Nećemo upirati prstom – osobito ne onim prstom – ali, ako spadate u skupinu „gledatelja“ koji misle da „malo pornografije nikome ne šteti“, bilo bi dobro da povremeno konzumirate i poneku odmjerenu dozu hladne znanosti. Jer – prema nizu neuroznanstvenih studija, uključujući onu najnoviju iz veljače 2025. objavljenu na Futurismu – mozak redovitog konzumenta pornografije počinje se ponašati kao neuredni podstanar koji ne plaća stanarinu: sve manje daje, a pravi sve veću štetu.

Pornići i prefrontalni korteks: loš spoj

Postavimo to ovako: svi mi imamo mozak s prefrontalnim korteksom koji bi trebao odlučivati, planirati, regulirati impulse i držati nas podalje od loših odluka (poput recimo gledanja pornografije četiri sata dnevno dok ne zaboravima na sve drugo, uključujući rođendane najbližih i mjesto gdje smo parkirali auto).

Prefrontalni korteks je naš unutarnji koordinator za logiku, pažnju i racionalne procese – ali ako ga se konstantno ignorira i zamjenjuje instantnim zadovoljstvom, prestaje se truditi. Kad mozak svakodnevno koristi samo jedan set neuronskih veza – onih za brzu nagradu, uzbuđenje i automatski odgovor – ostale funkcije sklone su pomalo (i ne baš pomalo!) atrofirati. Kao da u teretani vježbate samo bicepse: sve drugo postaje mlitavo i nefunkcionalno.

Znanstvenici su još prije više od desetljeća (JAMA Psychiatry, 2014) otkrili su da visokofrekventno gledanje pornografije korelira sa smanjenjem sive tvari u nagradnom sustavu mozga, posebice u nucleus caudatusu (dijelu bazalnih ganglija važnom za učenje navika i nagradu) i putamenu (strukturi uključenoj u motoričku i impulzivnu regulaciju). Te su promjene bile izražene proporcionalno s učestalošću gledanja, sugerirajući da mozak doslovno mijenja svoju strukturu ako ga se dugoročno izlaže takvom obrascu ponašanja.

Drugim riječima: što više pornografije, to manje malih sivih stanica (što bi rekao Hercule Poirot). No, u ovom slučaju, to nije metaforički rečeno, već predstavlja znanstveno dokazanu činjenicu o smanjenju moždanog volumena u ključnim regijama za regulaciju ponašanja i samokontrole.

Gooneri i ostali ovisnici

Najnovije istraživanje iz 2025), u kojoj su za bilježenje moždane aktivnosti korišteni infracrveni spektroskopi (fNIRS, Functional Near-infrared Spectroscopy) tijekom rješavanja klasičnih zadataka kognitivne kontrole (poput Stroop testa s obojanim riječima), pokušala je razlučiti obrasce među ispitanicima koji povremeno konzumiraju pornografski sadržaj i onima koji ga koriste na način koji graniči s ovisničkim ponašanjem. Potonji se često nazivaju „gooneri“ – termin koji dolazi iz internetske zajednice i koristi se za pojedince koji priznaju da im je konzumacija pornografije postala svakodnevna navika s izraženim kompulzivnim karakteristikama.

Rezultati su bili prilično jasni: gooneri su pokazivali povećanu aktivnost u dijelovima mozga povezanim s sustavima nagrađivanja i ovisnosti, kao što su ventralni strijatum i prefrontalni korteks. No, istodobno je zabilježen i pad funkcija povezanih s kognitivnom regulacijom – osobito onih koje uključuju sposobnost kontrole impulsa, filtriranje pažnje i planiranje. Reakcijsko vrijeme im se pogoršalo, fokus je bio kraći, a emocionalna pobuđenost viša i nestabilnija u usporedbi s povremenim korisnicima.

Ukratko, sustav emocija im je „u petoj brzini“, a kognicija „na rezervi“: savršena kombinacija za bingeanje sadržaja, ali vrla loše za produktivni rad, učenje, interpersonalne odnose – ili bilo kakvu vrstu održivog funkcioniranja u stvarnom svijetu.

Funkcionalna demencija

Osobe s izraženim obrascima gledanja pornografije često razviju oblik navikavanja koji podsjeća na toleranciju kod droga – isti sadržaj više ne izaziva reakciju, a podražaji koji su prije bili dovoljni za uzbuđenje sada djeluju mlako i neučinkovito. Kako bi ponovno osjetili željenu razinu uzbuđenja, korisnici nerijetko posežu za sve ekstremnijim, bizarnijim i šokantnijim sadržajima, ponekad čak i s moralno ili pravno upitnim elementima. Taj začarani krug podražaja i tolerancije vrlo brzo dovodi do iscrpljivanja kapaciteta mozga za emocionalnu i seksualnu regulaciju.

Istovremeno, radna memorija – ona koja nam omogućuje da u glavi zadržimo broj telefona dok ga biramo, ili povežemo rečenicu u tekstu sa sljedećom – počinje gubiti učinkovitost. Impulzivnost, s druge strane, raste: mozak sve češće bira kratkoročno zadovoljstvo umjesto dugoročne koristi, a sposobnost donošenja promišljenih odluka sve više slabi. Efekt je sličan onome koji se bilježi kod osoba s poremećajem pažnje ili oštećenjima frontalnih regija u mozgu.

Osnovno ptanje koje se nameće je: kada se rekreativna zabava počinje pretvarati u neurorazgradnju? Većina stručnih mišljenja se slaže da kada gledanje pornografije više nije stvar užitka već automatizma, a posljedice se osjećaju u svakodnevici, tada više ne govorimo o slobodnom izboru, već o obrascu koji je mozak internalizirao na razini ovisničkog ponašanja. Jer kao što su pokazali Love i suradnici (2015), neurološki obrasci kod pretjerane upotrebe pornografije doista nalikuju onima kod ovisnosti o supstancama – uključujući promjene u strukturi mozga, funkcionalnim vezama i dopaminskim putanjama.

Kad korteks otkazuje, limbički sustav preuzima

Zanimljivo je da mozak takvih korisnika s vremenom počinje prebacivati težište sa „svjesne kontrole“ – sustava zaduženog za planiranje, samopromatranje i donošenje odluka – na ono što se može opisati kao "emocionalne kratkospojnike": automatizirane, impulzivne reakcije vođene nagonima i navikama. U toj tranziciji kormilo preuzima limbički sustav, dio mozga odgovoran za procesiranje emocija i osnovnih podražaja, dok racionalni i inhibicijski centri ostaju po strani, svedeni na uloge pasivnih promatrača.

Rezultat je poznat: svijest tone u autopilotni režim u kojem vlada logika „što više podražaja, to bolje“, a refleksna akcija postaje normativ. Razmišljanje je odgođeno, a odlučivanje prepušteno instinktu. Istina, može se i u tim okolnostim a koliko-toliko funkcionirati u okviru svakodnevnih zadataka i ponašanja… sve dok se sustav ne pregrije ili ne uruši.

U tom stanju osoba više ne donosi odluke na temelju promišljanja, već odgovara na podražaje automatski, poput Pavlovljevog psa: klik – reakcija. Sustav nagrađivanja postaje preosjetljiv, dok se sustavi za kontrolu impulsa – naši unutarnji „kočioni mehanizmi“ – usporavaju i postaju sve nepouzdaniji.

Takav disbalans dovodi do gotovo refleksnog konzumiranja sadržaja, bez stvarne svjesne odluke. Učinci tog obrasca najbolje se osjete u svakodnevici: možda ste samo nakratko otvorili video s namjerom da „brzo pogledate“, a dvije epizode, pet tabova i dvjesto klikova kasnije otkrijete da vam je mobitel na 3% baterije, kava odavno ohlađena, a vrijeme iscurilo bez traga.

Studije pokazuju i postojanje promjena u autonomnom živčanom sustavu, pa se tijekom gledanja smanjuje srčani ritam, baš kao kod ovisnika u dozi nedopuštenih sredstava. To fiziološko smirenje zapravo je lažna sigurnost: tijelo se čini opuštenim, ali mentalni sustavi gube ravnotežu. Mirno je i tiho sve dok ne nestane vremena, pažnje, motivacije, pa i – posebice kod muškaraca – seksualne funkcije.

Jer, disregulacija dopaminskih i neurohormonskih sustava pridonosi i pojavi tzv. erektilne disfunkcije uzrokovane pornografijom (porn-induced erectile dysfunction) – problema koji postaje sve češći među muškarcima mlađe dobi. Kod tih muškaraca, reakcija na stvarne seksualne podražaje postupno slabi jer su njihovi receptori i centri nagrade kronično pre-utrenirani na digitalnu hiperrealnost: ono što se nekoć činilo uzbudljivim i prirodnim sada se doživljava kao preblago, nedovoljno ili čak dosadno. Erektilna disfunkcija kod mlađih muškaraca više nije urbana legenda, već potvrđena klinička stvarnost, sve češće prisutna u terapijskim ordinacijama.

Koliko često je „prečesto“?

Ne postoji univerzalna definicija, ali prag od 11 ili više sati tjedno ili svakodnevno gledanje uz smanjenu kontrolu i negativne posljedice po život i zdravlje – u znanstvenim se radovima najčešće klasificira kao „problematično korištenje“.

Takav obrazac ne znači nužno da će svaka osoba koja toliko vremena konzumira pornografiju razviti ovisnost, ali ukazuje na povećani rizik za razvoj kompulzivnog ponašanja i kognitivnih poteškoća, uključujući smanjenu pažnju, lošije pamćenje te otežano donošenje odluka.

Dodajmo tome pojavu emocionalne otupljeosti – gubitka osjetljivosti na stvarne emocionalne podražaje – kao i smanjenu motivaciju za aktivnosti koje prije nisu zahtijevale dodatni stimulans, pa i opću nemogućnost koncentracije, i dobijemo prilično jasnu dijagnozu: mozak se adaptirao na pornografiju kao glavni izvor stimulacije, na račun svega ostalog. Drugim riječima, umjesto da nagradu pronalazimo u stvarnim iskustvima, ljudskim odnosima ili postignućima, mozak sve češće bira put manjeg otpora – klikanje, gledanje, kratki dopaminski udar i ništa više.

Je li izlaz moguć?

Uzeli smo jadnu pornografiju „na zub“, ali istina je da je ona tek jedan od simptoma znatno šire pojave. Naime, znanstveni dokazi jasno ukazuju da i drugi oblici internetske ovisnosti – bilo da se radi o igrama, neumornom skrolanju društvenim mrežama ili opsesivnom provjeravanju notifikacija – aktiviraju iste neurološke obrasce: smanjenu moždanu povezanost, atrofiranje ključnih područja za kontrolu i impulsnu regulaciju te promjene u strukturi mozga.

Važno je zato naglasiti da „porno-gooneri“, korisnici pornografije s kompulzivnim obrascima, nisu iznimka nego ogledni primjer kako tehnologija – ako se koristi bez mjere i svijesti – može zaobići našu volju i preuzeti upravljač. Drugim riječima, govorimo o jedinstvenoj ovisnosti o digitalnoj stimulaciji, koja se samo različito maskira kroz specifične aplikacije, sadržaje i navike, ali dijeli istu jezgru: oslabljen nadzor, osnaženi podražaj i iscrpljeni mozak.

Neka istraživanja sugeriraju da mozak može povratiti izgubljene funkcije – ali za to treba vrijeme, strpljenje i apstinenciju. Kao i kod svake ovisnosti, ne postoji instant rješenje, ali postoje jasni koraci koji vode prema oporavku. Neuroplastičnost mozga omogućuje ponovno uspostavljanje narušenih veza, ali taj proces traži trud, dosljednost i svijest o vlastitim navikama. Prvi dani bez uobičajenog stimulansa često su najteži: mozak traži poznato, a volja mora postati osobni firewall.

Terapije postoje i uključuju različite pristupe – od kognitivno-bihevioralne terapije i grupnih programa podrške do digitalnog detoxa i strukturiranih navika. No, prvi i ključni korak ostaje isti: skloniti se s interneta i reći „dosta“. Ili barem „stati na jednom tabu“, prije nego što mozak potpuno zaboravi kako izgleda svijet s druge strane ekrana.

Jer ako su vam se svi drugi prozori u životu zatvorili – prijateljstva, odnosi, kreativnost, ambicije – možda je vrijeme da zatvorite i onaj s PG-18 X-rated HD-sadržajem i otvorite neki drugi, s boljim pogledom na realan svijet oko sebe.