima svoje spektakle: parkour scena u Madagaskaru, demoliranje aerodroma, poker duel u Casino Royaleu. No najvažniji adut je emocija.

U vremenu zasićenom CGI-jem, Casino Royale je bio riskantna oklada. Ali pokazao se kao pun pogodak. Ne samo da je oživio franšizu, nego je postavio temelje za sljedeće filmove – uključujući i Skyfall – gdje Bond ne trči samo za zlikovcima, već i za vlastitim identitetom.