Čak i oni koji ne vole žanr JRPG-ova i nikad nisu odigrali neku igru u serijalu Final Fantasy, sigurno su čuli za sedmu igru, i znaju koliki je utjecaj ona imala u igraćem svijetu. O jednoj sceni nadugo se i naširoko govorilo, a teme koje je taj RPG pokrivao bile su mnogo ozbiljnije od onog što su ljudi 1997. godine očekivali od tog sve popularnijeg zabavnog medija. Final Fantasy VII obilježio je živote mnogih igrača, i većini je to još uvijek najdraža igra u serijalu koji postoji više od tri desetljeća, a oni dugo traže, čekaju i priželjkuju moderniziranu verziju, kako bi sve to opet mogli iskusiti. S druge strane nalaze se igrači koji tu igru dosad nisu zaigrali, i žele vidjeti zašto ta igra u kultnom statusu uživa već 23 godine.

Zbog toga je pred Square Enixom bio gotovo nemoguć zadatak. Kako mogu zadovoljiti obje strane? Kako mogu ispuniti očekivanja starih fanova i privući nove igrače? Odgovor na oba pitanja je – teško. Svijet danas, i onaj kad je igra izašla, izgleda mnogo drugačije, i članovi tima koji su radili na originalu, i sada na novoj verziji igre, nisu više isti ljudi. Zato nisu htjeli napraviti samo novu verziju igre s ljepšom grafikom, animacijama i glumom, nego doraditi, proširiti, promijeniti i igru raščlaniti na nekoliko dijelova.

Ono što su bolje mogli napraviti jest posebno naglasiti činjenicu da, kad kupite Final Fantasy VII Remake, ne dobivate cijelu igru, već samo prvi nastavak od zasad neodređenog broja, čija se radnja odvija u Midgaru. Taj dijelom cyberpunk, dijelom futuristički grad, obuhvaćao je samo uvodni dio, u kojem su igrači provodili oko osam ili manje sati, ovisno o tome koliko im se žurilo, a tim je od njega odlučio napraviti čitavu igru. To znači da su morali dodati mnogo sadržaja i proširiti razne aspekte kako bi opravdali tako dugo čekanje i cijenu igre, pa su se bacili na posao. Rezultat je više nego impresivan, ali ne bez mana.

Iako se radi o novoj verziji igre koja je, za pojmove igraće industrije, vrlo stara, i iako se pričanje o spojlerima možda čini glupo, bilo kakvo dublje ulaženje u priču pokvarit će vam iskustvo. Final Fantasy VII pun je prevrata, i neovisno o tome jeste li se već upoznali sa svijetom i likovima, ili vam je ovo prvi susret s njima, najviše ćete uživati ako o Remakeu znate samo osnove. Cloud Strife je glavni lik, bivši SOLDIER, koji je radio za kompaniju Shinra, i koji sada radi kao plaćenik. Najnoviji posao dobio je preko prijateljice zvane Tifa, koja radi za eko-terorističku grupu Avalanche, a prva misija i sam početak igre, gdje kreću raznijeti jedan od reaktora u Midgaru, pokrenut će niz događaja koji neće promijeniti živote samo njima, nego i svim ostalim žiteljima tog svijeta.

Kao što smo na početku spomenuli, ovaj RPG bavio se ozbiljnim i teškim temama – uništavanje planeta i crpljenje resursa, korporacije koje će sve napraviti za moć, ispiranje mozgova i širenje lažnih informacija građanima, raskol između bogatih i siromašnih, kriminal i korupcija, koliko ćete žrtvovati, i tko će biti žrtve da ostvarite ono što mislite da je najbolje – a sada s novom tehnologijom to mogu vjernije dočarati. Svaka radnja ima posljedice, pa je dobro to što vas igra tjera da preispitujete što je u redu a što nije. Stvari su rijetko crno-bijele, iako ima takvih situacija u igri, no ostatak je more sivog i pitate se jesu li junaci uvijek u pravu, unatoč tome što su im namjere dobre.

Kad smo ih već spomenuli, osim Clouda, direktno ćete moći upravljati s još tri lika – Barret, Tifa i Aerith – a kao što priliči RPG-u, svaki od njih ima svoje posebnosti. Cloud ima svoj prepoznatljiv i ogroman mač na leđima, i u borbama ćete ga najviše koristiti za fizičke napade na protivnike. Barret je spoj tank i ranged klasa; osim što je ogroman, umjesto ruke ima pucaljku. Tifa koristi svoje borilačke vještine za brze napade prsa o prsa, a Aerith neprijatelje napada magijom i čuva ostatak ekipe buffovima i liječenjem. To su im barem službeni opisi, ali sustavi koji se nalaze unutar igre dat će vam više fleksibilnosti oko klasa. Prvi je sustav zvan Materia – šarene kugle u četiri boje, koje stavljate u opremu i koje likovima daju pristup novim stvarima, uz njihove osnovne napade i vještine. Drugi se krije unutar samih oružja, koje levelirate i poboljšavate one dijelove koji će vam lika više usmjeriti u klasu koju želite. To može biti više HP-a, jači napad, jači magični napad, više obrane, usmjerenost na određene elemente, što god želite možete sklepati. Ako vam se nakon nekog vremena ne dopada to što se napravili, kod jednog NPC-ja možete resetirati ono što ste plaćanjem dosad napravili.

Osim što su se mnogi pitali kako će Square Enix prenijeti likove i priču u moderno doba, drugi veliki upitnik bio je borbeni sustav. Final Fantasy VII bio je poseban po svojem sustavu ATB, odnosno Active Time Battle, u kojem čekate dok se mjerač ne napuni i zatim usporite vrijeme i odabirete što želite napraviti. Remake je puno više akcijski nastrojen, ali je tim svejedno borbu koncipirao oko ATB-a. Kad se na ekranu pojave neprijatelji, vaši će likovi prijeći u borbeni mod i direktno ćete njima upravljati. Dok vam se ATB ne napuni, imate pristup običnim i posebnim napadima za svakog lika, a kad se to dogodi, otvorite izbornik i odaberete želite li koristiti vještinu, magiju ili neki od itema. Ovisno o tome koliko članova imate u ekipi (maksimalno tri, ali znate biti i samo s jednim), pritiskom na d-pad usred borbe možete zamijeniti kime upravljate, ili možete čekati da se njihov ATB sam puni, iako mnogo sporije, i zatim im zadavati naredbe. Treba malo vremena za navikavanje, ali jednom kad pohvatate, borba je izuzetno fluidna i zabavna, unatoč tome što se odmaknula od onog u originalu.

U prvom dijelu igre, kroz sve borbe uglavnom ćete lako moći proći, no u jednom dijelu igra vam kaže “u redu, sad više nema nasumičnog pritiskanja tipki po kontroleru, želimo da razmišljate o napadima”, i morat ćete više paziti na to što radite. Barem ako igrate na Normal, što razvojni tim preporučuje. Ako više želite samo priču, nude vam se opcije Easy i Classic. Ta druga zamišljena je da bude kao borbeni sustavi iz originala, jer vam igra sama upravlja likovima, a vi taktički određujete koje će posebne napade likovi iskoristiti, dok je ova prva, više akcijski nastrojena kao Normal, samo su protivnici manje opasni.

To su velike promjene, no dobrodošle su. Ipak, kako ne bi sve bilo med i mlijeko, Remake ima nekih problema. Priča, karakterizacija likova, njihovo druženje, bolje upoznavanje s njima, sve je vrlo dobro napravljeno, napeto i uzbudljivo za praćenje (uz pokoje kolutanje očima na otrcane scene), ali ono čime je tim popunio i proširio igru, ne leži uvijek najbolje. Nova verzija igre ima 18 poglavlja, koja će vas provesti na razne lokacije u Midgaru, a neka od njih značajno sve uspore i popune sporednim misijama, koje se svode na trčanje po lokaciji, naganjanje NPC-jeva i pokoju borbu. Jasno je kako je tim htio da se bolje upoznamo sa životom u potlačenim dijelovima grada, ali tako nagaze na kočnicu, dignu ručnu i kažu “zanimljivije stvari za nekoliko sati”. Možete ih, naravno, preskočiti, samo se onda čini da propuštate stvari.

S tehničke strane, vidi se da je Square iskoristio svu moć koju PlayStation 4 može ponuditi, ali također se vidi da konzola ne može uvijek pratiti ono što bi tvorci htjeli. Stvari rade na glatkih 30 FPS-a tijekom cijele igre, uz rijetki štucaj, barem na PS4 Pro, ali na nekim mjestima kao da su zaboravili staviti teksture visoke razlučivosti. Na nekim lokacijama jednostavno nedostaju i ne učitavaju se, koliko god puta ukrug otrčali.

Ipak, ni jedna ni druga stvar nisu dovoljne da se drastično pokvari ukupan dojam. Sama glazba na ramenima nosi toliko igre i atmosfere da jedva čekate što će sljedeće početi svirati. Nakon što riješite sporedne stvari, veselite se tome što vas i dražesnu ekipu likova čeka iza ugla. Final Fantasy VII Remake nije savršena igra, ni vjerna rekreacija originala, ali toliko je dobra da se pitamo “Kada će sljedeći dio?”.