Crni fotoaparat s crvenim remenom desetljećima krasi vratove entuzijasta i profesionalaca širom svijeta. Tijekom godina umjesto filma u aparate su se počeli stavljati senzori i memorijske kartice, a ime Canon je, unatoč promjenama, ostalo sinonimom za profesionalne fotoaparate. Kako bi očuvali taj teško stečeni status i u 21. stoljeću, morali su stalno razvijati proizvode, ali i igrati na sigurno. Fotografije Canonova skladišta aparata i objektiva za Olimpijske igre u Brazilu prije nekoliko su mjeseci preplavile Internet, i time jasno pokazale da je Canon i dalje apsolutni gazda u svijetu profesionalne fotografije. Međutim, treba napomenuti da se u posljednjih sedam godina tržište aparata uzburkalo. Canon je u jednu ruku postavio standarde, ali mu sve teže pada evolucija konkurencije. U cijelu priču profesionalne fotografije uključio se video, prema kojem su sada orijentirani svi proizvođači fotoaparata, ali i pametnih telefona. Jedan od najbitnijih protagonista Canonova poglavlja te priče je EOS 5D Mark IV.

Na prvi pogled, nije se mnogo promijenio u odnosu na svoga četiri godine starijeg prethodnika – Mark III. Aparat je crne boje, otprilike istih dimenzija i težine. Prima postojeće EF objektive, koji su desetljećima industrijski standard. Izvana je ugodan za držanje radi hrapave površine kućišta, a kontrole su mu praktički identične. Canon je tu igrao na sigurno, jer su njegovi korisnici naviknuti na postojeći način korištenja svojih aparata, a mnoge od tih funkcija doveli su do savršenstva.

Ekran protiv tražila

Tradicija, uglavnom, koči razvoj. U jednu ruku, to se može reći i za ovaj aparat, ali mnoge stvari promijenile su se nabolje u odnosu na prethodnike. Ekran na poleđini kućišta, preuzet s najskupljeg Canonovog aparata, ima sjajnu razlučivost, ali je, nažalost, fiksan. Ne može se rotirati kao kod nekih konkurenata, uključujući svog osjetno jeftinijeg rođaka – Canon 80D. Međutim, ekran je na novoj iteraciji postao dodirni. Iako ta funkcija iskusnijim fotografima nije privlačna, treba reći da je Canon mislio i na njih. Praktički sve funkcije aparata mogu se koristiti bez dodirivanja ekrana, ali se, isto tako, praktički svim funkcijama može pristupiti korištenjem samo dodirnog ekrana. Canon je tu igrao na sigurno. Bilo koji fotograf koji je ikada posjedovao Canonov digitalac, može se vrlo lako snaći koristeći manualne kontrole. S druge strane, ljudi su se naviknuli na dodirne ekrane, a i kretanje kroz menije intuitivnije je preko ekrana. Unatoč slabijoj preglednosti virtualne dugmadi pri korištenju dodirnog ekrana, nismo se osjetili sputanima ni na koji način. Pri fotografiranju smo razvili neki hibridni način upravljanja, i to čak do mjere da smo pomislili kako bi svaki fotoaparat trebao biti tako koncipiran.

Dodirni ekran ima i drugih prednosti. Otporniji je na dugotrajno korištenje, a svaki foto/video entuzijast ne može ostati ravnodušan kad se jednim dodirom može promijeniti fokus unutar kadra, odnosno namjestiti neke od parametara bez mnogo truda i nepoželjnih vibracija. Otkako je Canon počeo integrirati funkciju LiveView, gdje se na ekranu vide sve promjene na slici, a prije nego što je stisnut okidač, ekran je postao prijeko potreban za svaki novi kadar. Srećom, ovaj ekran veći je od 8 centimetara te je tako i više nego dovoljno pregledan. Logika pametnih telefona ušla je u svijet DSLR aparata, ma koliko je sporo kompanije implementirale. Za tradicionaliste, tu je i dalje konvencionalno tražilo, iako žalimo što nije elektroničko, odnosno hibridno.

Što se krije pod haubom?

Najveće promjene dogodile su se unutar novog kućišta, koje je sada otpornije na vodu i prašinu, u odnosu na prethodnika. Srce uređaja je Super 35mm senzor, a mozak uređaja je novi procesor Digic 6+, koji ima dovoljno resursa da se nosi sa sve većim fotografijama i sve težim videomaterijalom. Napredak je ostvaren i u brzini fotografiranja, pa novi Canon može fotografirati jednu fotografiju više u odnosu na prethodnika. Sedam fotografija u sekundi, možda će zvučati zastarjelo nekome tko koristi aparat s drugim tipom tehnologije, ali kod aparata s pokretnim zrcalom, takav je rezultat sjajan. Uostalom, to je povećanje od 16%, ali Canon ima svog konja za utrku. To nepotkovano ždrijebe Canonova je tehnologija Dual Pixel, koja ubrzava automatsko izoštravanje. Nije korisno okinuti rafal od 15 fotografija unutar sekunde, od kojih je svaka druga neoštra. Tehnologija Dual Pixel omogućuje oštrinu unatoč brzini. Zapravo, zahvaljujući toj tehnologiji, aparat može fotografirati dvije fotografije u isto vrijeme, s nešto različitim postavkama izoštrenosti te fotograf može kasnije izabrati fotografiju koja mu više odgovara glede izoštrenosti subjekta, pozadine i bokeha. Bitnija je činjenica da je brže automatsko izoštravanje, ali ta funkcija potencijalno se može pokazati korisnom i spasiti fotografiju.

4K peripetija

Razlučivost fotografija skočila je na golemih 6.720x4.480 piksela, a u senzor su ugurana čak 32 megapiksela, što je više nego dovoljno za dobre fotke. To je ujedno i više nego dovoljno za najbitniju novinu Mark IV, a to je punokrvni 4K format. Za razliku od većine konkurenata koji snimaju 4K UHD (3.840x2.160), Canon snima u većem DCI 4K (4.096x2.160) formatu. Unatoč tome, za snimanje u 4K ne koristi se čitav senzor, već je u uporabi dio senzora veličine APS-C, odnosno crop senzora. Takav potez neki iščitavaju kao Canonov pokušaj usmjeravanja kupaca na njihove 4K videokamere, dok će drugi reći da se pri stalnom snimanju 4K fotoaparati nekontrolirano griju jer im se kućišta ne stignu na vrijeme ohladiti. Nagađanja o istinitosti tvrdnji ostavljamo drugima.

Problem s manjim senzorom u 4K opciji je to što vam trebaju širi full-frame objektivi kako biste snimili ono što vidite kroz tražilo. Tako se 16-milimetarski objektiv pretvara u 28-milimetarski objektiv, što i ne bi bila tragedija da je aparat kompatibilan s jeftinijim Canonovim objektivima, namijenjenim za crop senzore, ali nije. To potencijalno može biti problematično, no 4K funkcionalnost postoji, i kvaliteta slike, dakako, ne razočarava. Zahvaljujući modu snimanja od 24 sličice u sekundi i povećanom framerateu, Mark IV će se svidjeti i filmašima. Kako se razlučivost snimki povećava iz generacije u generaciju, postojeći USB 2.0 zamijenjen je kurentnijim USB 3.0 sučeljem, što će olakšati život svim korisnicima koji koriste vanjske uređaje za pohranu. S dodanom WiFi opcijom, fotografije se mogu bežično, automatski pohranjivati na druge uređaje.
 

Evolucija, a ne revolucija

S jedne strane, 5D Mark IV reklamira se kao poluprofesionalna opcija, jer u Canonovoj gami postoje veći i skuplji aparati od njega. Međutim, svima onima koji su od fotografije zaradili ime i kruh, jasno je da je ovo profesionalni aparat, i to jedan od najboljih “digitalaca” dosad napravljenih. Težak aparat s full frame senzorom i pripadajućim teškim objektivima, odabir je profesionalaca, ljudi koji od fotografija i videa žive, tako da se poneko dijete tajkuna neće dobro provesti ukoliko dobije ovaj aparat kao skupi dar za krizmu, za nonšalantno fotografiranje u AUTO modu. Canonova ciljana publika za ovaj aparat jasna je – uhodani profesionalci s iskustvom, koji već imaju niz omiljenih objektiva.

Radi te uhodanosti ciljane publike, Mark IV zapravo nije revolucionaran ni po čemu. Prijašnje generacije mnogo su toga dovele do savršenstva, a Canonov posao u svakoj je novoj generaciji ubrzati i pojednostaviti rukovanje, i svakih nekoliko godina unaprijediti formate snimanja. Ljudi koji će kupovati ovaj uređaj već posjeduju veliki broj Canonovih objektiva, tako da je Mark IV radi svog pedigrea ključan igrač na tržištu fotoaparata, ali i kamera. Iako su Mark II i Mark III i dalje odlični aparati i 1080p kamere, samo je pitanje vremena kada će učenik izgurati svoje učitelje u ropotarnicu povijesti.