Prevladavanje bioloških ograničenja mozga i korištenje vlastitog uma za interakciju i kontrolu vanjskih elektroničkih uređaja možda zvuči kao daleka budućnost u svijetu u kojem obitavaju kiborzi, ali to bi vrijeme moglo bi doći prije nego što mislimo. Istraživači s Imperial Collegea iz Londona pročešljali su ponudu suvremenih komercijalnih uređaja sučelja mozak-računalo (BCI) i svoje viđenje primarnih tehnoloških ograničenja i humanitarnih problema koji dolaze s tim uređajima objavili u časopisu APL Bioengineering.

Integracija tehnologije i čovjeka

Najperspektivnija metoda za postizanje BCI aplikacija u stvarnosti je elektroencefalografija (EEG), metoda neinvazivnog praćenja mozga putem njegove električne aktivnosti. BCI koji se temelje na EEG-u ili eBCI zahtijevat će određeni tehnološki napredak prije široke upotrebe, ali što je još važnije, oni će pokrenuti razne socijalne, etičke i pravne probleme.

Iako je teško točno razumjeti što korisnik doživljava kada upravlja vanjskim uređajem s eBCI-jem, nekoliko je stvari sigurno. Kao prvo, eBCI može komunicirati dvosmjerno. To omogućava osobi da kontrolira elektroniku, što je osobito korisno za medicinske pacijente kojima je na primjer potrebna pomoć u kontroli invalidskih kolica, ali također potencijalno mijenja način na koji funkcionira mozak.

"Ovi uređaji postaju toliko integrirani dio njih da neki pacijenti odbijaju njihovo uklanjanje na kraju kliničkog ispitivanja", kaže Rylie Green, jedna od autorica istraživanja i profesorica polimerne bioelektronike na londonskom Imperial Collegeu. "Sve je očitije da neurotehnologije mogu duboko oblikovati naše vlastito ljudsko iskustvo i osjećaj samih sebe."

Trgovanje neuronskim podacima

Uz ove potencijalno sumorne mentalne i fiziološke nuspojave, javlja se i problem intelektualnog vlasništva jer privatne tvrtke koje razvijaju eBCI tehnologije mogu doći u posjed neuronskih podataka o korisniku.

"To je posebno zabrinjavajuće, jer se neuronski podaci često smatraju najintimnijim, privatnim informacijama koje se mogu povezati s bilo kojim korisnikom", kaže Roberto Portillo-Lara, suautor istraživanja. "Osim dijagnostičkih vrijednosti, podaci EEG-a mogli bi se koristiti za zaključivanje emocionalnih i kognitivnih stanja, što bi pak pružilo uvid u namjere, sklonosti i osjećaje korisnika."

Kako se dostupnost ovih platformi povećava u medicinskom liječenju, razlike u pristupu tim tehnologijama mogu pogoršati postojeće socijalne nejednakosti. Na primjer, eBCI se mogu koristiti za kognitivno poboljšanje i uzrokovati ekstremne neravnoteže u akademskim ili profesionalnim uspjesima i napretku u obrazovanju.

Teška moralna pitanja

"Ova sumorna panorama donosi zanimljivu dilemu o ulozi kreatora politike u komercijalizaciji BCI-ja", upozorava Green. “Trebaju li regulatorna tijela intervenirati kako bi spriječila zlouporabu i nejednak pristup neurotehnologiji? Treba li umjesto toga društvo slijediti put kojim su išle prethodne inovacije, poput interneta ili pametnih telefona, koje su izvorno ciljale nišna tržišta, ali su sada komercijalizirane na globalnoj razini?"

Ona poziva kreatore politika, neuroznanstvenike, proizvođače i potencijalne korisnike tih tehnologija da se uključe u razgovore i surađuju u stvaranju odgovora na ova teška moralna pitanja.

"Unatoč potencijalnim rizicima, sposobnost integriranja sofisticiranosti ljudskog uma s mogućnostima suvremene tehnologije predstavlja znanstveno dostignuće bez presedana koje počinje osporavati naše vlastite predodžbe o tome što treba biti čovjekom", zaključuje Green.