Učiteljičin viralni TikTok video, u kojem navodi da njeni bivši učenici imaju problema s osnovnom pismenošću i pretjerano se oslanjaju na ChatGPT, ističe probleme koji se protežu daleko izvan same tehnologije. Iako se radi o američkoj učiteljici koja govori o iskustvu u američkoj školi, problemi na koje ona ukazuje sve su više globalni i prisutni u razvijenim zemljama, a nije daleko dan kad će zahvatiti gotovo cijeli svijet.

Viralni video koji je pokrenuo debatu o obrazovanju

Hannah Maria, 26-godišnja, sad već bivša nastavnica engleskog jezika, s tri godine radnog iskustva, snimila je desetminutni video koji je vidjelo preko milijun korisnika TikToka prije nego što ga je uklonila.

Učiteljica je predavala u okrugu gdje je svaki učenik od šestog do dvanaestog razreda dobio iPad, što je stvorilo okruženje potpune tehnološke integracije u nastavi. Njezino iskustvo pokrenulo je veliku raspravu o ulozi tehnologije u obrazovanju, koju podupiru statistike poput izvješća Nacionalnog instituta za pismenost o 21% nepismenosti odraslih u SAD-u i opadajućih rezultata čitanja u Nacionalnoj procjeni obrazovnog napretka 2024.

Zapažanja nastavnice zasigurno govore o iskustvima mnogih učiteljica i učitelja diljem svijeta: učenici koji očekuju da AI alati riješe njihove zadaće, traže stalnu digitalnu stimulaciju tijekom nastave i opiru se osnovnim pisanim zadacima predstavljaju zabrinjavajući trend. Međutim, pripisivanje ovih obrazovnih problema isključivo tehnologiji previše pojednostavljuje složenu situaciju koja uključuje više međusobno povezanih čimbenika.

Tehnologija nije jedini krivac za probleme

Digitalni alati i AI služe kao instrumenti, a ne prepreke učenju. Ove tehnologije proširile su dostupnost informacija i stvorile mogućnosti za personalizirane pristupe obrazovanju.

Učenici danas mogu pratiti predavanja vodećih institucija, s interaktivnim simulacijama i prilagodljivim platformama za učenje. Izazov ne leži u samoj tehnologiji, već u tome kako su obrazovni i društveni sustavi uključili te alate u svoje procese.

Učenici koji više ne čitaju sami

Kada nastavnica kaže da učenicima tehnologija „čita sve umjesto njih", ukazuje na ključni problem: učenici više ne čitaju i ne razumiju tekst sami. Umjesto toga se oslanjaju na audioknjige, softver koji čita tekst, video sažetke ili AI alate koji im serviraju "gotove" informacije, potpuno ih pasivizirajući. Takav pristup stvara ogromne rupe u razvoju sposobnosti čitanja i kritičkog razmišljanja. Tehnologija više ne pomaže učenju, već ga zamjenjuje. Kad su se kalkulatori pojavili u školama, učitelji su nastavili podučavati matematiku - samo su dodali novi alat. Danas s AI-jem i digitalnim asistentima situacija je drugačija. Škole ne znaju kako uravnotežiti korištenje tehnologije i učenje temeljnih vještina.

Društvo koje ne cijeni ustrajnost i dubinu

Njezin video razotkriva da se radi o puno širem problemu od tehnologije. Nastavnica kaže da su „starije generacije njih izdale", no problem nije samo u tome što ne znamo koristiti tehnologiju. Radi se o tome da se promijenio cijeli pristup obrazovanju - društvo više ne cijeni učenje, ustrajnost i duboko razmišljanje kao što je nekad.

Konkretno, to znači da su roditelji i odgajatelji prestali inzistirati na temeljnim vještinama. Dok su nekad djeca morala naučiti čitati, pisati i računati prije nego što su dobila „pomoć", danas im odmah dajemo tehnološke kratice do gotovih rješenja. Umjesto da dijete prođe kroz frustraciju učenja čitanja, odmah mu pustimo audioknjige. Umjesto da se muči s pisanjem eseja, dopustimo mu da koristi ChatGPT.

Problem je i u tome što društvo nagrađuje brzinu i efikasnost umjesto dubine razumijevanja. Influenceri koji zarade milijune putem kratkih videa postaju uzori, a ne ljudi koji godinama čitaju, istražuju i razvijaju stručnost. Mladi logično zaključuju: zašto se mučiti s učenjem kad možeš biti uspješan i bez toga? Škole se bore s ovim kulturnim pomakom jer pokušavaju djecu učiti vještinama koje društvo više ne vrjednuje.

Generacija pandemije i pametnih telefona

Trenutni učenici srednjih škola osnovno su obrazovanje proživjeli tijekom pandemije 2020. godine, kada su obrazovni sustavi bili značajno poremećeni. Oni također predstavljaju prvu generaciju koja se razvijala potpuno u eri pametnih telefona, okruženi algoritmima društvenih mreža osmišljenima da privlače pozornost od rane dobi. Statistika koja pokazuje da samo 37% učenika osmog razreda postižu zadovoljavajuću razinu čitanja (u SAD-u) ne odražava samo neadekvatnost poučavanja ili nezainteresiranost učenika, već društvo koje se prestrukturiralo oko kratkog, pasivnog konzumiranja sadržaja.

Algoritmi društvenih mreža vs. tradicionalna nastava

Opis nastavnice da učenici žele „film u pozadini, za buku dok skrolaju po telefonu" odražava promjene u obrascima pozornosti, a ne jednostavnu ovisnost o tehnologiji. Platforme društvenih mreža i zabavne tvrtke uložile su jako puno u optimizaciju svojih proizvoda za privlačenje i fragmentaciju ljudske pozornosti. Tradicionalna nastava, osmišljena za održivo fokusiranje i odgođene rezultate, prirodno se sukoblja s okruženjima gdje su se mozgovi prilagodili algoritmskim obrascima angažmana.

Roditelji u digitalnoj zavrzlami

Kritika nastavnice o odgovornosti roditelja ukazuje na još jedan složen problem. Isti uređaji koji ometaju učenike stvaraju pritisak na roditelje kroz stalnu poslovnu komunikaciju, društvene mreže i očekivanja da optimiziraju obiteljski život. Roditelji koji pokušavaju ograničiti djeci vrijeme pred ekranom često se susreću s otporom ne samo svoje djece, već i kulturnih sustava izgrađenih oko digitalnog angažmana.

Mnogi roditelji vjeruju da podržavaju svoju djecu prihvaćanjem obrazovne tehnologije. Kada škole pružaju tablete i zahtijevaju mrežni rad kad se pišu zadaće i predaju radovi, kada standardizirani testovi koriste računala i kada se „digitalna pismenost" naglašava kao bitna suvremena vještina, roditeljima je teško odrediti prikladne granice.

Kako uravnotežiti korištenje tehnologije

Umjesto fokusiranja na krivnju, obrazovni i društveni sustavi trebaju redizajn koji će iskoristiti prednosti tehnologije uz podršku kognitivnog razvoja učenika. Ovaj pristup zahtijeva nekoliko ključnih promjena.

Tehnologija treba poboljšati ljudske sposobnosti, a ne zamijeniti ih. AI može pomoći učenicima u procesu razvijanja ideja i uređivanja, ali oni i dalje moraju naučiti samostalno pisati. Tražilice omogućavaju pristup informacijama, ali učenici trebaju kritičko mišljenje za vrednovanje izvora i sintezu informacija.

Što treba promijeniti u školama

Škole trebaju stvarati okruženja koja podržavaju održivu pozornost. To ne zahtijeva eliminaciju sve tehnologije, već uspostavljanje prostora za fokusiran rad. Obrazovne institucije moraju uravnotežiti digitalnu integraciju s praksama koje razvijaju koncentraciju i duboko razmišljanje.

Škole moraju pokazati učenicima zašto je učenje važno za stvarni život. Kada djeca vide uspješne ljude koji puno čitaju, dobro pišu i kritički razmišljaju, lakše će se motivirati da razviju te sposobnosti. Obrazovni sustav mora jasno objasniti kako će im znanje iz škole pomoći u karijeri i životu.

Odrasli moraju biti primjer djeci u korištenju tehnologije. Ako nastavnici i roditelji stalno „vise" na mobitelima i tabletima, djeca će primijetiti da im se govori jedno, a radi drugo.

Odgovornost ne počiva isključivo na tinejdžerima

Sve to ukazuje da odgovornost ne počiva isključivo na tinejdžerima koji koriste društvene mreže, nastavnicima koji doživljavaju izgaranje ili roditeljima koji se nose s brzim promjenama. Odgovornost pripada društvu kolektivno jer je dopustilo da tehnološka transformacija ide brže od obrazovne i društvene prilagodbe. Rješenja će se pojaviti kroz sustavne promjene, a ne individualne napore, počevši s prepoznavanjem da ovo predstavlja zajednički problem koji zahtijeva suradnička rješenja.