Kad je pisac ovih redova bio dijete, dakle - beskrajno davno - novine su imale opsesiju lijekovima, navodnim i stvarnim, protiv raka. Desetljeća rasta životnog standarda i neodgovornih i nezdravih životnih navika koje su uključivale pušenje i lokanje, te javno dostupne zdravstvene zaštite u velikim dijelovima svijeta (koja je najzaslužnija za otkrivanje ovih trendova) dovele su iza Prvog, i posebice Drugog svjetskog rata, do osviještenosti o pandemiji karcinoma.

Trajalo je ovo do u 21. stoljeće, kada su se čudotvornim lijekovima protiv raka (usput, što su lijekovi stvarno čudesniji – poput terapija antitijelima i drugih ciljanih terapija s manje nuspojava, to se manje o ovoj temi piše) pridružile, u punoj borbenoj spremi, računalne tehnologije, tehnologije vezane uz računalstvo i takozvane „zelene“ tehnologije. Vidimo, dakle, odavna poznati trend da se svako češe gdje ga svrbi, pa kako društvo i društva traže odgovore za svoje probleme, tako i tehnologije koje ih rješavaju ili bi ih trebale rješavati, dobivaju svoje mjesto pod novinskim suncem koje, kao i pravo sunce, jednako sija na sve – pravedne i grešnike, stvarne tehnologije i kretenske ideje koje se prodaju pod revolucionarne tehnologije.

Mojih 30-tak godina iskustva rada u informatičkom novinarstvu naučile su me da je količina udivljenosti tehnologijom u novinskom članku u obrnuto proporcionalnoj korelaciji sa stvarnim stupnjem povezanosti pisca s dotičnom tehnologijom ili tehnologijom uopće.

Ovo znači da se ekonomisti, indolozi, kroatisti ili povjesničari umjetnosti (ali i drugi, da mi ne zamjere samo ovi spomenuti) koje su životne nedaće natjerale da se bave tehnološkim novinarstvom, odreda bezrezervno dive… pa, realno – svemu. Od umjetne inteligencije (za koju zapravo ne znaju što znači već stručni termin shvaćaju kao opisno stanje „računalnog uma“), preko letećih automobila i taksija do plimnih zelenih elektrana, novih betonskih baterija i koloniziranja Marsa (u idućih 10 godina, ako je moguće). Pogledavaju malo i prema „hladnoj fuziji“, ali piše na Wikipediji da ništa od toga, pa se još ne usuđuju napisati superhvalospjevni članak na tu temu, ali ostaju „otvorenog uma“…

U (daleku) drugu kategoriju po stupnju udivljenosti spadaju oni koji imaju tehničku naobrazbu, ali ne u konkretnom području o kojem pišu, pa dok su im filtri namješteni na odbacivanje krupnijeg otpada, provuče se i kod njih podosta divljenja tehnologijama u kojima nisu stručni, ali im na prvi pogled zvuče kao moguće. Ovi se dive revolucionarnim baterijama, „konačnom pretičku energije dobivenom u fuzijskom reaktoru!“ (na kraju se do sada nakon stotina takvih vijesti svaki puta ispostavilo da je ukupna energije unesena u sustav i dalje veća od energije dobivene iz sustava – neto proizvodnja u minusu) i raznim nano-sondama „za koje se još traži primjena, ali bi se teoretski mogle koristiti u {medicini/nuklearnim reaktorima/svemirskim putovanjima}“, take your pick, rekli bi Ameri.

Najmanje su oduševljeni stvarnim dometom tehnologija oni koji se baš njima bave, a ne moraju napisati zahtjev za financiranje nekog takvog istraživanja. Dok su za one iz prve dvije kategorije tipične „revolucionarne baterije“ iza ugla, za onoga tko se stvarno bavi radom na baterijskim tehnologijama velika je vijest novi elektrolit koji je manje zapaljiv ili novo dopiranje katode koje joj povećava trajnost 10% ili tu negdje.

(Ako niste, pročitajte članak Dr. Darija Hrupeca, profesionalnog fizičara, na temu rezultata osmatranja teleskopima MAGIC koji su tražili potvrdu postojanja tamne materije u središtu naše galaksije. Dakle, tekst stvarnog fizičara koji sam direktno sudjeluje u istraživanju tamne materije i obrađuje rezultate. Ili stare vijesti o tamnoj materiji na, recimo, sveprisutnom CNN-u. Primjećujete neku razliku?)

Naša varijanta Betteridgeovog pravila novinskih naslova bi stoga glasila „Naslov je tim hvalospjevniji što novinar manje zna o temi o kojoj piše“.

Na žalost (ili sreću, ovisno s koje strane tipkovnice stojite), nisu samo novinari krivi za pretjerani „optimizam“, eufemistički rečeno, koji zrači iz naslova i tekstova. Često se radi o prenošenju rezultata istraživanja ili službene obavijesti istraživača ili laba koji su u procesu traženja financiranja za svoje istraživanje. Kao što znate, odavno su prošla vremena kada se znanstvenike pustilo da samo budu znanstvenici. Svojedobno je za Alexandera Flemminga (izumitelj penicilina koji je do sada spasio milijarde žvota i jedan je od rijetkih stvarno revolucionarnih lijekova i dostignuća čovjeka) rečeno da u sadašnjem okružju strogo ciljanih istraživanja nikada ne bi gotovo slučajno otkrio penicilin, kao što jest.

Recentnije, Peter Higgs (onaj od Higgsovog bozona) sam  je o svom radu rekao da ne postoji ustanova u kojoj bi znanstvenik poput njega sada imao priliku da se jednostavno bavi teorijom svojim tempom kao što je on imao kada je prije 60-tak godina postulirao postojanje Higgsovog bozona. Dapače, sada se od znanstvenika traži da osmišljavaju projekte, traže financiranje i daju planove i programe kada će točno i za koju svotu rezultati biti gotovi (i kolika je eventualna „isplativost“ tog istraživanja, makar se radilo i o fundamentalnim znanostima i fundamentalnim istraživanjima koja svoju „isplativost“ tek dobivaju s izumom nekih novih tehnologija koje na njima počivaju, ali u dalekoj budućnosti).

Stoga, znanstvenici, odnosno voditelji laboratorija i instituta moraju i sami u svojim najavama istraživanja, izvještajima tijekom istraživanja i kasnijim predstavljanjima gotovih istraživanja često biti „optimistični“ (blago rečeno) barem u naslovima, a često su i (navodni) rezultati posve neponovljivi (irreproducible).

Ovo je dio šireg problema današnjice, takozvana „Replication crisis“ gdje se u nekim poljima znanosti čak dvije trećine rezultata objavljenih istraživanja više ne može reproducirati ne samo kada testove ponavljaju drugi znanstvenici, već i kada ih sami rade znanstvenici koji su vršili i objavili izvorne radove. Prema Bayerovom internom metaistraživanju, unutar njihovih vlastitih laboratorija u stanju su reproducirati tek četvrtinu vlastitih rezultata (iako, kasnije istraživanje pokazuje, to nema pogubnijeg utjecaja na same terapije koje su izašle iz tih istraživanja).

Imamo, dakle, pritisak na znanstvenike i istraživače da „nešto proizvode“ i da daju „konkretne rezultate“ s jedne strane, da bi se uopće ikakva istraživanja financirala, i slijedom toga za posljedicu smanjenu vjerojatnost kasnijih financiranja drugih istraživanja za one koji su do sada „omanuli“. Pa ti priznaj da ti je istraživanje dalo "negativne rezultate".

Stvarno stoga nije čudo da se mnogi rezultati istraživanja ili „uljepšavaju“ ili čak i gore, da bi znanstvenici uopće dobili priliku baviti se dalje znanošću. Isto tako, nije čudo da takve lažno optimistične ili pozitivne rezultate novine i novinari prenose kao točne, vjerujući znanstvenom autoritetu. Ukratko, ne rade to iz loše namjere.

Sada kada smo objasnili odakle dolaze naslovi i tekstovi o raznim tobože revolucionarnim tehnologijama, da ovdje potpisani da i svoje mišljenje o onima koje su truba i na koje ne trebate obraćati pažnju.

Revolucionarne (li-ionske/polimerske) baterije – Tehnologija za proizvodnju ovih baterija postoji još od 80-tih godina, kada ih je Sony mislio stavljati u svoje tada superpopularne walkmane umjesto tada uobičajenih nikal-kadmijskih baterija, bitno težih za isti kapacitet. Problem je bio u tome što tadašnji proizvođači baterija nisu htjeli investirati u nove proizvodne tehnologije i nove proizvodne linije dok ne isplate i zarade na već postojećim postrojenjima za proizvodnju NiCd i NiMH baterija pa je Sony sam investirao u proizvodnju. S vremenom, u ovih 40-tak godina, tehnologija je nevjerojatno sazrela. Zamislite 1940. i stanje raketnih motora tada, i 1980. i Space Shuttlove, svemirske stanice i sve ostalo. Toliko u 40 godina napreduje tehnologija i nakon toga radi se samo o „tvikanju“ i sitnim unaprjeđenjima. Litij-ionske/polimerske baterije spadaju u vrlo zrele tehnologije. Očekivanja da će se u istom volumenu i masi baterije kapacitet povećati za više od 10-30% jednostavno nisu realne. Dapače, mnoge od „revolucionarnih“ tehnologija za ove baterije ne rade čak ni na njihovom kemijskom sastavu, već o raznim načinima (pre)pakiravanja ćelija tako da, ovisno o namjeni – ručni uređaji ili automobilska industrija, budu ekonomičnije.

Teoretski postoje materijali koji nude veći energetski potencijal od kombinacije litija, nikla, kadmija, kobalta, mangana i ostalih materijala koje koriste u raznim omjerima razne vrste litijskih baterija.

Problema su dva: a) neki od njih su sami po sebi skupi pa su neisplativi za masovnu proizvodnju i u teoriji, a drugi, čak i kad nisu skupi u svom sirovom obliku („baterije od pijeska“ – imali smo i o tome članak…), skupi su za obradu i serijsku proizvodnju čak i kad bi imali komparativne uporabne prednosti.

Revolucionarni inovativni sustavi pohrane pretička energije – pri tome mislimo na razne „betonske baterije“ i „kinetičke baterije“ gdje se pretičak energije koristi za dizanje (betonskih) blokova, pa se onda kasnije ovi spuštaju i vraćaju (dio) energije potrošene za njihovo dizanje na neku visinu ili za pohranu naboja unutar samog betona. Koliko je to efikasno jednostavno je izračunati – akumulacijsko jezero Peruća ima kapacitet 460 milijuna tona vode, a HE Peruća koju napaja je jedna od manjih HE ukupne snage 41,6 MW (NE Krško, primjerice, ima izlaznu snagu od 700 MW). Jedna od najvećih brana na svijetu, Hooverova brana u SAD-u kompletna ima masu 6,6 milijuna tona. Koliko je, onda, vjerojatno da su „betonske baterije“ rješenje bilo čega? Pored ove „betonjare“, postoje i drugi navodno revolucionarni sustavi pohrane energije koji nakon pet minuta računanja daju rezultate koji od „jeftinog betona" idu do nevjerojatnog skupih ogromnih količina betona (ili nečeg drugoga) da bi bili dovoljni za pohranu bilo koje značajnije količine energije.

Kolonizacija Marsa (Mjeseca, bilo čega) i komercijalni putovi u svemir  - predvodnici u ovoj kategoriji „revolucionarnih otkrića“ su uglavnom multimilijarderi koji mogu lupetati što im se svidi. A slabije tehnički pismeni novinari to prenose jer svi znamo da su bogataši najpametniji ljudi na svijetu. Koliko su vjerojatna govori nam vjerojatno podatak da su apsolutno najmanje pogodna mjesta za život na Zemlji (razne pustinje, vrele i ledene, u kojima stoljećima nije pala kiša), neusporedivo pogodnija za život nego najbolji „habitat“ na Mjesecu ili Marsu.

Što se tiče komercijalnih („do 1000 puta jeftinijih po kilogramu lansiranog tereta!“) putovanja u svemir, najbolje je provjeriti stvarne brojke. Muskov SpaceX je najavio „višestruko jeftinija lansiranja“ zbog uporabe višestruko iskoristivih raketnih stupanja (u praksi je samo prvi stupanj ponovo iskoristiv), a na kraju je cijena lansiranja Falcona 9 od 62 do 67 milijuna dolara po lansiranju, dok je zadnja cijena ruskog Sojuza za NASA-u bila – 65 milijuna dolara po lansiranju. Gdje je tih „500.000 pa do čak 100.000 dolara po čovjeku za put do Marsa!“, od istog autora?

Samosvjesna umjetna inteligencija koja će riješiti sve probleme/napraviti nove probleme/od Zemlje napraviti raj/uništiti Čovjeka… – Ne. Reci "Ne" drogama.

 Leteći automobili i taksiji (multikopteri) – Prijevoz kopnom je (u najboljem slučaju) energetski triput zahtjevniji od prijevoza morem, letenje avionom je (u najboljem slučaju) triput energetski zahtjevnije od prijevoza kopnom, letenje helikopterom i bilo kojim aparatom koji koristi rotirajuće krilo za uzgon je najmanje triput energetski zahtjevnije od letenja avionom. Ukratko, „zeleno“ individualno letenje po gradovima usred „zelene tranzicije“ je rijetko idiotska ideja koja se stalno s vremenom ponavlja. Prvi kombinirani auti/avioni pojavljuju se još od 20-tih godina prošlog stoljeća, uvijek s istim ishodom (komercijalna propast), ali svakih 30 godina netko iznova „otkriva“ koncept.

Razni „kopteri“, varijante helikoptera s više elisa za vertikalno dizanje koji su zadnje desetljeće s nama, dodaju u kretensku ideju dodatnu razinu kretenskoga: u odnosu na neisplative, nesigurne i nepotrebne leteće aute, ovi su još opasniji po putnika i okolinu od bilo kojeg letećeg auta ili klasičnog helikoptera s jednom elisom.

Naime, bez obzira na redundanciju sistema, uvijek je moguć otkaz propulzije. Sve letjelice s fiksnim krilom mogu barem donekle jedriti u slučaju nestanka pogona i spasiti ako ne putnike, onda barem one ispod njih. Svi helikopteri imaju mogućnost autorotacije – letenja bez rada motora korištenjem zaostale energije u samoj rotirajućoj elisi. Tko nema mogućnost jedrenja i autorotacije? Pogodili ste – multikopteri koji su užasno bučni i opasni kako za putnika, tako i sve oko njega na ulici ili ispod njega. Čak i ako ne računamo da se radi o energetski apsolutno najneefikasnijem načinu transporta.

Sviđa vam se Jetson One? Ovaj sistem „komjutanja“ na posao energetski je rastrošniji od Formule 1, a sigurnosno u rangu igranja sa žicama dalekovoda. Dakle, idealan za prosječnu obitelj u „zelenoj tranziciji“.

Problem je i u onim kategorijama tehnologije i znanosti koje su (ne svojom krivicom) postale dijelovima nečijih ideologija, pa rasprava nema nikakve veze sa znanošću, bila ona potkrepljena podacima ili ne, već s nečijim ideološkim stavom i aktivizmom. Jedna moja prijateljica liječnica mi je tako u vrijeme koronavirusa rekla: „Znaš li ti da je cijepljenje postalo ideološko pitanje?“. Iznenadila se. Well, no shit, Sherlock. Ne izlaziš baš po društvenim mrežama zadnjih desetljeća, jel'da?

Ovismo s koje strane barikade stojite, u ovakvim temama kojih je beskonačno, ne odnose se samo na cijepljenje općenito/COVID, svaki tehnološki tekst gledate kroz svoju ideološku prizmu. I novinari također. I tu nema niti može biti „znanstvenog konsenzusa“ niti objektivnosti bilo koje vrste.

Stoga, ne budite strogi prema nama. I mi smo žrtve kao i vi.