Firaxis je 2012. godine izuzetno uspješno oživio strateški serijal XCOM i približio taktičko nadmetanje s izvanzemaljcima dosta širokoj publici, a stvari su dodatno poboljšali izdavanjem nastavka i odlične ekspanzije. Kad je tvorac originala iz 1994. godine Julian Gollop objavio da radi na spiritualnom nastavku koji će biti sličan moderniziranim izdanjima, mnogi su s nestrpljenjem čekali da vide što on novo može ubaciti u ovu formulu.

Da pogledate samo slike taktičkih borbi, nitko vam baš ne bi mogao zamjeriti da ste Phoenix Point i moderni XCOM pomiješali. Na prvu, igre imaju brojne sličnosti i nemoguće je ne usporediti Firaxisovu viziju i onu na kojoj je radio Snapshot Games. Ako ste igrali moderni XCOM, mnogo ćete elemenata prepoznati, a koncept je gotovo isti – igra se dijeli na Geoscape, odnosno kartu svijeta koju ćete istraživati, i same taktičke misije u kojima na poteze upravljate grupom vojnika i odrađujete zadane zadatke.

No, da ne pričamo o onome što je isto, posvetit ćemo se novostima koje ova igra donosi. Za početak, svijet je poharao takozvani Pandoravirus, a vaša organizacija Phoenix Project to je trebala spriječiti. Nažalost, ekipi UN-a nije se sviđalo njegovo postojanje, ugasili su ga i većini stanovnika našeg planeta nije bilo spasa. Sada su preživjeli raštrkani po svijetu i pripadaju jednoj od tri frakcije – Disciples of Anu, koji su vjerski fanatici, New Jericho kojim upravlja svojevrsni diktator, i Synedrion, koji bi htjeli stvoriti utopiju. Umjesto da surađuju, ideje za borbu protiv mutanata koje proizvodi virus previše im se razlikuju, pa od vas žele da birate. Radi toga u Phoenix Pointu diplomacija je prilično važna i ne možete se svima sviđati. Umjesto toga, odabrat ćete tehnologije koje vam se najviše dopadaju i zatim se prikloniti frakcijama koje vam ih mogu pružiti.

Osim za tehnologiju, jedini način za regrutaciju novih vojnika je upravo preko njih, što znači da ćete se za proširivanje svoje mobilne vojske morati potruditi. Kao i u XCOM-u, svoje vojnike možete podesiti po želji, a sustav leveliranja i specijaliziranje u dvije klase pruža zanimljive kombinacije. Jedino što nedostaje jest više opcija, kao i statistike za ljude koje šaljete na bojište. Jedna od najzabavnijih stvari u XCOM-u jest pratiti koliko je tko neprijatelja potamanio, i tko se samo vuče, pa se nadamo da će tim to nekad ubaciti.

Što se same borbe tiče, stvari također funkcioniraju vrlo slično, a najveća je promjena ubacivanje pucanja s pogledom iz prvog lica, nešto u stilu sustava VATS iz Fallouta, u kojem birate koji ćete dio protivnika gađati. Ako pogodite, možete izazvati razne efekte, kao i onesposobiti oružja i opremu koju nose. Uz to, drugačije je i kretanje i pucanje – za te dvije stvari vaši vojnici koriste AP ili Action Points, a dok god ih imaju, mogu se kretati. Posebne vještine vezane su uz WP, odnosno Will Points, koje tijekom misije možete obnavljati.

Sve do sada zvuči solidno i zabavno, i jest u početku, ali što dulje igrate, vidljivo je da je timu trebalo još vremena da sve dovedu u red. Proceduralna generacija mapa na kojima odrađujete misije solidna je ideja, no ne treba vam dugo da vidite kako su sve izuzetno slične. Vrsta misija također ima malo, zbog čega stvari postanu repetitivne. Uz to, igra ima hrpu bugova i svi elementi nisu najbolje objašnjeni pa frustracije brzo rastu i kretanje ispočetka nije loša opcija kad vidite da ste resurse loše iskoristili.

Phoenix Point ima potencijala i vidi se da tim ima dobre ideje, no sada je jasno zašto su izlazak odgađali nekoliko puta. Ako ste baš raspoloženi za moderno XCOM iskustvo, ovoj igri možete pružiti priliku, ali budite svjesni da će vas dočekati feniks kojemu će trebati još neko vrijeme da se uzdigne iz pepela.