Prilično dobra ponuda strategija koje kombiniraju upravljanje i izgradnju, krajem prošle godine pojačana je Ixionom, novim predstavnikom koji će nas odvesti u hladni svemir. Nakon što smo ga zaigrali, odmah su nam pali na pamet izvrsni Frostpunk i nedavni Floodland, s kojima Ixion dijeli temelje igrivosti, premda moramo priznati da je ipak nešto više orijentiran veteranima žanra nego novim igračima, koje će ubrzo nakon početka natrpati gomilom podataka i mehanika, u kojima se lako pogubiti i napraviti onaj odlučujući korak koji će čitav dotadašnji trud baciti niz vjetar. Istina, postoji opcija snimanja pozicije u bilo kojem trenutku, koju savjetujemo koristiti prije svake značajnije odluke, no kao i većina igrača, u žaru igranja ponekad se teško prisjetiti da ona uopće postoji, a i taj krivi korak možda je napravljen satima prije nego što shvatite da je sve otišlo dovraga.

Ixion nas vodi u budućnost, u kojoj su resursi Zemlje u potpunosti presušili, i čovječanstvo mora pronaći novi matični planet na kojem će nastaviti razvoj. Svemirska istraživanja u punom su jeku, a najveći napredak napravila je organizacija Dolos, koja je udarila temelje masivne svemirske postaje Tiqqun, koja će u takvom, osnovnom obliku, zbog nesreće tijekom testiranja, morati poslužiti kao jedina nada čovječanstva. Srećom, u rukama iskusnih upravitelja, postaju je moguće nadograditi do pune funkcionalnosti, no tu u igru uskače velika doza survival elemenata i nepraštajuća igrivost, zbog kojih će se čak i iskusni igrači spoticati na svakom koraku.

Sama baza podijeljena je u nekoliko sektora, od čega nam je u startu dostupan samo prvi, dok preostale otključavamo resursima kojih uvijek nedostaje. Osnovu čine skladišta, no umjesto da imamo jedno centralno, u svakom sektoru moramo imati zasebna za svaku sirovinu koju koristimo, bilo da se radi o, primjerice, neprerađenom željezu koje transportni brodovi dopremaju iz svemira, ili leguri koju nakon obrade u tvornici negdje moramo uskladištiti.

Toliko struktura, a tako malo prostora

Najvredniji resurs su ljudi sami, odnosno radnici koji su nužni za funkcioniranje svake zgrade, a oni trebaju mjesto za stanovanje i hranu, koja, pak, zahtijeva farme, dok uslijed brojnih kvarova i nesreća na postrojenjima, za što manje gubitke, valja brinuti i o zdravstvenoj skrbi. Dakako, incidenti ponekad rezultiraju i smrtnim slučajevima, dok izgradnja novih građevina zahtijeva i novo osoblje, pa je potraga za dodatnim ljudstvom, najčešće u obliku zamrznutih kapsula u kojekakvim olupinama u svemiru nužna, a tu je i istraživanje, pomoću kojeg otključavamo nove tehnologije.

Dakako, ne treba zaboraviti ni samu postaju, koju nadograđujemo novim solarnim panelima za energiju koja pogoni naše unutarnje strukture, ali i sâm pogon čitavog zdanja, s obzirom na to da je put u nove sustave nužan. Sve to čini nekoliko spirala koje se nadovezuju, no ponekad je vrlo lako pasti u kovitlac negativnih događaja iz kojih povratka nema, uz napomenu da je velika većina njih direktna posljedica loše balansiranosti, koja u trenutačnom stadiju igre predstavlja nepresušan izvor frustracija. Primjerice, zbog nekog razloga, u svakom je otključanom sektoru potrebno duplicirati stambene građevine i skladišta, što je očit beskorisni trošak resursa, s obzirom na to da je materijale i ljudstvo pomoću zasebnog menadžerskog sustava vrlo lako seliti iz jednog sektora u drugi. Brodovi koji dopremaju sirovine su, pak, vezani za sektore u kojima su napravljeni, pa, primjerice, ako nekom zadate dopremu silicija, morat ćete se pobrinuti za adekvatno odlagalište u tom sektoru i naknadno petljanje s preseljenjem u drugo skladište u nekom trećem sektoru, u kojem je tvornica za preradu u elektroničke komponente. Zašto ne direktno u tvornicu i natrag, znaju samo developeri.

Otvaranje novih sektora, pak, narušava stabilnost čitave postaje, zbog čega u svakom sektoru valja izgraditi masivne i skupe poveznice prema strukturi, koje svakodnevno nemilice gutaju legure za popravak, uz jednostavnu računicu – više sektora, više resursa za popravak. S druge strane, proširivanje područja igrivosti je, pak, nužno, jer je svaki sektor ograničen prostorom, a neke od tvornica i struktura, poput, primjerice, ljevaonice ili istraživačkog centra, dimenzijama su masivne. Kada napokon polovite konce i počnete graditi koliko-toliko stabilnu, bolje rečeno, jedva održivu ekonomiju, u igru uskače ljudski faktor.

Naime, ljudstvo ima vlastite prohtjeve i zahtjeve, koji se odražavaju u povjerenju prema igraču kao upravitelju. Ispunjenje obećanja na vrijeme, dovoljno hrane i stambenih objekata podiže povjerenje, dok njegov pad može dovesti do štrajkova i obustave proizvodnje. Uzmimo, primjerice, da u nekom trenutku obećate riješiti sve ranije ozlijeđene, koji se nalaze u bolnici, za dvadesetak ciklusa koji su ekvivalent danima. Nikakav problem, svakom treba nekoliko dana za oporavak, no baš tada se dogodi nova nezgoda na farmi hrane, koja prekine proizvodnju na nekoliko dana, i uz nove bolesnike, dobivate smanjenu prehranu, koja dovodi do novog nezadovoljstva.

Developeri, gdje ste?

Dok petljate s dopremom hrane iz drugih sektora, kako biste nadoknadili gubitke, i gradite nove farme, kao i nužna skladišta, ako je riječ o sektoru koji ih nema, dolazi do nestašice energije i ispada sustava, zbog čega valja isključiti neke građevine iz opskrbe i brzinski sagraditi nove solarne panele, ali eto, baš nemate u skladištu elektroničke komponente, pa u svemiru očajnički tražite silicij, kojeg nakon otkrića rudarski brod tek treba iskopati, da bi ga teretni dopremimo. Sve to oduzima vrijeme, tijekom kojeg se događaju novi incidenti i obećanje o rješavanju ozljeda na radu pada u vodu zajedno s povjerenjem, pa počinju štrajkovi koji izbacuju dodatne strukture na nekoliko dana, i u konačnici, jedino što vam preostaje je učitavanje zadnje snimljene pozicije, nadamo se, ne one s početka seanse.

Svemu tome, pak, valja dodati i neke čudne elemente, koje pripisujemo previdu developera, iako je o tome mjesec dana nakon izlaska igre, a da nisu ispravljeni, teško govoriti kao slučajnim propustima. Naime, zadržavanje u jednom sustavu nakon nekog vremena dovodi do trajnog nezadovoljstva, no skok u drugi, to nezadovoljstvo, pak, produbljuje jer smo, eto, stigli u neistraženi sustav, plus napustili smo matični. Uz to, kvarovi na postrojenjima jednostavno su prečesti, uz nerijetko ljudske žrtve, i u kasnijem stadiju imamo ih barem nekoliko u svakom ciklusu, dok premještanje postaje unutar sektora, koje je ponekad nužno za nastavak priče, dovodi do ispadanja sustava, a za dovoljnu količinu baterija koje bi za to vrijeme održale proizvodnju stabilnom, gotovo nikad nema mjesta u sektorima. Takvih nelogičnih primjera s kojima se susrećemo svako malo, sve je više što duže igramo, što u konačnici rezultira nezadovoljstvom umjesto opuštanjem, a to svakako nije oblik zabave koju od igre tog tipa očekujemo.

Da ne bude zabune, Ixion počiva na dobrim temeljima i ima sve preduvjete biti boljim nego što je sada, no za to je nužna intervencija developera, koja nikako da stigne. Nažalost, kao i masa igrača koja je investirala vrijeme u igranje, odlučili smo uzeti pauzu dok se to ne dogodi, a dotad, savjet je da ipak pričekate s nabavkom i potražite neki dotjeraniji sličan naslov, poput, primjerice, ranije spomenutog Frostpunka.

Igrano na PC-ju, kôd ustupio izdavač