Kraj (ni)je blizu
Tržišno i statusno, Intel je u slobodnom padu, ali tvrtkin najnoviji hardver ne doima mi se ni približno lošim, koliko mnogi tvrde

Iako više ne slažem drugima konfiguracije, niti imam potrebu nadograđivati vlastito stolno računalo, prilikom svake generacijske smjene još uvijek si redovito rezerviram dan za izgradnju računala od najnovijih komponenti
U jednom podužem razdoblju svoje karijere, iz tjedna u tjedan, šarafio sam po kompjuterima. Sastavljao sam konfiguracije za potrebe kojekakvih testiranja, i za "prijatelje i rodbinu". Uvijek je netko nešto kupovao, ispitivao me za preporuke, a u konačnici i davio da mu sve to složim u funkcionalnu cjelinu. Dobro se sjećam tih vremena; na radnoj površini držao sam direktorij ispunjen Excel tablicama, unutar kojih su se nalazili popisi komponenti za buduće vlasnike računala, optimizirani prema njihovom predviđenom budžetu i potrebama.
Toga danas više nema. Niti se toliko izravno bavim klasičnim računalnim komponentama, niti je prosječan čovjek za njih osobito zainteresiran; većina će radije odabrati laptop. Laptope osobno smatram nužnim zlom. Sve svoje računalne aktivnosti obavljam na stolnoj konfiguraciji, prije svega zbog nemjerljivo bolje ergonomije – mnogo većeg monitora, neusporedivo kvalitetnije i komfornije tipkovnice, i svega ostalog što s pravim radnim stolom i udobnom stolicom dolazi. Kao što sam na ovom mjestu već jednom ili dvaput spomenuo, kad me netko pita koji laptop koristim, moram se dobro zamisliti kako bih se uopće sjetio njegova proizvođača. To dobro opisuje koliko ga često vadim iz ruksaka.
Iako, dakle, više ne slažem drugima konfiguracije, niti imam potrebu nadograđivati vlastito stolno računalo, prilikom svake generacijske smjene još uvijek si redovito rezerviram dan za izgradnju računala od najnovijih komponenti. Potom ga nekoliko dana nastojim koristiti, a onda ga rastavim i proslijedim dijelove u Bug Lab, kako bi se mogli upotrijebiti za razna testiranja, do pojave nečeg novijeg i boljeg. Posljednja takva prilika ukazala se nakon Intelova nedavnog lansiranja procesora Arrow Lake.
Kao što je svima zainteresiranima poznato, Intel prvi put u mnogo godina nije izašao s inkrementalnom nadogradnjom postojeće tehnologije, već značajno promijenjenim procesorima, s novim tehnološkim ustrojem i ponešto "refokusiranim" prioritetima. Tvrtkine su nove procesore recenzenti praktički jednoglasno proglasili promašenima; utoliko me više zanimalo kako će se Core 9 Ultra 285K, trenutačno najmoćniji od njih, ponašati u praksi.
Osim na navedenom procesoru, konfiguraciju sam odlučio izgraditi na Asusovoj matičnoj ploči s čipsetom Z890, 48-gigabajtnom kitu Kingstonove CUDIMM DDR5 memorije, Gigabyteovom frapantnom GeForceu RTX 4080 Super Master 16G, Samsungovom NVMe SSD-u 990 EVO Plus, be quietovom napajanju Dark Power Pro 13 te Lian Lijevom najnovijem kućištu O11 Vision Compact, koje sam nedavno kupio i čekao pravu priliku da ga isprobam, kako bih ga mogao opisati.
Konkretna matična ploča inicijalno je bila perverzni ROG Maximus Z890 Extreme, ali tu su stvari pošle po zlu. Naime, premda Lian Li za O11 Vision Compact uredno navodi kako on podržava matične ploče E-ATX formata, koje su nekoliko centimetara šire od standardnih ATX ploča, tome je tako samo u teoriji. U praksi, premda E-ATX ploča fizički stane u kućište, njen desni rub prekriva otvore za provlačenje kabela napajanja te nas prisiljava da 24-pinski ATX konektor, kao i dodatni PCIe konektor i priključke prednjih konektora kućišta, dovedemo kroz prostor bočnog nosača za ventilatore, odnosno radijatore vodenih hlađenja. Samim time, u navedenom kućištu nije moguće istodobno ugraditi E-ATX matičnu ploču i bočne ventilatore, odnosno 360-milimetarski radijator vodenog hlađenja. Morat ćete posegnuti za manjim radijatorom, što će izgledati ružno i biti neadekvatno za hlađenje najsnažnijih procesora, ili zamijeniti staklenu gornju stranicu kućišta metalnom rešetkom, pa radijator postaviti na vrh kućišta. To poništava smisao navedenog Lian Lijevog kućišta. Riječ "Vision", istaknuta u njegovu nazivu, apostrofira najvažniju karakteristiku: postizanje nesmetanog pogleda na ugrađene komponente, kako bi se one što više istaknule. To je postignuto ugradnjom stakla na prednjicu, bok i gornju stranu kućišta. Zaklonimo li pogled odozgo, tada smo komotno mogli posegnuti i za nekim drugim, klasičnije koncipiranim kućištem, koje bi bilo osjetno jeftinije. Asus tu, naravno, ništa nije kriv – ploča je takva kakva jest. Kritike upućujem Lian Liju, i skrećem pozornost na činjenicu da čak i najugledniji proizvođači kućišta muljaju kod isticanja mogućnosti svojih uređaja. U čisto praktičnom smislu, bilo bi poštenije da službene specifikacije O11 Vision Compacta navode kako E-ATX matične ploče jednostavno nisu podržane.
Kad sam navedenu ploču zamijenio s podjednako moćnim, ali ipak nešto kultiviranijim modelom ROG Maximus Z890 Hero, koji je klasičnog ATX formata, sastavljanje računala proteklo je dalje glatko. Nakon instalacije Windowsa, nadogradnje BIOS-a i svih drugih pripremnih radnji, te nekoliko dana testiranja sustava u kombinaciji uobičajenog uredskog rada, igranja i montaže videa, moram priznati kako me je Intelova nova platforma ugodno iznenadila. Toliko sam se poveo za salvom negativnih recenzija i pljuvačinom komentatora na Redditu i tehnološkim forumima, da mi se percepcija posve iskrivila; očekivao sam razočaravajuće performanse i problematičnu stabilnost sustava. No, Core 9 Ultra 285K zapravo je vraški brz procesor, koji, bez Hyper-Threadinga, u ozbiljnim zadacima, kao što je renderiranje videa, biva petnaestak posto brži od procesora koji inače koristim – moćnog Ryzena 9 7950X (16 fizičkih i 32 logičke jezgre). Pozornijom analizom kritika, brzo postaje jasno kako najviše buke dižu zagriženiji igrači, zbog činjenice da Core 9 Ultra 285K ne uspijeva postići bolje rezultate od udarnih AMD-ovih modela, pa čak ni svojeg prethodnika, procesora Core i9-14900K. Međutim, kada zađemo u sferu razlučivosti viših od 1440p, gdje usko grlo sustava nikad neće biti procesor, već grafička kartica, ispostavlja se kako se Core 9 Ultra 285K u većini igara nalazi unutar tri posto s najbržim "gejmerskim" procesorima na tržištu. Govorimo o nevjerojatnoj razlici od tri do četiri sličice u sekundi. Pritom se Core 9 Ultra 285K nešto manje zagrijava, pa čitav sustav biva utoliko tiši.
Još važnije, sama platforma po mnogočemu je ugodnija za korištenje no što je to bio slučaj s kombinacijom čipseta X670E i spomenutog Ryzena 9 7950X, kojima sam se opremio nedugo nakon njihova izlaska. Sâm sustav višestruko se brže podiže – jer nema beskonačnog "treniranja memorije" prije podizanja Windowsa. Također, pokazao se apsolutno stabilnim; nisam naišao ni na jedan BSOD, nasumično resetiranje ili smrzavanje. Istodobno, na AMD-ovoj platformi u prvih sam nekoliko mjeseci morao izbjegavati korištenje sleepa, jer se sustav iz njega redovito odbijao probuditi. Pomagalo je isključenje i ponovno uključenje računala, ali tada bi opet trebalo čekati tri gladne godine na treniranje memorije i ponovno otvarati sve prozore, uz potencijalni gubitak nespremljenog napretka. AMD je sve te nevolje s vremenom ispravio, i to je jedini razlog zašto se danas smatram zadovoljnim korisnikom čipseta X670E i Ryzena 9 7950X, ali to ne znači da Intelu ne treba priznati kako je već u prvim tjednima nakon izlaska čipseta Z890 i procesora Arrow Lake, ponudio posve stabilan sustav. Spomenut ću još i CUDIMM, novu i vrlo zanimljivu izvedbu DDR5 memorije, čije korištenje kod procesora Arrow Lake rezultira stvarnim beneficijama, pa je i to jedan mogući vektor napada u neumornom lovu na performanse.
Ono po čemu se svakako može (mora!) pljuckati, jesu cijene novog hardvera, kako samih procesora, tako i matičnih ploča, CUDIMM RAM-a i praktički svega ostalog. Tu, nažalost, nemam utješnih riječi ni alternativnih tumačenja – tko želi sirovu brzinu i najnovije tehnologije, morat će dobrano istresti kesu.