Poljski razvojni tim People Can Fly privukao je našu pozornost davnih dana objavom Painkillera, koji je, unatoč već masu puta viđenim elementima igrivosti, bio iznimno zabavan i kvalitetan. Njihov talent nije promaknuo velikim igračima, pa su ubrzo postali dio Epic Gamesa, za koje su odrađivali dobar dio poslova na Bulletstormu, i riječ je o njihovom najzapaženijem naslovu, te Gears of Waru: Judgment. Iskustvo stečeno na tim igrama itekako im je dobro došlo u osmišljavanju idućeg projekta, Outriders, koji smo nedavno imali priliku zaigrati.

Outriders je mješavina svega i svačega, te su poveznice s Gears of Warom, Bulletstormom, Borderlandsima, pa čak i Destinyom, neizbježne. Kombinacija looter shooter igrivosti, RPG-a, razgranatih klasa i razrađene mračne priče, definitivno nas je preokupirala proteklih tjedana više no što smo se nadali. Premda ne možemo tvrditi da pred sobom imamo igru godine, pružila nam je neke nezaboravne trenutke, u kojima se razina adrenalina zbog općeg kaosa na ekranu znala podizati do nezamislivih granica, a osjećaj zadovoljstva nakon uspješno savladanih izazova bio je iznimno relaksirajuće iskustvo.

Uvod u razaranje

Priča nas vodi u ne tako sjajnu budućnost, u kojoj su ostaci ljudskog roda nakon uništenja Zemlje, za što su si sami krivi, u potrazi za novim domom. Lutanje svemirom završava otkrićem planeta Enoch, koji je prema svemu sličan matičnom staništu, a kako bi izvidjeli situaciju i pripremili sve za dolazak kolonista, na njega su poslani Outridersi. Prema očekivanju, stvari kreću lošim smjerom, a početak prave igre započinje buđenjem iz višegodišnjeg sna, koje otkriva surovu realnost u kojoj se ljudske frakcije nemilosrdno bore, vođene primitivnim sadističkim nagonima, a kao šlag na torti, tu su i natprirodne anomalije samog Enocha koje nam daju određene sposobnosti, ovisno o odabranoj klasi.

Svidjelo nam se to što developeri nisu pretjerali te ih je samo četiri, uz napomenu kako je svaka od njih pomno razrađena i dolazi s tri potklase, odnosno specijalizacije, što, pak, ovisi o ulaganju bodova koje zarađujemo napretkom. Mogli bismo reći kako su klase dobro balansirane, premda opet, s nekima će vam biti lakše igrati solo, a druge će briljirati u kooperativnom multiplayeru, koji podržava do tri igrača. Primjerice, naš početni izbor bio je Technomancer, stručnjak za eksplozive, bombardiranja i djelovanje iz daljine. Ne sumnjamo kako bi u završnim sadržajima ta klasa bila rado viđen sudrug svakog tima, no nakon početnih nekoliko razina, ipak smo ga odlučili zamijeniti Devastatorom, praktički osovinom svakog tima i vojnikom koji će primiti najviše štete kako bi ostatak ekipe obavio svoj dio posla. Devastator svojim razornim napadima u bliskoj borbi savršeno odgovara igračima koji traže konstantnu akciju i izazove, a opet, čak i okružen s više strana, neće pasti tako lako, i u većini slučajeva pronaći će izlaz i izaći iz konflikta kao pobjednik.

Još jedna klasa koja je orijentirana na blisku borbu je Trickster, koji je daleko ranjiviji, ali i najpokretljiviji, te će se u trenu naći iza leđa protivnika, a kao dodatni bonus, može čak zaustaviti vrijeme. Ipak, pripazite, jer kriva procjena znači i smrt, a ona, pak, gubitak dragocjenog iskustva. Posljednji je, pak, Pyromancer, prema opisu, klasa koja je najučinkovitija protiv više protivnika, uz vatru kao zaštitni znak. Praktički, svojevrsni mag, koji mora pripaziti da mu se protivnici previše ne približe.

Kretanje je život

Svako područje kojim prolazimo unikatno je, i vidljivo je kako su dizajneri posebno pazili na njihovu raznolikost, te je svako načičkano nekolicinom zaklona. Sustav zaklona inspiriran je mehanikom kakvu je svojedobno predstavio Gears of War, te se među njima glatko prebacujemo i preskakujemo prepreke, što je i nužno, s obzirom na to da su neki od njih uništivi. Mnogo je veći problem to što protivnici nadiru sa svih strana, zasipaju nas bombama, snajperi nas izbacuju iz skrovitih mjesta na otvoreno, i uglavnom, kao privremeni predah, zakloni mogu poslužiti, no da bismo preživjeli, nužno je kretati se. Tu dolazimo do dijela igre prema kojem će Outridersi ostati zapamćeni.

Naime, u igri ne postoje paketići zdravlja ili, primjerice, klasa koja bi magično zamahnula rukom i svima nam napunila pokazivač do maksimuma, već se ona nadopunjuje tijekom borbe. Što se više borimo, pogađamo, eliminiramo protivnike i koristimo specijalne sposobnosti, to se naše zdravlje brže i više puni. Time nas igra potiče na konstantni agresivni pristup bitkama, predviđanje sljedećih poteza i korištenje specijalnosti, a kada smo već kod njih, recimo da se brzo pune, te ih nema smisla štedjeti, kako smo to navikli u drugim igrama. Tim više što neka oružja i atributi u razvojnim stablima u koje uložimo bodove daju dodatne bonuse na “krađu” zdravlja od protivnika, iako ćete se vjerojatno u kasnijim stadijima orijentirati na drugačije statistike opreme, točnije modifikacije, kao, primjerice, metke koji zamrzavaju protivnike ili, pak, masivne bonuse na kritične pogotke.

Kvaliteta opreme, pak, ovisi o stupnju težine na kojem igrate, i premda je poželjno biti na što višem, određeni protivnici mogli bi vas poprilično namučiti. Srećom, vrlo je jednostavno prebaciti se na niže stupnjeve, a pohvalno je to što nas igra ne prisiljava na mukotrpno grindanje, već nove predmete nalazimo svako malo, i mnogo vremena provest ćemo upravo u slaganju dobitne kombinacije. U samom startu taj sustav ne izgleda kao nešto vrlo značajno, no kako smo kroz igru napredovali, shvatili smo koliko je u stvari robustan i drastično utječe na naše ponašanje na terenu.

U svakom slučaju, Outridersi imaju što ponuditi i predstavljaju odlično osvježenje žanra looter shootera, koji je, priznali to ili ne, mnogima postao dosadan davnih dana. Obilje sadržaja, poput ekspedicija koje će sasvim sigurno zaigrati svi koji završe kampanju, te iznimna igrivost, izdvajaju ovu igru od konkurencije, premda s tehničke strane, kojom smo se pozabavili u okviru, stvari su mogle biti bolje, što je, nažalost, utjecalo i na konačni sud.