Igre

Najbolje igre 2020. - Drago: Letjelo se. Prilično

Drago Galić srijeda, 6. siječnja 2021. u 18:54

Kako je kolektivno glasala igračka redakcija, razvidno je iz odabira Igre godine u Bugu 338, ali koje su igre naši recenzentni pojedinačno najviše igrali? Iz letačkog segmenta redakcije, bez prisile, evo na što je vrijeme gubio Drago

Osobno spadam u onu grupu igrača koji umjesto više (desetaka) igara godišnje više voli odabrati njih nekoliko koje mu se dopadnu i onda po njima mjesecima i godinama „peglati“ unedogled. S vremenom se to svelo na odabir nekoliko igara koje godinama igram bez prestanka uz tu i tamo poneku novu igru koju probam tjedan-dva, vidim da to nije za mene i vratim se višegodišnjoj rutini.

Ova godina je bila donekle izuzetak od pravila jer sam u svoju igračku rutinu dodao i zadržao par igara, što mi nije običaj. Tako vam je to kad vas karantenske mjere zatvore doma.

F/A-18 C Hornet for DCS World + Supercarrier

Kao što neki već znaju, DCS World je free-to-play simulator odnosno bolje bi bilo reći digitalno okruženje u koje se dodaju pojedinačni simulatorski moduli – avioni, helikopteri, tereni, ali i zemaljska vozila koji nisu baš „free“. Dapače, ovo je koliko je meni poznato free-to-play igra s daleko najskupljim modulima (ili DLC-ovima, kako vam draže) od svih free to play igara koje postoje. Dok druge takve igre pokušavaju privući igrače mikrotransakcijama, odnosno simboličnim svotama za razne dodatke, DCS World ide „u glavu“. Šakom. I palicom. I kad si na podu još malo cipelarenja.

 

- Želite F14 Tomcat modul? Nema problema – to će biti 80 dolara. Da vam zamotamo, ili ćete ga odmah zajahati?

- (Gulp!) A, F16, koliko vam je F-16?

- A, to je druga priča – to vam je 80 dolara.

- A F/A18?

- Samo malo da provjerim, tko će zapamtiti sve te cijene… (frit, frit, frit…) – ah, da, to vam je 80 dolara…

 

I tako dalje. Imate otprilike predodžbu. U tom šarolikom mnoštvu cijena za letačke module iz gornjeg dijela ponude imate sreću kada ih na akciji kupite za 50-60 dolara. Doduše, riječ „modul“ ili „DLC“ zapravo ne oslikava pravo stanje stvari – radi se doslovce o kompletnim simulacijama pojedinih aviona sa svim sistemima koje možete zamisliti, tako detaljno modeliranim da ih  za obuku koriste i stvarne vojne jedinice.

Američka Nacionalna garda, primjerice, simulatorski dio obuke drži baš na modulima F-16 i F-18 za DCS World. Neusporedivo je jeftinije od certificiranih simulatorskih kupola, a svi sistemi i procedure za njihovo korištenje su tu.

Rekavši to, nakon par godina peglanja po F-14 Tomcatu (odavno povučen iz aktivne upotrebe u američkoj vojsci, ali još uvijek aktivan u iranskim zračnim snagama i legenda u avijacijskom svijetu) te MiG-21bis, prekrasno simuliranom i očito djelu velike ljubavi, odlučio sam probati i taj F/A-18C Hornet.

Radi se o višenamjenskom mornaričkom avionu smještenom na nosače koji dobro paše uz još jedan modul za DCS – Supercarrier. Iako su nosači aviona već dugo vremena dio DCS-a, Supercarrier je po prvi puta simulirao letačke operacije klase Nimitz u detalje, s aktivnom palubnom posadom - od shootera koji nas sprema i ispaljuje s katapulta, do LSO officera koji nas navodi kod prihvaćanja.

Ukoliko niste vidjeli, pogledajte neki od videa kako to izgleda. „Nema dalje“. To je to.

Tako, umjesto da potrošim 70 dolara samo na Horneta, zašto ne bih potrošio preko 100 dolara na kombinaciju Hornet-Supercarrier? Čini se pametno uložen novac…

Da skratimo priču – iako letim već mjesecima na ovom modulu, mogu slobodno reći da Hornet sada poznajem otprilike 50-60%. Odnosno, iako znam kako svi sustavi, posebno oružni, rade, realno ih operativno koristiti u misijama „kako treba“ znam tek polovično.

Sam avion je u odnosu na ranijeg glavnog flotnog branitelja, F-14 ili moj drugi veliki favorit DCS Worlda – Mig-21bis, nevjerojatno „kooperativan“. Koristi fly-by-wire sustav što znači da se kompjuter brine da drži nos aviona tamo gdje ga pilot usmjeri. Dok je u F-14 i Mig-u 21 normalno stalno prtljanje po trimu (kod Miga se može samo trimati kormilo dubine) i stalno se uz protivnika pomalo borite i protiv vlastitog aviona, Hornet se ponaša kao  oni arkadni modeli aviona iz konzolaškog Ace Combata, ali to je samo površinski dojam. Kada uđe u dogfight postoji granica do koje letno računalo može za pilota učiniti fizičke karakteristike letnog modela neprimjetnim.

U mrežnoj igri, primjerice, vrlo brzo dođete sebi kada vidite da ovaj „OP“ avion uopće nije „OP“, već itekako ima mana – nevjerojatno brz gubitak energije u bliskoj manevarskoj borbi i zaokretima i relativno slabe motore u odnosu na druge lovce četvrte generacije. Nema glupljeg osjećaja nego kad vas na serveru u bliskoj borbi u koju ste bahato ušli sa svojim Hornetom krkne – Mig-19 Farmer. Iz 50-tih. Topom. U energetski superiornom stanju dok ste vi već svu energiju potrošili navlačeći palicu na sebe u prvih 45 sekundi dogfighta.

Odjednom shvatite da vaš „superavion“ i njegov „arkadni model“ nisu ni jedno ni drugo. I da tu ima što učiti.

Sletanja, pak, na nosač, posebno tzv. Case III recovery, odnosno prihvat aviona u uvjetima slabe vidljivosti i velikog mora su priča za sebe. Samo o tome bi se mogla napisati knjiga procedura (koja, usput, i postoji) i knjige i knjige o pojedinačnim slučajevima uspješnih i neuspješnih sletanja.

Kad vam to dosadi, uvijek se možete glupirati i raditi na nosaču ono što u stvarnom životu nikad nije bilo napravljeno – slijetanje MiG-om 21. S kočionim padobranom umjesto arestorske kuke. Fore radi.

Tko voli letenje i avione općenito, samo na ova dva modula bi lako mogao potrošiti veći dio života. Kao ja, recimo. I onda otkriti da je Supercarrier zapravo dosta bugovit. Pa ga staviti i među razočaranja godine.

Flight Simulator 2020

Otkad znam za sebe i pratim franšizu, dakle od kraja 80-tih, Microsoftov Flight Simulator je uvijek za normalno igranje tražio hardver iduće generacije, onaj koji ne postoji u trenutku izlaska neke konkretne verzije. Bilo da ste se igrali na DOS-u, Windowsima 95 ili svemu što ja kasnije došlo, ta igra je jednostavno srkala svaki procesorski ciklus kao blesava, cijedila grafičku karticu do zadnjeg piksela i na kraju joj ni to ne bi bilo dovoljno.

Dapače, i kad bi došao taj hardver iduće generacije na kojem bi tobože prethodna generacija Simulatora trebala pokazati se u punom sjaju, ispalo bi da ni to nije dovoljno. Tko ne vjeruje, neka instalira FSX, izašao 6-7 generacija hardverskih generacija ranije. I dalje mu nije dosta toga što imate na svom stolu.

MSFS 2020 je prva verzija koja je pravljena za postojeći hardver. Imate neki i7 ili i9 (ili AMD-ov parnjak) i grafičku karticu zadnje i predzadnje generacije sa 8 ili više GB memorije? Možete računati da ćete napokon imati framerate koji nije „slide show“, već stvarna animacija.

Naravno, i dalje se to ne može mjeriti s frameratom FPS-ova kao što je ove godine izdani, fenomenalni Doom Eternal koji ide do 1000 sličica u sekundi, ali 40 ili 50, 60, 70 i više fps-ova pod uvjetom da ne koristite VR naglavnik, sasvim je moguće i normalna stvar.

I k tome, grafika, odnosno teren nad kojim letimo je „stvaran“. Digitalizirane satelitske i topografske karte kompletnog stvarnog svijeta. Ljudi odaberu lokalni aerodrom, uzmu neki mali, spori aviončić i onda lete iznad svog grada i traže svoju ulicu i kuću. I nađu ih. Prepoznaju.

Iskreno, izuzev rubrike Challenges, ne postoji neki pretjerani igrački element u ovoj simulaciji. Sve se svodi na samo letenje, odnosno, zadatke koje sami sebi zadate, bilo da se radi o bush letenju u nekoj američkoj, ruskoj ili kanadskoj pustopoljini i sletanje u kampove s drvosječama i rudarima u Cessni Grand Caravan ili TBM-u, ili interkontinentalnoj navigaciji.

Prvi tjedan nakon instalacije igre, tri dana sam proveo leteći u TBM-u od Antofagaste u Čileu do Istambula u Turskoj. Može se. Uz obalu. Pa Peru, Bolivija, Kolumbija, („Ne, nemam ništa prijaviti za carinu…“), Kuba (otvorili MUHA aerodrom samo za mene prekinuli karantenu), Florida, Atlanta, New York, Kanada, Grenland, Irska, Francuska, Hrvatska i na koncu – Istambul.

Zašto? Jer je kao pravo. Kokpit je kao pravi, meteorologija je kao prava, teren je kao pravi, ATC je (donekle…) kao pravi…

Od MSFS-a su me odvukli Supercarrier i F/A-18C Hornet, ali to je igra koja stalno stoji na disku i barem jednom tjednom je pokrenem da vidim šta ima nova.

Također igra zbog koje sam kupio dodatne SSD-ove. Odnedavna je sa zadnjom zakrpom dodana podrška i za VR, što daje još jednu, posve novu dimenziju letenju. Stereoskopski prikaz, za razliku od običnog 3D prikaza na 2D monitoru toliko mijenja osjećaj letenja na simulatorima, da sate provodim samo sjedeći u kokpitima raznih aviona koje nudi simulacija i gledam sve detalje za koje ranije nisam ni znao da postoje.

Igra za idućih deset godina.

DiRT Rally 2.0

Zadnji reli koji sam stvarno zdušno igrao bio je WRC na Playstationu 2. Dakle, prije jedno 15 godina. Ne da nije bilo dobrih simulacija vožnje općenito, odnosno relija, već jednostavno nisam tražio ništa u tom segmentu.

Malo korona, malo surfanje po YouTubeu i ponovo se probudila stara želja. K tome, u Bugu smo na test dobili Playseat vozačko sjedalo s Logitechovim volanom i pedalama, pa je vožnja simuliranog relija dobila novu dimenziju.

Dirt Rally 2.0 je, zapravo, prošlogodišnja igra pa, ako je kupujete na Steamu, dobijete je za 20-tak dolara/eura, a za te novce se više nego isplati.

Podržava VR, fizikalni model je izvrstan dok su oštećenja postojeća, ali prigušena, pa se možete pristojno izrazbijati, ali i dalje nastaviti s vožnjom do cilja, ne plašeći se da će svako i najsitnije izletanje sa staze (ili zabijanje u kameni zid sa 100 na sat) završiti totalkom, kako automobila, tako i vozača.

Zvuk je izvrstan – samo slušanje nekoga tko vozi Dirt je dovoljno da vas napali da i vi probate, a grafika je superglatka i fluidna – iako nisam mjerio (jednostavno za tim nije bilo potrebe) mislim da nikada ne pada ispod 60 ili čak više fps-ova, barem na mom računalu.

Iako recenzije variraju, meni se dopao odnos realnosti i igrivosti, odnosno, izostanak sadističke potrebe da nas igra surovo kazni za svaku greškicu, kao što je to slučaj kod, primjerice, F1.

Od igraćih dodataka je podržano praktički sve živo što postoji – volani sa i bez force feedbacka, pedale, mjenjači, ručne kočnice, VR, gamepadi, tipkovnica… praktički ne postoji računalo na kojem ne možete barem probno pokrenuti Dirt i vidjeti da li vam se sviđa ili ne.

Staze i meteorološki uvjeti variraju od staze do staze. Od lagane vožnjice dobro održavanom šumskom cestom u vedri ranojesenji dan, do noćnog bauljanja neodržavanim drlogom od staze i zabijanja u stabla i sve između.

Neke staze su toliko jednostavne da ćete ih proći iz prve bez većih grešaka, a druge su pak toliko komplicirane da ćete tražiti broj i adresu onoga tko ih je stavio u reli.

Još jedan znak rasne igre je da s vremenom uđete „u zonu“. Svjesni ste svog napredovanja, osjećate stazu i auto u kojem se vozite, znate gdje stisnuti gas, gdje kočnicu, gdje se okrenuti s ručnom, izvući se na milimetar od ruba provalije i nastaviti dalje…

To skoro transu nalik stanje dok oko vas urlaju zvukovi motora i šljunka na stazi koje jedva da osjetimo je znak kvalitetne igre kojoj ćemo se vraćati.

Tko nije probao, a ima makar malog interesa za utrke, neka proba. Posebno trkačko iskustvo.