Neo-retro igre koje je iznjedrila zajednica entuzijasta su kategorija s nevelikom, ali prilično vjernom sljedbom. Istini za volju, od deset takvih započetih projekata, devet ih nikada ne ugleda svjetlo dana radi preambicioznih početnih planvoa, a i mnogi od onih koji uspiju doživjeti svoju objavu su premali da bi privukli ozbiljnu pažnju. No, kad se s vremena na vrijeme na horizontu ipak pojavi izuzetak, taj "blip" na radaru ipak nećemo zanemariti.

Ovaj put je riječ o igri (koja se zahvaljujući svojoj veličini ipak punim pravom može tako nazvati) Blade of Agony, djelu grupe moddera Realm667. Iako bazirana na GZDoomu, široko korištenom engineu originalno razvijenom kao port Dooma, ova igra je samostalna, tj. instalira se i pogoni kao bilo koja "standardna" igra, bez potrebe za ikakvim ručnim konfiguriranjem ili raznoraznim dodatnim instalacijama. Jedna briga manje!

Ako niste imali prilike proučavati ovu živahnu zajednicu i već vas je zabrinuo sam spomen Dooma, odmah ćemo vas umiriti: GZDoom je nadograđen miljama u odnosu na mogućnosti originalnog Dooma. Kao što ćete vidjeti, mnogo toga je u ovoj igri vrlo retro, ali igrivost je upravo onakva kakvu biste očekivali od modernih singleplayer FPS-ova, bez danas teško zamislivih ograničenja iz devedesetih.

Naprotiv: već u prvih nekoliko minuta igranja ćete uočiti kako je onaj fini balans između nostalgičnog retro-stila i komocija modernog igranja, koji mnoge neo-retro igre često promaše, ovdje postignut. Drugim riječima, osjećat ćete se kao da ste otputovali negdje u prve godine ovog milenija, ili eventualno u posljednje godine prethodnog, ali ne na način koji bi vam bio iritantno ograničavajuć ili staromodan u lošem smislu.

Stari dobri Blazkowicz!

Tako nas igra stavlja u ulogu starog nam znanca, Williama B.J. Blazkowicza, protagonista originalnog Wolfensteina 3D, te raznih njegovih službenih i neslužbenih sljedbenika. Nema tu puno pametovanja: klasičan imidž beskonačno iskusnog, odvažnog i lukavog vojnika, koji besprijekorno rabi sve od noža, preko strojnice za dvije osobe, do okultnih oružja koje nikad prije nije vidio – i kakav nam je već dobro poznat i iz kinematografije.

No, za razliku od Blazkowicza iz originalne uloge u devedesetima kad je samo rafalirao posvuda i žderao pileće batke sve dok ne nađe lift i ode na sljedeću mapu, Blade of Agony sada stavlja Blazkowicza u nešto kompleksniju ulogu. Scena je i dalje Drugi svjetski rat, no cjelokupnu igru sada povezuje interesantna fabula koja uključje bijeg iz zarobljeništva, pojedinačne misije koje predstavlja general u bazi, putovanja na razne dijelove svijeta, prikrivenu istragu u logoru, proučavanje neobičnog njemačkog programa razvoja oružja, i raznorazne preokrete čijim izlaganjem nećemo pokvariti iznenađenje onima koji će odlučiti zaigrati Blade of Agony.

Inače, fabula ovdje nije samo jeftin celofan kojim se prikriva eventualna primitivnost mapa: ovdje se misije sastoje od ispunjavanja raznih zadataka, povremenog razgovora sa savezničkim i neutralnim NPC-ovima, kupovine opreme zauzvrat za blago i bonuse pronađene na tajnim lokacijama u misijama, i nelinearne progresije kroz mape. Za one koji nisu toliko skloni ovakvim elementima avanture unutar FPS-ova, dobra je vijest što se velik udio razgovora i zapleta jednostavno može preskočiti, i korištenjem kratkog popisa zadataka igru proigrati samo kao "bedasti" FPS.

Pustinjom, stepom, gradom i prašumom

Za koji god se pristup opredjelili, čeka vas trideset mapa izvrsne igrivosti – igrivosti koja bi mogla dobro očitati lekciju i nekim komercijalnim, profesionalnim projektima. Mape su same po sebi ugodne oku, logične, pune finih detalja, i dobro odvagane tako da vas vode na novu lokaciju upravo kad počinjete osjećati zasićenost postojećom. No daleko važnije, taktički su dobro osmišljene da igračima koji paze na detalje i razmišljaju o zaklonima i kutevima napada daju prednost. Opet, tko se želi samo uzdati u oštro oko i hitar kažiprst, i igru proći bum-tres-cangr taktikom, može.

Osim što su lokacije misija raznovrsne, treba naglasiti i razlike u njihovim atmosferama: od neugodnog motanja po pariškoj kanalizaciji, preko zajedničkih juriša na bojišnicama, kroz prikrivanja u njemačkom logoru, do laboratorija skrivenog pod sniježnim pokrivačem.

Razni dobro poznati, klasični trikovi dizajna mapa su prisutni i ovdje. Tako ćete se morati šuljati kroz hodnike, uočavati snajperiste u daljini, otkrivati tajne mistične podrume starih hramova (i njihove ne naročito prijateljski raspoložene stanare), ići u akciju s kolegom koji ima samo pištolj, obilaziti Nijemcima napunjene dvorce s tajnim prolazima, a tu je i nezaobilazan stari štos s mapom u kojoj ste ostali bez oružja i, prepušteni sami sebi u divljini, morate se snaći koristeći samo hladno oružje. To je velik plus ove igre: čak i pred njen kraj ćete i dalje imati dojam da neprestano otkrivate nove i nove stvari.

Ipak, nije sve savršeno: nekoliko mjesta u igri omogućava "slijepe ulice", tj. dolazak do područja na način koji uopće nije trebao biti moguć, čime misiju možete učiniti nezavršivom jer se skriptirani događaji nisu izveli potrebnim redoslijedom – tj. sequence break. Većina takvih slučajeva su rupe koje igrač u teoriji ne bi smio moći preskočiti, ali je uz nešto eksperimentiranja moguće naći kut i brzinu kojom je taj skok izvediv. I dok ste ponosni misleći kako ste izveli majstoriju, zapravo ste si, previdom konstruktora mape, onemogućili završetak igre. Zato ne snimajte samo posljednji progres, nego i stalne "kontrolne točke", naročito prije nego što idete isprobavati nešto čudno.

Meci, noževi i mistika

Sama mehanika igranja je poprilično rafinirana i bit će dobro poznata svakome tko je odigrao iole solidan FPS od Hexena naovamo. Igra vas tjera pametno koristiti razna oružja koja vam stavlja na raspolaganje, kao i ne se razbacivati korištenjem bonusa, jer vam u određenim trenucima itekako trebaju.

Premda su u ovoj igri nacistički vojnici primarni neprijatelj, među njima, kao i među raznim monstrumima koje su "proizveli", je dovoljno varijacije da borbe ne postanu monotone. Kao problem bi se eventualno moglo ukazati na prevelike varijacije opasnosti neprijatelja: na istoj razini težine ćete u jednoj mapi lakom strojnicom komotno pokositi omanju bojnu SS-ovaca bez da vas je i okrznuo metak, a u sljedećoj naići na neprijatelja na kojeg ćete sasuti svu municiju koju imate na raspolaganju i jedva izaći živi. Ima smisla da običnog vojnika oborite s dva-tri metka, ali je suludo da ih neznatno veći mecha traži stotinu. Uglavnom, osim ako ste okorjeli igrač FPS-ova, ne junačite se izabirući veću težinu od "srednje".

Tko voli, imat će priliku i povremeno se baviti otkrivanjem tajnih prolaza, sekvencama skakanja i atletike, te rješavanjem zagonetki. Zgodno je što povremeno možete naići na upute kako naći tajna blaga, ali napisane u obliku rebusa ili zagonetki koje traže dobru memoriju: primjerice, "napola puta između kostura i najsjevernijeg groba", a na vama je da otkrijete o kojem se kosturu i grobu radi. No u mnogo ovakvih situacija stvari olakšavaju karta i kompas koji pokazuje markantna mjesta u blizini.

Sadržaji, sadržaji, sadržaji

Uz kombinaciju igrivosti i izvrsnih mapa kao glavnih aduta koje Blade of Agony drži, treba dodati još i samu količinu sadržaja, što je inače česta slaba točka projekata zajednice entuzijasta. Teško je uopće pobrojati sva ta mjesta gdje možete zastati i proučiti interesantnu arhitekturu, dokument na koji ste naišli, ili grafiku na oltaru hrama koja se pojavljuje na tom jednom jedinom mjestu u igri, a u koju je očito uložen ozbiljan trud. Igra ne ostavlja dojam kao da je lansirana na jedvite jade u poludovršenom stanju, već kao da je bila propisno dovršena, i potom višestruko rafinirana u detalje. Što je dobrim dijelom i istina, jer joj je posljednja verzija 3.1, i nije nemoguće da će u budućnosti biti poboljšavana i dalje. I pritom se ne radi samo o pukom igranju, već i o filmovima između misija, projekcijama predavanja o nadolazećim zadacima, i sličnom pratećem materijalu.

Sve to po nenadmašnoj cijeni od nula eura, iako to tehnički nije posve točno, jer razvojni tim poziva na donacije od onih kojima se igra svidjela. Kako god, vjerojatno bi na tržištu imao svoj profit: svojevremeno komercijalno lansirani Ion Fury je, osim što je smješten na znanstvenofantastičnu scenu, vrlo sličan neo-retro FPS koji, treba i to reći, po nekim kriterijima i zaostaje za ovom igrom.

• +3