Igre

Najbolje igre 2020. - Grdi: Od svih stvari na tom svijetu, samo stalan WoW jest

Damir Radešić utorak, 5. siječnja 2021. u 06:01

Izdvojiti tri igre po kojima ću osobno pamtiti godinu nije lako, tim više što svaka koju sam igrao i nakon opisivanja ima ono nešto po čemu je posebna, ali posao se obaviti mora… (Odradio Grdi po dogovoru - op. ur.)

Uz Total War Saga: Troy, novu inkarnaciju DOOM-a, Vikinge u serijalu Assassin's Creed i mnoge druge ovogodišnje uspješnice, opus igara koje sam ove godine odigrao u cijelosti, dodatno se povećao nekim povratnicima koji su igrom slučaja napuštani prije dovršavanja. Za što je dakako, kao i za preko nekoliko kila viška, najzaslužnija korona.

Ipak, gledano općenito, uz tri "ozbiljna" naslova koji slijede, najviše sam vremena utukao u Star Wars Galaxy of Heroes na mobitelu kojeg ekipa Capital Gamesa svako malo nadograđuje novim likovima i dodatnim elementima zbog kojih su dnevni zadaci postali svakodnevna prva stavka na listi prioriteta, odmah nakon pranja zubi i kuhanja kave. No dobro, pozdravi na račun klanova Smorc'em (SWGoH) i Minority (WoW), Vrani, Gefufenu, Bobi, Grdi2ndu i brojnim znanim i neznanim igračima dobre volje, pa krenimo s tri jahača malo jača.

Fall Guys

Uistinu je nevjerojatno da kao prekaljeni borac protiv terorizma, strateg koji pomno planira svaki potez bilo da je riječ o vođenju nacija ili "manjim" bitkama Drugog svjetskog rata, avanturist u planinskim lancima Tibeta i pilot u Warthunderu, zaglibim u igri kao što je Fall Guys. Spomenuta simpatična casual igra me okupirala istog trena, te sam je nesmanjenom žestinom igrao i mjesec dana nakon što je fore radi prisvojena i pokrenuta u sklopu članstva servisa PS Plus u kolovozu. Naime, poučen Rocket Leagueom od prije par godina koji je premijerno zaživio na isti način, igra je zvučala preblesavo da joj ne bi dao šansu. Osim toga, bila je besplatna, no iskreno, nisam je zbog ograničenog prostora u časopisu planirao opisivati. Ipak postoje "ozbiljnije" igre od smiješnih čovječuljaka koji se naguravaju po poligonima s ventilatorima!

Nakon prve partije, na red je došla i druga, pa treća, trinaesta i eto sunca pod prozorčićem. Drugi dan je prošao u sličnom tonu, doduše uz više pameti i spavanja, no želja za daljnjim naguravanjem nije jenjavala. Pobjeda ili poraz, potpuno svejedno, bitno je dobra zabava, a to je ono što Fall Guys pruža u nemjerljivim količinama. Igra pršti pozitivnom energijom koja je vidljiva na svakom ekranu i u svakoj novoj rundi. Čak ni nekoliko prvih mjesta, otključavanje praktički svih kozmetičkih predmeta i brojne obaveze u vidu drugih naslova kojima sam se silom prilika morao pozabaviti nije me spriječilo da barem jednom dnevno ne odgegam po šarenim mapama izbjegavajući prepreke ili zabijajući golove za svoj tim u kojem pola igrača ne zna što raditi, ali sve su to čari Fall Guysa koji je stigao kao grom iz vedra neba.

Dakako, igre ovog tipa nisu zabavne na duže vrijeme jer se vremenom postojeći poligoni izližu, no autori su očito imali pripremljen dugoročni plan, pa je početkom listopada započela nova sezona srednjovjekovne tematike, te prije desetak dana i treća uz prigodni zimski ugođaj. U svakom slučaju, jedna od boljih "obiteljskih" igara koje možete nabaviti, tim više što će u njima zbog šarenila i vašeg zaraznog smijeha uživati i mlađi ukućani. Što ne vrijedi za bolje polovice obzirom da "ako ne gledate u mobitel, igrate na "plejki" ili Warcraft", ali sve su to čari života nas gamera. Prekaljenih. Koji igraju Fall Guys. Nda…

Wasteland 3

Premda se ne smatram ludim zaljubljenikom u RPG-ove, jer realno, teško ih je sve i odigrati u cijelosti obzirom na broj sati koje iziskuju, tu i tamo naletim na neki koji me u potpunosti okupira i ne pušta do samog kraja. Jedan od takvih je Wasteland 3, treći nastavak serijala koji mi je zapeo za oko u drugom poglavlju zbog odlične priče i poteznog puškaranja ukalupljenih u postapokaliptični scenarij u kojem je teško razlučiti dobro od zla, te sam željno čekao nove avanture pustinjskih bojovnika koji su smeđe bespuće zamijenili snježnim.

U Wastelandu 3, kao uostalom i prethodnicima, nije nimalo teško zaglibiti. Priča koja se odmah u startu počne granati donosi uistinu šarene scenarije od kojih mnogi u početku nemaju jasne ciljeve, no odabiri su ti koji čine razliku naspram ostalih igara koje, prihvaćao to netko ili ne, ipak u većini slučajeva sugeriraju da budemo "dobri" i od igrača očekuju takvo ponašanje. Kod Wastelanda to nije slučaj i doslovce sam krojim vlastitu sudbinu, pa ako sam nekog poštedio jer se trudim baš to, "biti dobar", velike su šanse da će mi se to odbiti o glavu s daleko većom štetom nego da sam se nekome zamjerio. Baš kao u pravom životu.

Naravno, veliki dio Wastelanda 3 otpada na poteznu borbu koja je iznimno dinamična i svidjelo mi se što je i ona potpuno nepredvidljiva. Taman složim savršenu obranu za slijedeći potez, kad eto eksplozivnih svinja koji sav napor u par sekundi pretvore u prošlo svršeno vrijeme, što je samo jedan primjer u moru netradicionalnog razvoja priče koja je krcata humorističnim scenama. Uglavnom, jedna od igara koje ili zavolite na prvi pogled, ili vam jednostavno ne sjednu, no potpisnika ovih redova je u potpunosti obuzela.

World of Warcraft

Svjestan smo da bi bilo urnebesno da nije tragikomično, no činjenica jest da je World of Warcraft, osim što zauzima mjesto na svim eksternim diskovima i USB stickovima, ujedno i stalna postava mog računala/laptopa kao i par drugih igara poput Company of Heroesa 2. Dok se uz CoH2 zabavim tu i tamo, te odigram kakav skirmish ili multiplayer partiju, potonju nešto rjeđe jer je probrana ekipa postala prebrutalna što je i logično, World of Warcraft je po broju sati definitivno najigraniji naslov ove godine. Kao i prošle. I one prije nje, ma praktički od 2005. kada sam zaigrao inicijalno izdanje i odmahivao rukom "nema šanse da dajem 100 kuna mjesečno za igru". E pa dajem, svih ovih godina, doduše uz povremene pauze, ali WoW je stalan kao porez i ne mogu ga izbjeći koliko god se trudio.

Primjerice, početkom godine sam ganjao Classic, rušio Ragnarosa i Nefariana, te pohodio tamnice koje sam pregazio nebrojeno puta prije 15 godina. Negdje u travnju, prestajem plaćati pretplatu i zaklinjem se da nema šanse više dati ni lipe za njega što je potrajalo do dana prije izlaska dodatka Shadowlands. Gefufen (kojeg ovim putem proklinjem), zagledan u monitor preko puta, tiho je u ranim jutarnjim satima prošaptao: "Kupio sam Shadowlands". I to je bilo to.

Droga zvana WoW me ponovo obuzela, počeo smo s dizanjem dva lika paralelno, pohodio nove instance i uživao u novim krajolicima koji su se prostirali pred mojim undead konjićem dok sam tražio ona tri praščića čije kljove iz nekog razloga moram lootati. Uslijedio je Torghast, dnevni zadaci i kojekakva nova/stara čudesa koja me, eto, još uvijek zabavljaju. Ne kažem, u jednom trenutku ću vjerojatno opet uzeti pauzu, ali mala je vjerojatnost da ću nakon odmora uspjeti odoljeti ovoj pošasti kojoj još uvijek nisam pronašao lijek.